Rudolf Tönnies bio je jedan od vodećih arhitekata Austro-Ugarskog perioda u Bosni i Hercegovini. Iako je djelovao pretežno u Sarajevu, njegova arhitektonska ostvarenja nisu bila ograničena isključivo na glavni grad. Samostalno ili u saradnji s drugim arhitektima, projektovao je značajan broj objekata širom BiH, čime je ostavio trajan pečat u njenoj arhitektonskoj baštini

Znate li ko je arhitekta čija ruka stoji iza nacrta Evangelističke crkve u Sarajevu, one prekrasne zgrade u kojoj je danas Akademija likovnih umjetnosti? Ko je potpisao nacrt zgrade vojnih kasarni „Jajce“ i „Filipović“? Znate li ko stoji iza izgleda današnje zgrade Mitropolije? Ili garnizonskog suda i zatvora, kompleksa kasarni koji će kasnije decenijama biti znan kao „Maršalka“? Ko je arhitekta koji je napravio idejno rješenje „realke“, gimnazije na sarajevskoj Obali? Ili cijelog niza grandioznih vila, oficirskih paviljona i stambenih zgrada u Sarajevu te još mnoštva drugih objekata širom Bosne i Hercegovine?

Kada se povede priča o arhitektima koji su s kraja 19. i s početka 20. stoljeća uljepšavali lice Sarajeva, obično se govori o dvojici velikana – Josipu Vancašu i Karlu Paržiku. No, uz njih je i sa njima radio jedan Slovenac, tačnije, Ljubljančanin, o kojem se danas malo zna a koji je iza sebe ostavio na desetine objekata, od kojih su neki vrhunska djela arhitekture. Iza nacrta crkava, kasarni, vila, paviljona ostao je potpis Rudolfa Tönniesa, danas zaboravljenog arhitekte tog Austro-Ugarskog Sarajeva.

Rudolf Tönnies (20. april 1869., Ljubljana – 6. decembar 1929., München) bio je arhitekta čiji su životni put i profesionalna karijera usko povezani s transformacijom Bosne i Hercegovine tokom Austro-Ugarske uprave, posebno Sarajeva. Rođen u porodici ljubljanskog industrijalca Gustava Johanna Ludwiga Tönniesa, vlasnika pilane i ljevaonice i Amalije Malovrh, Rudolf je odrastao u finansijski stabilnom okruženju koje mu je omogućilo visoko obrazovanje i profesionalni razvoj. Njegov dolazak u Sarajevo 1897. godine označio je početak značajnog doprinosa arhitekturi i urbanizmu grada, koji je u tom razdoblju prolazio kroz korjenite promjene pod utjecajem Austro-Ugarske modernizacije.

Nakon završetka više „realke“ u Ljubljani, Tönnies je s 17 godina započeo školovanje u Grazu gdje je stekao temeljna znanja do 1890. godine. Iste godine, prema dekretu iz Beča, odslužio je skraćeni vojni rok od jedne godine umjesto uobičajene tri, dobivši čin rezervnog poručnika. Od 1890. do 1893. godine studirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču pod mentorstvom profesora Carla von Hasenauera, jednog od vodećih arhitekata tog doba. Nakon završetka studija, 1894. godine otputovao je na šestomjesečno studijsko putovanje u Italiju, a potom proveo godinu dana u Budimpešti (1894.–1895.).

U jesen 1895. stigao je u Zagreb, gdje je radio u Građevinskom odsjеku Kraljevske Zemaljske Vlade i ateljeu Kune Waidmanna, ali nezadovoljan položajem, dvije godine kasnije odlučio je preseliti se u Sarajevo.

