Najdopadljiviji album godine napravila je španska autorka Rosalía, njen Lux (Svjetlo) je monumentalno i neočekivano muzičko djelo, hrabra, višeslojna meditacija o Bogu, vjeri, ljubavi i svim prostorima između. Lux je ambiciozno putovanje kroz 13 jezika, bogate orkestracije i neobične susrete sakralnog i profanog

Subota ujutro, 18. oktobar 2025. godine, nekoliko minuta iza deset. U jednoj od prostranih soba fotografskog studija na sjeveru Madrida, Rosalía Vila Tobella sjedi na mekoj sivoj sofi, umorna, ali živa, razapeta između iscrpljenosti i euforije.

Spavala je malo, danima. Na stolu pored nje leži telefon na kome snima razgovor,  njegova krhka prisutnost djeluje kao da bi mogla poremetiti svaki njen nagli pokret, a ona, kako to često biva u trenucima strasti ili ljutnje, instinktivno poskoči, nagne se, pogleda sagovornika direktno u oči. Iza svih tih sitnih gesti krije se jedna od najambicioznijih muzičkih avantura današnjice: Lux, album o kojem pola svijeta priča, uprkos tome što ga je doskora jedva iko čuo.

A priča se s razlogom. U eri brze potrošnje, fragmentisanih refrena i algoritamskih udica koje traju petnaest sekundi, Rosalía je odlučila uraditi nešto što djeluje gotovo nemoguće: stvoriti grandiozni muzički svijet koji traži potpunu posvećenost slušaoca.

Lux traje 60 minuta, koristi 13 jezika, spaja London Symphony Orchestra s Björk, Patti Smith, Pharrellom Williamsom i Guy-Manuelom de Homem-Christom iz Daft Punka. U njegovoj je arhitekturi ugrađeno sve, flamenco, kopla, rumba, opera, liturgijski zvukovi, sufi poezija, hagiografije svetica sa četiri kontinenta, pa i tragovi Kanyeovog Yeezusa. Sve to sklopljeno u jedno tijelo koje uprkos raskoši djeluje iznenađujuće intimno. Rosalía ga opisuje kao „hram koji je gradio moj nemir“.

„Što smo više u eri dopamina, to ja želim njegovu suprotnost“, govori tiho, s blagim osmijehom. „Lux nije za multitasking. To je album koji želi da mu se predate.“ U njenoj izjavi ima nečeg prkosnog: kao da se obraća vremenu koje je naviklo na brze senzacije, a sada zahtijeva od njega da uspori, udahne, sluša.

Rosalía je odrasla u kući u kojoj su se jednako slušali flamenco i moderna pop muzika, gdje se jednako cijenila arija i MTV. Kao tinejdžerka pjevala je na svadbama, zalazila u underground Barcelone, u scenu koja je sredinom dvijehiljaditih imala trenutak kreativne ekspanzije. S 23 godine, njen album El Mal Querer, izvorno univerzitetski projekat, preobrazio je flamenco u globalni pop događaj. Bio je to riskantan skok koji ju je skoro bankrotirao, ali i pretvorio u zvijezdu.

“Motomami” iz 2022. dodatno je proširio granice latino urbane muzike, igrajući se apsurdom, humorom, erotikom i zvučnim kolažima. Rosalía je tada postala globalni fenomen. I ipak, uprkos blještavoj slavi, u njoj je tinjala neka druga težnja. „Uvijek sam imala vezu s duhovnošću,“ kaže. Ali nikada kao sada.

Dok govori, tijelo joj se smiri. Kao da ulazi u prostor u kojem se osjeća sigurnije. A Lux je upravo to: rezultat tri godine izolacije, većinom u Los Angelesu, gdje se, kako kaže, „povukla od svega, pojednostavila dan do krajnosti“. Njena rutina bila je spartanska: teretana, doručak, i onda pisanje isključivo ležeći. „Ne mogu pisati sjedeći. Ležim, glava naslonjena, laptop u krilu. Satima.“ Ova slika gradi portret žene koja pokušava utišati sve što je povlači iznutra i spolja, kako bi došla do onoga što naziva „svjetlom“.

“Lux” je masivan, pun orkestracija i muzičkih kompozicija koje više duguju srednjovjekovnim poslanicama nego modernoj pop strukturi. Nema loopova. Elektronika se pojavljuje tek povremeno ili sasvim suptilno ili razorno snažno. Album otvara naslovna pjesma, koja u prvoj polovini zvuči kao Vivaldi koji je poljubio Bacha, da bi se rasula u karminozni haos raspuklih harmonija i zborova.

Odmah potom slijedi „Berghain“, pjesma nazvana po berlinskom klubu, iako njeno značenje seže dublje: „berghain“ kao „planinska šuma“, prostor u kojem se čovjek može izgubiti u sopstvenim sjenama. U tom mraku pjeva Björk, a njihov dijalog zvuči kao sudar dviju sveštenica različitih epoha.

„Svjetlo se objašnjava kroz tamu“, kaže Rosalía, pozivajući se na filozofa Paua Luquea. „Ako umjetnik hoda pored đavola, stavljajući ruku na njegovo rame, može nam pokazati više složenosti zla.“ Zato Lux ima četiri stava: odlazak iz čistoće, gravitaciju i prijateljstvo sa svijetom, milost kao prijateljstvo s Bogom i, naposljetku, povratak kući.

