Kada je preminuo, trećeg juna 1989. godine, Iran je bio u stanju kolektivne žalosti. Dženaza je odgođena zbog ogromne gužve, a procjene broja ljudi na dženazi kreću se od dva do jedanaest miliona. Tisuće ljudi ozlijeđeno je u stampedu, nekoliko desetaka je izgubilo život. Tijelo ajatolaha preneseno je helikopterom do mjesta ukopa izvan Teherana, a vjernici su pokušavali dohvatiti dijelove ćefina kao svetu relikviju

Trećeg juna 1989. godine, u svojoj domovini je preminuo ajatolah Ruhollah Homeini, karizmatični vođa Islamske revolucije iz 1979. godine i čovjek koji je nepovratno promijenio politički pejzaž Irana, ali i šireg muslimanskog svijeta.

Homeinijeva politička filozofija i revolucionarno vodstvo utisnuli su dubok trag na dvadeseto stoljeće. Rođen u septembru 1902. godine u pokrajini Homein, odrastao je kao sin i unuk šiitskih učenjaka. Već u djetinjstvu pokazivao je iznimnu ozbiljnost i posvećenost učenju Kur’ana, što će kasnije obilježiti i njegov vjerski, ali i politički put. Nakon višegodišnjeg školovanja u svetom šiitskom gradu Komu, etablirao se kao cijenjeni učitelj fikha (islamskog prava), usuli fikha (temeljne jurisprudencije) i filozofije.

Premda je prvobitno izbjegavao političko djelovanje, šezdesete godine prošlog stoljeća označile su prekretnicu. Tadašnji iranski monarh, šah Reza Pahlavi, započeo je tzv. Bijelu revoluciju – seriju modernizacijskih i sekularizacijskih reformi pod snažnim američkim utjecajem.

Zemljišna reforma, proširenje obrazovanja, proširenje prava ženama – iako pozdravljene od Zapada – izazvale su ogorčenost unutar iranske uleme, posebno zbog oduzimanja zemljišta tradicionalnim vjerskim institucijama. Homeini je postao jedan od najoštrijih kritičara šahove politike i zbog toga bio protjeran iz zemlje, prvo u Tursku, a potom u Irak i na kraju u Francusku.

U egzilu je Homeini razvio ideju o “velāyat-e faqīh” – vladavini islamskog pravnika – kao političkom modelu za muslimansku državu. Njegova poruka, prožeta islamističkim, ali i antikolonijalnim tonovima, širila se putem tajnih snimki, koje su preslušavali diljem Irana. Istovremeno, zemlja je tonula u sve dublju političku i ekonomsku krizu. Inflacija, nezaposlenost i represija šahove tajne policije (SAVAK), obilježena brutalnim metodama mučenja, raspirivali su narodnu pobunu.

Revolucija iz februara 1979. godine bila je kulminacija višegodišnjeg nezadovoljstva. Homeinijev povratak iz egzila, uz masovno slavlje miliona Iranaca, bio je trenutak simbolične i stvarne promjene. Monarhija dinastije Pahlavi, koja je vladala Iranom od 1925. godine, okončana je. Islamska Republika rođena je na ruševinama starog režima.

Iako su sekularisti, socijalisti i komunisti igrali ključnu ulogu u obaranju šaha, vrlo brzo nakon revolucije Homeini je konsolidirao vlast, marginalizirao lijeve pokrete i izgradio teokratski sistem na temelju šerijatskog prava. Novi ustav predvidio je trodiobu vlasti, no u praksi je vrhovni vođa – ajatolah – postao apsolutna figura moći, s pravom veta nad svim zakonima i političkim odlukama.

Napad Iraka na Iran 1980. godine dodatno je učvrstio Homeinijevu poziciju. Osmogodišnji rat, koji je odnio stotine hiljada života, ujedinio je naciju iza revolucije. Unatoč teškim okolnostima, novi režim uspio je provesti važne društvene programe – masovnu kampanju pismenosti, proširenje zdravstvene zaštite i infrastrukture u ruralnim područjima, ali i strogu kontrolu nad kulturom i ponašanjem. Prava žena su značajno sužena, a opozicija je sistematski eliminirana.

Homeini, koji je pisao i sufijsku poeziju te bio poznat po osobnoj skromnosti i privrženosti porodici, u isto vrijeme je bio i vjerski mistik i hladni politički strateg. Njegov odnos prema Zapadu bio je isključivo sumnjičav. Islamska Republika Iran, kako je zamišljao, trebala je biti suverena, nezavisna i moralno čista – oslobođena utjecaja stranih sila.

Kada je preminuo, trećeg juna 1989. godine, Iran je bio u stanju kolektivne žalosti. Dženaza je odgođena zbog ogromne gužve, a procjene broja ljudi na dženazi kreću se od dva do jedanaest miliona. Tisuće ljudi ozlijeđeno je u stampedu, nekoliko desetaka je izgubilo život. Tijelo ajatolaha preneseno je helikopterom do mjesta ukopa izvan Teherana, a vjernici su pokušavali dohvatiti dijelove ćefina kao svetu relikviju.

Trideset i šest godina nakon njegove smrti, Iran i dalje živi s posljedicama Homeinijeve vizije. Njegova politička doktrina ostaje temelj iranskog političkog sistema, dok su mnoge zemlje regije, posebno nakon Arapskog proljeća, preispitivale mogućnosti političkog islama. Historičari i analitičari složni su u ocjeni da je Ruhollah Homeini bio figura koja je, kako je jedan od njih zapisao, “učinila politički islam silom koja će oblikovati muslimanske narode od Maroka do Malezije.”