„Poput mnogih mladih i ambicioznih arhitekata Monarhije, Tönnies je došao u Bosnu tražeći prilike koje bi mu omogućile da izađe iz sjene velikih imena prijestolnice, ali i da ostvari ličnu afirmaciju i potvrdu radije nego da svoje stvaralaštvo gradi u okvirima porodične firme. Bosna je tada bila zemlja u kojoj se arhitektura tek razvijala pod uticajem evropskih stilova, što je mladim projektantima omogućavalo više prostora za djelovanje. Neki bi ovaj potez napuštanja porodičnog obrta u Sloveniji ocijenili nepotrebnim i pomalo buntovnim ali odlazak prvo u Zagreb a potom u Sarajevo za njega je značio put novih mogućnosti ma koliko bio nezvjesan. Bio je njegov a ne obiteljski“, priča nam dr.sci. Mirha Šabanović iz sarajevskog Kantonalnog zavoda za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa čiji je sjajan, iscrpan doktorski rad bio istraživanje života i djela koja je iza sebe ostavio Tönnies u godinama koje je proveo u Bosni i Hercegovini.

Sarajevo je u vrijeme dolaska Rudolfa Tönniesa, prvog oktobra 1897. godine, bilo u procesu intenzivne modernizacije. Uspostava Austro-Ugarske vlasti 1878. godine donijela je značajne društvene, ekonomske i urbanističke promjene. Grad je postao političko, kulturno i ekonomsko središte Bosne i Hercegovine, a uvođenje stranog kapitala, posebno tokom Kallayevog razdoblja, doprinijelo je suzbijanju ekonomske izoliranosti zemlje.

Austro-Ugarska je u Bosni vidjela izvor sirovina za svoju ekonomiju ali i novo tržište za plasman proizvoda. Velika ulaganja usmjeravana su u prometnu infrastrukturu – izgradnju cesta, željezničkih pruga i mostova – te otvaranje rudnika i tvornica. Novi zakonski propisi iz 1883. regulirali su trgovinu, dok je 1901. osnovan fond za poticanje obrta i trgovine.

„Ako uzmemo u obzir činjenicu da su i drugi arhitekti iz Hrvatske dolazili ili neko vrijeme boravili u Bosni (Ćiril Iveković, Vjekoslav Bastl, Dioniz Sunko i brojni drugi koji čine nešto stariju generaciju i čije se stvaralaštvo veže i za kraj osmanskog perioda) onda ne čudi Tönniesovo opredjeljenje za dolazak u Bosnu“, pojašnjava nam Mirha Šabanović.

„U to vrijeme hrvatska graditeljska tradicija se oslanjala na iskustvo koje su projektanti stekli u bečkim školama i akademijama, zbog čega je uobičajena praksa bila pozivanje etabliranih imena u slučaju izrade većih projekata (F. von Schmidt, Otto Hofer, H. Bollé, F. Fellner i H.Helmer…), a ništa nije bilo drugačije ni u Sloveniji koja je za sve važnije projekte uvijek „računala“ na F. von Schmidta, E. van der Nülla, T. Hansena, Augusta S. von Siccardsburga. Dašak nove promjene u Hrvatskoj dolazi tek s arhitektom Vjekoslavom Bastlom i stilom secesija ali je to već period u kojem je Tönnies započeo karijeru u Bosni. U svom radu on je najviše bio usmjeren na Kunu Waidmanna koji također pripada starijoj generaciji arhitekata.“

U tom kontekstu, Sarajevo je doživjelo procvat građevinarstva i industrije. Moderna industrija, nepoznata u BiH prije 1879. godine, razvijala se u rukama države i privatnih poduzetnika, s tvornicama poput ciglana, pivara, tvornice duhana, sapuna, svijeća i kože. Godine 1878. osnovana su prva građevinska preduzeća, uglavnom uz pogone za proizvodnju građevinskog materijala. Bečka i mađarska preduzeća dominirala su tržištem, ali su postupno jačale i lokalne kompanije, poput one Miloša Miladinovića, koja je djelovala do 1929. godine, izvodeći projekte u historijskim stilovima, secesiji i moderni.