Tema svetica, njihovih ranjivosti i moći, prepliće se kroz album kao žila kucavica. Na zid studija u Los Angelesu Rosalía je zalijepila svjetsku mapu s pribadačama, označavajući svaku ženu čiji je život proučavala. Bile su to mistične vizionarke poput Hildegarde von Bingen, prostitutke koje su postale svete, poput indijske Vimale ili Olga Kijevska, koja je iz osvete pobila na desetine ljudi, a ipak je proglašena sveticom. „Ludilo“, kaže Rosalía. „Ta ideja da svetost nema jednu formu fascinirala me je. U različitim religijama potpuno je drugačije shvaćena.“

Po prirodi detaljista, radila je na jezicima kao što radi na harmonijama: mukotrpno. Koristila je Google Translate, slala prevodiocima stihove, vraćala im liste od dvadeset opcija. U nekim slučajevima učila je osnove jezika samo da osjeti ritam riječi. „Sve je bilo kao slagalica“, kaže. „Beskrajna slagalica.“

Svi koji su s njom radili na Luxu kažu da je najveći dio albuma napisala i producirala sama, čak 97%. Zvuči nevjerovatno, ali kada slušate album postane jasno da se radi o projektu koji je mogao nastati samo u potpunoj samoći. Jer ovdje, umjesto pop zvijezde, govorimo o kompozitorici. O ženi koja u 33. godini života može stajati rame uz rame s umjetnicima koji su stvarali konceptualne albume u vrijeme vinila.

„Nije ovo operni album“, govorili su neki. Ali mnogi kritičari iz svijeta klasične muzike bili su zatečeni. Joshua Barone iz New York Timesa pohvalio je njen pokušaj, ali naglasio da „ulazi u opera-svijet bez potpune predanosti“. Čak se otvorila i polemika: može li pop zvijezda uopće stupiti na teritorij klasične muzike? Da li se time narušava neka svetinja? Nije se od Beatlesa i Sgt. Peppera toliko brujalo o granicama žanra.

No Rosalía na to odmahuje rukom: „Sve ove žene koje sam proučavala, sveci — one su bile moje učiteljice. A biti umjetnik danas znači i biti kanal.“

Na ličnom nivou, “Lux” je i album o ranjivosti Njen raskid vjeridbe s reggaeton zvijezdom Rauwom Alejandrom 2023. prežvakavali su tabloidi više nego bilo koji njen umjetnički uspjeh. Na pjesmi „La Perla“ ona pjeva o „emocionalnom teroristi“, a rijetko ko je propustio povezati to s njenim privatnim bolom. Ali ona izbjegava takva tumačenja. „Ljudi će uvijek čitati kroz svoj filter“, kaže kratko. „Ali mene mnogo više zanimaju sveci nego tračevi.“

S druge strane, Lux jasno govori o ženskoj snazi, o želji da se istraje uprkos osudi. „Divim se ženama koje su nepokolebljive. Ivana Orleanska, Nina Simone, Patti Smith…“ Zastaje, pa nastavlja: „To su svjetionici.“ Pritom, album se igra sa stereotipima o „divi“. Rosalía kaže da je taj termin nekada bio otrovan, ali da ga današnje žene vraćaju u njegovo istinsko značenje: moć one koja se ne izvinjava zbog svog puta.

Pitanje religije uvijek lebdi iznad razgovora. Ona priznaje da svake noći moli, da je duhovnost dio njenog identiteta, da je crkva bila mjesto zajedništva u njenom djetinjstvu. Ali ističe da je njena duhovnost „postreligijska“. „Sviđa mi se ideja da svaki čovjek može uzeti nešto iz budizma, islama, hrišćanstva, hinduizma… Duhovnost kao otvoren prostor.“ Zato se u njenim pjesmama čuju hebrejski i arapski, sanskritski i latinski, katalonski i španski.

„Želim razumjeti druge,“ kaže. „Album je pokušaj da govorim njihovim jezikom.“

Kada govori o sufijskoj mističarki Rabiji al-Adawiyi, oči joj se ozare: „Ona uči da se Bogu ne ide iz straha ili nagrade, već radi samog Boga. To mi je prekrasno.“ Ali svjetlo ima svoju cijenu. U jednom trenutku priznaje da se osjećala potpuno izgubljeno u vlastitim mislima, kao da hoda kroz „šumu bez izlaza“. Ipak, unutar tog mraka našla je nešto što naziva smislom.

„Možda je zato Lux album mog života,“ kaže tiho. „Kad pjevam ‘Uklapam se u svijet i svijet se uklapa u mene’, to je istina. Osjećam da su moje tuge iste kao tuđe. Samo ih izražavamo drugačije.“

I zaista, slušaoci širom svijeta prihvatili su album kao nešto jedinstveno, neprilagođeno trendovima, ali duboko univerzalno. U vremenu kada publika često ne zna svu Bowiejevu diskografiju, ali bez problema prelazi iz rumbe u ariju, Lux je postao kulturni događaj. Album koji nije samo muzika nego putovanje.

Lux je, kako kaže, njen način da razgovara s Bogom. Ali i način da objasni samu sebe svijetu. I svijet je, izgleda, spreman da je sluša.

IZVOR: El Pais, Times, The Guardian