Urbanistički razvoj Sarajeva bio je impresivan. Od 4.927 kuća 1879. godine, broj stambenih zgrada popeo se na 7.274 do 1918. godine. Gradnja velikih palača, vila i javnih zgrada odražavala je utjecaj Beča i Budimpešte, donoseći kulturu salonskog života, javnih plesova i pozorišnih predstava. Prema popisu iz 1879. godine, u gradu je živjelo 21.377 stanovnika, dok je 1910. taj broj narastao na 51.919, što svjedoči o brzom širenju grada. Zapadni dio Sarajeva, koji je nastajao postupno, postao je simbol modernizacije, dok je čaršija u istočnom dijelu zadržala osmanski karakter.

Rudolf Tönnies stigao je u Sarajevo u dobi od 29 godina, u vrijeme kada je grad bio u punom zamahu transformacije. Njegov dolazak povezan je s posjetom Društva arhitekata i inženjera Hrvatske i Slavonije Tehničkom klubu u Sarajevu 1897. godine, čiji je član postao godinu ranije. Ubrzo nakon dolaska, 1898. oženio se Paulom Faller iz Varaždina, s kojom je 1900. u Sarajevu dobio kćer Friggu, jedino dijete iz tog braka.

„Tönnies je bio čovjek povučenog i mirnog privatnog života, posvećen radu i jednostavnim životnim vrijednostima. Nije bio sklon društvenim elitnim krugovima, a i članovi njegove porodice, supruga i kćerka također su živjele diskretno, ne uključujući se u društvena okupljanja koja su tada često organizovale supruge visokih činovnika i aristokratskih porodica“, kaže Mirha Šabanović.

 „Njegova ljubav prema prirodi bila je očita – kao voditelj sportske grupe pri Tehničkom klubu, najviše je uživao u izletima, putovanjima i aktivnostima koje su mu omogućavale odmak od svakodnevnog posla, istraživanje različitih civilizacija i kultura. Međutim, njegov profesionalni put nije bio bez izazova. Kasno osnivanje Građevinskog odjeljenja značilo je da su mnogi arhitekti, uključujući i njega, imali znatno niže plaće od kolega u drugim sektorima, što je izazivalo veliko nezadovoljstvo. Mnogi su, zbog skromnih primanja, odlučili napustiti Bosnu, ali su ostali oni koji su u njoj pronašli više od posla – oni koji su je zavoljeli i prihvatili kao svoj dom. Mnogi su opstali tako što su, pored zvaničnih angažmana, radili i kao ovlašteni civilni arhitekti i inženjeri, osiguravajući sebi bolji život. Tönnies je bio među onima koji su ostali. Možda iz profesionalnog uvjerenja, možda iz privrženosti zemlji koja mu je pružila priliku, ali svakako iz osjećaja da arhitektura nije samo posao, već način na koji se gradi istorija jednog prostora. Čak ga ni početak Prvog svjetskog rata nije ponukao da napusti Bosnu, koliko su to bile porodične sudbine i obaveze preuzimanja dijela očeve firme.“

Tönnies se istaknuo kao profesor na srednjoj Tehničkoj školi u Sarajevu, osnovanoj 1889. godine s ciljem smanjenja nepismenosti i osposobljavanja lokalnog kadra. Od 1898. do 1901. predavao je prostoručno crtanje za učenike prve i druge godine, nastavljajući rad svog prethodnika Josipa Vancaša. Nastava je uključivala četiri sata sedmično, kombinirajući teoriju i praksu. Njegovi rezultati bili su zapaženi, što mu je donijelo priznanja i povjeravanje značajnih projekata. Među njima su projekti uređenja istočne dvorane Društvenog doma, parkovne zone hotela na Ilidži, kursalona, enterijera Bosanskog sabora i sale za sastanke u Vijećnici.

Osim pedagoškog rada, Tönnies se bavio proučavanjem lokalne arhitekture, obilazeći gradove BiH, ali i putujući u Italiju, Bugarsku, Rumuniju, Grčku i Egipat. Njegov pristup odražavao je težnju za spajanjem austrougarskog modernizma s elementima lokalne tradicije, iako su detalji o njegovim samostalnim arhitektonskim projektima ograničeni.

„Ključan trenutak je bio susret s Josipom Vancašem, jednim od najvažnijih arhitekata toga doba, koji je bio vrlo aktivan u BiH i Hrvatskoj. Njihovo poznanstvo i saradnja, kako se čini, igrali su značajnu ulogu u Tönniesovoj odluci da ostane u Bosni. Dok se u Hrvatskoj za mjesto u struci moralo izboriti u znatno konkurentnijem okruženju Bosna je pružala priliku za dokazivanje bez tolikih ograničenja i profesionalnih barijera, tim više što ste svoj profesionalni put i karijeru gradili uz kolegu s kojim dijelite jednake afinitete i stavove“, pojasnit će nam Mirha Šabanović.

„Iako o tim aspektima nema mnogo pisanih tragova, analiza dostupnih izvora jasno ukazuje na razvoj velikog prijateljstva a ne samo dobrih kolegijalnih odnosa. Zbog toga smatram da je uticaj i međusobna razmjena ideja ponajviše vidljiva na projektima koje obojica realizuju u takozvanom bosanskom slogu zbog čega ni ne čudi javna kritika koju Vancaš upućuje za nepravedno drugonagrađeno a ne prvonagrađeno rješenje Tönniesa za javni natječaj iz 1912. godine.“

Jedan od prvih projekata na kojima je Tönnies radio po dolasku u Sarajevo 1897. godine bila je Evangelistička crkva. U razdoblju od 1897. do 1898. asistirao je Karlu Paržiku u u izradi idejnog projekta za ovaj kompleks, koji je zamišljen kao cjelina koja uključuje crkvu, školu i stambenu zgradu sa župnim stanovima. Gradnja se odvijala etapno: crkva je dovršena 1899., stambena zgrada 1905., a škola oko 1907. godine. Radove je izvela firma Alberta Wohlgemuta. Sačuvana dokumentacija izvedbenog projekta župnog stana iz 1905. nosi Paržikov potpis dok Tönniesovo sudjelovanje nakon idejne faze nije potvrđeno. Razlozi za to mogli bi biti njegova ograničena uloga na projektu ili zdravstveni problemi koji su ga pogodili 1905. i 1906. godine.

Tönnies je 1898. imenovan voditeljem građevinskih radova na kasarni u Sarajevu. Dokumentacija ne precizira o kojoj se kasarni radi, no pretpostavlja se da je riječ o manjim popravcima na kasarni iz 1886. u naselju Vratnik, na mjestu današnje Jajce kasarne. Izgradnja Jajce kasarne obično se veže za razdoblje od 1907. do 1912. godine, što ne odgovara Tönniesovom angažmanu 1898., pa je vjerojatnije da je nadzirao radove na starijoj strukturi.

S druge strane, od juna 1900. povjeren mu je nadzor nad rušenjem osmanske kasarne Medždija i izgradnjom Filipovića kasarne na Bistriku. Ovdje je, pod projektom Paržika i Hubera, upravljao postavljanjem dubokih temelja i izgradnjom nove zgrade, ispred koje je uređen trg nazvan po baronu Josipu Filipoviću.

Godine 1899. Tönnies je dobio priliku za prvi značajniji samostalni rad u Sarajevu – projekat trgovačko-stambene zgrade Mitropolije, sjedišta Dabrobosanske mitropolije Srpske pravoslavne crkve. Inicijativa je potekla od mitropolita Nikolaja Mandića, s kojim je Tönnies razvio prijateljstvo. Zgrada je rješavala praktične potrebe – uredske prostorije, privatne odaje mitropolita i biblioteku – zamjenjujući dotadašnje privremene objekte. Konkurs nije raspisan, vjerojatno zbog privatne prirode investicije i Tönniesovog iskustva s neobizantijskim stilom, koji je proučavao tokom studija. Projekat su 30. septembra 1898. potpisali Tönnies kao projektant, mitropolit Mandić kao investitor te inženjeri Johann Kellner i Edmund Stix. Ova zgrada označila je početak njegovog samostalnog stvaralaštva u BiH.

Godine 1902. Tönnies je angažiran na unutarnjem preuređenju zgrade Bogoslovije u Reljevu, prvobitno izgrađene 1884. prema projektima Kellnera i Josipa Czernyija, uz crkvu iz 1886. Preuređenje je bilo potrebno zbog preopterećenosti prostora i povećanog broja učenika, a projekt je odražavao političke ciljeve ministra Kallaya da osnaži lokalne obrazovne institucije unutar Monarhije.

Od oktobra 1902. do maja 1904. Tönnies je nadzirao izgradnju Garnizonskog suda i zatvora u Sarajevu. Idejni projekti iz decembra 1902. potpisani su od Paržika, dok izvedbene projekte iz 1903. potpisuju Paržik i Kellner. Tönnies nije učestvovao u projektiranju, ali je njegovo iskustvo u nadzoru vojnih građevina bilo ključno za realizaciju ove zgrade u stilu neorenesanse, s rustikom u prizemlju i jednostavnom pravokutnom osnovom. Objekt je bio dio šireg vojnog kompleksa koji se postupno razvijao.

U junu 1904. Tönnies je upravljao izgradnjom kotlovnica za radničku koloniju u Novom Sarajevu, uz tehničku reviziju projekta. Iste godine nadzirao je proširenje centralnog kolodvora, sarađujući s inženjerom Michaelom Rauchom i poduzećem Jonesch & Schnell. Rukovodio je izgradnjom radionica vagona, hale za lokomotive i radionica za dizel motore u armiranom betonu – prvim većim radovima te vrste u Bosni. Ovi projekti pokazuju njegovu sposobnost upravljanja složenim infrastrukturnim pothvatima.

„Upotreba armiranog betona postala je uobičajena praksa u projektiranju javnih zgrada nakon 1911. godine (naprimjer, kino Apollo), no njegova aktivna primjena u stambenoj arhitekturi i dalje je izostajala. Budući da važeći građevinski red iz 1893. godine nije omogućavao zakonsku regulaciju i nametanje ovakvih standarda, investitori su radije birali materijale koji su bili dostupniji i povoljniji na bosanskohercegovačkom tržištu. Jedan od ključnih razloga njegovog zagovaranja armiranog betona, čvrstog i postojanog građevinskog materijala, leži u njegovom aktivnom sudjelovanju na brojnim stručnim obukama, seminarima i predavanjima širom Monarhije i drugih dijelova Europe. Na tim skupovima imao je priliku razmijeniti iskustva s kolegama iz građevinske struke, gdje su se analizirali problemi loše i nekvalitetne gradnje, ali i inovacije koje su omogućile otporniju i sigurniju arhitekturu“, objašnjava nam Mirha Šabanović.

„Poseban naglasak stavljen je na seizmičku otpornost, s obzirom na to da su brojni evropski gradovi u to vrijeme trpjeli posljedice razornih potresa. U tom kontekstu, inženjerski napori i dostignuća pokazali su se presudnima za stabilnu i trajnu gradnju. Štaviše, nakon perioda stilskih podjela koje su nastale s pojavom secesije, kada su arhitekte postali „previše“ kreativci a „premalo“ projektanti došlo je do nastojanja da se obnovi narušeni dijalog između arhitekata i građevinskih inženjera. Upravo su inženjeri, sa svojim temeljitim poznavanjem materijala i konstrukcijskih principa, igrali ključnu ulogu u afirmaciji armiranog betona kao standarda koji će oblikovati daljnji razvoj graditeljstva.“

Nakon napornih terenskih angažmana 1904. godine, Tönnies je 1905. obolio od tifusa, što ga je prisililo na odmor do maja 1906. Tokom oporavka povjereni su mu „lakši poslovi“, uključujući reviziju regulacionog plana ulica Strossmayerova, Ferhadija i Zelenih beretki iz 1901. Plan je uspješno primijenjen na Strossmayerovoj, dok su 1906. dijelovi Ferhadije, Ćumurije i Kulovića popločani komprimiranim asfaltom.

Godine 1907. Tönnies je, u saradnji s Paržikom ispred Građevinskog odjeljenja, izradio izvedbeni projekt i predračun radova za zgradu više „realke“ u današnjoj ulici Obala Kulina bana. Nositelj izvedbenog projekta bio je Paržik no Tönnies je posebno nagrađen za tri idejna projekta koja su se odnosila na unutarnju organizaciju prostora, a čija su rješenja usvojena.

Zgrada, izgrađena do 1910. na površini od 1870 m² unutar ukupnog zemljišta od 7000 m², koštala je 445.000 kruna, uključujući potpuno opremanje a projekat je odražavao visoke standarde obrazovnih institucija Monarhije. Tönnies je već 1900. izradio idejni projekt za sličnu zgradu u Banjoj Luci, koji nije realiziran zbog finansijskih ograničenja, što svjedoči o njegovom ranom angažmanu na obrazovnim projektima.

Iza ljubljanskog arhitekte ostat će nekoliko vila i stambenih zgrada koje i danas plijene pažnju Sarajlija. Godine 1903. Tönnies je samostalno projektirao jednoobiteljsku vilu za Valentina Miklaua, nadinženjera šumarstva i suradnika Zemaljskog muzeja, u ulici Petrakijina 24 u kojoj je danas restoran Lovac. Njihovo poznanstvo započelo je na Milenijskoj izložbi u Budimpešti 1896. a produbilo se kroz aktivnosti Tehničkog kluba u Sarajevu. Vila, izgrađena u u stilu visokog historicizma pod uticajem engleske ladanjske arhitekture i romantizma utemeljenog na formama bečkih cottage predgrađa, bila je prva u četvrti vila koja je uključivala ulice Petrakijina, Niže Banje i Pehlivanuša. Tönnies je projektirao još dvije zgrade u blizini, dok su ostale radovi Pažika i neimenovanog češkog arhitekta, čime je postignut sklad u arhitektonskoj cjelini četvrti.

Godine 1903. Tönnies je projektirao secesijsku jednokatnu zgradu za Herminu Rädisch u ulici Petrakijina 13, izgrađenu 1904. Ovaj projekat označio je Tönniesov prvi rad u secesijskom stilu, vjerojatno nastao kroz poznanstvo s Heinrichom Rädischom, predstojnikom Direkcije željeznica. Zgrada je usklađena s građevinskim redom iz 1893., odražavajući estetiku četvrti vila. Godine 1906. Tönnies je samostalno projektirao dvokatnu najamnu zgradu Heinricha Rädischa u ulici Jelićeva 4, izgrađenu 1907. a iste je godine projektirao trgovačko-stambenu zgradu za Vasilikiju Petrović u ulici Zelenih Beretki 13. Projekat je vjerovatno proizašao iz poznanstva s Diogenom Petrovićem, članom Tehničkog kluba, ili Petrom Petrovićem, predstavnikom Srpske općine.

Godine 1910. Tönnies je projektirao vilu za dr. Jozefa Sunarića, predsjednika Bosanskog sabora, u ulici Pehlivanuša 9, izgrađenu 1911. Vila u neoklasicističkom stilu odražavala je Sunarićevu društvenu poziciju, odstupajući od prevladavajućih secesijskih trendova i „bosanskog sloga“ tog doba a iste te godine projektira dvije trgovačko-poslovne i stambene uglovnice: jednu za Mordohaja Atijasa u ulici Valtera Perića 4 na Marijinom Dvoru i drugu za Abrahama Mayera Altarca u ulici Ferhadija 22, obje izgrađene 1911. Altarčeva uglovnica posebno se ističe originalnim rješenjem nepovoljne parcele, s geometrijskim oblicima inspiriranim češkim kubizmom, što ukazuje na Tönniesovu sklonost ranom modernizmu.

Iste godine projektirana je najamna stambena zgrada barona Eugena Alborija u ulicama Koste Hermana 2 i Mustaj-bega Fadilpašića 14, dovršena 1911. Ovaj projekt dodatno potvrđuje Tönniesovu sposobnost projektiranja funkcionalnih i estetski privlačnih stambenih objekata. Godine 1908. Tönnies je sarađivao s Paržikom na zgradi Baždarskog ureda u Sarajevu. Iako dokumentacija nosi potpise Paržika i Passinija, Tönnies je 1909. nagrađen s 600 kruna za uspješno rukovođenje izgradnjom, dok je Paržik dobio 1000 kruna za ekonomsku optimizaciju projekta.

„Sagledavajući sveukupnu vrijednost i karakteristike stila kojem pripadaju, kretivnost i funkcionalnost dispozije ocijenila bih da u kategoriju najznačajnijih radova spadaju zgrada više ‘realke’ u Sarajevu, jedno-obiteljska zgrada Valentina Miklaua, stambena zgrada Mitropolije u Tuzli, jedno-obiteljska zgrada Joze Sunarića, zgrada javnog kupatila u Mostaru, stambena zgrada Nurudin bega Azapagića i naravno najamna trgovačko-poslovna i stambena zgrada Ješue i Mojce Saloma“, kaže Mirha Šabanović.

Rudolf Tönnies je Sarajevo napustio 1917. ili 1918. godine, vraćajući se u Ljubljanu kako bi preuzeo porodični posao nakon očeve smrti. U Sloveniji je nastavio raditi, ali je 1920-ih, zbog teške bolesti, preselio u München, gdje je preminuo 1929. godine u 60. godini života. Bio je pripadnik evangelističke crkve, što je zabilježeno u odluci Kraljevske Zemaljske Vlade za BiH.

Njegov odlazak iz Sarajeva može se tumačiti kao posljedica osobnih i profesionalnih okolnosti, ali i promjena nastalih nakon Prvog svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske. Iako je ostavio dubok trag trag u razdoblju kada je Sarajevo doživljavalo renesansu u arhitekturi i urbanizmu, danas se za Tönniesa skoro pa i ne zna. Iako nije ostavio monumentalna djela poput nekih svojih kolega, njegov rad kao pedagoga i projektanta bio je važan dio urbanističke preobrazbe grada.

„Razloga za nedovoljno poznavanje arhitektonskog naslijeđa ima više. Prije svega, tu je problem nepotpune projektne dokumentacije i nedostatka jasne distinkcije između idejnog, glavnog i izvedbenog projekta. Uz to, pojedini dijelovi dokumentacije, poput kanalizacionih planova, teško da mogu poslužiti kao ključni dokaz autorstva. Dalje, sama obaveza potpisivanja glavnog arhitekta ne znači nužno da je on i autor projekta, čak i kada njegovo ime stoji u personalnom listu—koji, usput rečeno, rijetko propušta priliku da navede projekte, bez obzira na stvarni doprinos. Važno je i prilikom istraživanja obratiti pažnju i na samu poziciju potpisa unutar dokumentacije, jer i taj detalj može razjasniti odnose unutar projektantskog tima. Jedino temeljita istraživanja i uporedne analize različitih izvora mogu dovesti do pouzdanijih zaključaka—pod uslovom da smo spremni prihvatiti realno stanje stvari. A realnost je da je, ako ne trocifreni, onda sasvim sigurno dvocifreni broj arhitekata i inženjera koji su u proteklih 40 godina živjeli i/ili djelovali u BiH autor barem nekoliko projekata“, objašnjava Mirha Šabanović razloge zbog kojih se danas malo zna za Tönniesov rad.

„No, daleko je jednostavnije i a možda i atraktivnije reći da su graditeljsko naslijeđe austrougarskog perioda u BiH oblikovale dvije do tri osobe, nego se upustiti u složene analize i suočiti s činjenicom da istorija nije uvijek tako uredna i pojednostavljena kakvom se čini. Tönniesov odnos s drugim arhitektima je bio profesionalan i respektabilan, a određene nesuglastice se više iščitavaju iz konteksta radije nego li javnog sučeljavanja. Međutim, da bi slika bila potpunija i nijedna strana neopravdano oštećena, treba uzeti u obzir još jedan važan aspekt. Moguće je da bi i pojedini državni službenici kao zagovornici stilova 19. stoljeća pokazali veću otvorenost prema novim arhitektonskim pravcima, da je za takve promjene postojalo odgovarajuće raspoloženje. Ključni faktor u tome nije bila ni individualna volja arhitekata niti unutrašnje tendencije unutar Građevinskog odjeljenja, već prije svega stav Zajedničkog ministarstva finansija, čiji je uticaj nadmašivao bilo kakve progresivne ideje unutar same struke.“

Rudolf Tönnies bio je dio generacije arhitekata koji su oblikovali Sarajevo a njegov životni put – od Ljubljane, preko Graza, Beča i Zagreba, do Sarajeva – odražava kretanje stručnjaka unutar Monarhije. U Sarajevu je svjedočio i sudjelovao u procesu modernizacije, doprinoseći obrazovanju i projektima koji su grad učinili simbolom napretka. Umro je daleko od Bosne, ali njegovo naslijeđe ostaje upisano u historiju Sarajeva kao grada koji je na prijelazu stoljeća pronašao novi identitet pod utjecajem evropskih strujanja. U tom kontekstu, za kraj, vječno pitanje ili dilema: Kako bi danas Sarajevo izgledalo da nije bilo svjetskih ratova i da je duže ostalo dijelom KundK monarhije?

„Urbanističkim transformacijama Sarajeva pristupalo se s velikim oprezom i poštovanjem prema postojećim vrijednostima. Nikada nije postojala ambicija da se grad pretvori u spektakularan urbanistički poduhvat nalik bečkom Ringstrasse, jednostavno zato što to nisu dopuštali ni njegov položaj ni konfiguracija terena. Grad se širio onako kako se širi i danas—spontano, kroz parcijalne regulacione planove i uz razumijevanje njegovih geomorfoloških karakteristika. Samo su pojedini projekti bili u skladu s teorijama vodećih urbanista Monarhije tog doba, koji su zagovarali oslobađanje historijske jezgre i uvođenje dominantnih centralnih građevina kojima bi se podredila buduća izgradnja. Sličan primjer bila su nastojanja da se uspostavi tzv. sjevernoevropski tip groblja, poput rješenja u Velikom i Malom parku, gdje se postojeća groblja skladno uklapaju u pejzaž kroz šetnice, ali i uspostavljanje aleja i promenada u drugim dijelovima grada“, kaže doktorica Šabanović i zaključuje:

„Teško je danas zamisliti kako bi grad izgledao da su određene urbanističke zamisli provedene, ali jedno bi bilo posebno zanimljivo vidjeti—na koji način bi se oblikovali prostori trgova, da li bi neka od tadašnjih rješenja bila implementirana, kako bi se razvijao pravac prema zapadu, kakvu bismo željezničku stanicu na kraju dobili ili kako bi recimo Ilidža izgledala danas. Mnogo je pitanja i maštovitih zamisli, ali ono što je sada najvažnije jeste očuvanje arhitektonskog naslijeđa kao autentičnog svjedoka jednog vremena. Njegova ljepota često dolazi do izražaja upravo kroz kontrast – s jedne strane okružena naslijeđem orijenta, a s druge arhitekturom moderne. Ovaj jedinstveni dijalog stilova, istina, ne pruža mnogo prostora za savremena rješenja, višespratnice i arhitekturu našeg vremena, već prije svega zahtijeva poštovanje konteksta i izbjegavanje agresivnih ili neprimjerenih interpolacija koje bi narušile njegovu autentičnost. Ipak, upravo novi dijelovi grada otvaraju mogućnost za razvoj savremene arhitekture, prilagođene potrebama današnjeg vremena.“