Između sedmog i 20. stoljeća u muslimanskom svijetu porobljeno je između 12 i 17 miliona ljudi, od subsaharske Afrike do Kavkaza i Mediterana. Ropstvo, regulirano ali ne i zabranjeno, trajalo je više od milenija i ostavilo dubok trag u društvima od Magreba do Bliskog istoka

Evropa nije imala monopol nad trgovinom robljem. Između sedmog stoljeća i početka 20. stoljeća arapske i osmanske sile provodile su pohode u subsaharskoj Africi, na Kavkazu, Balkanu i Mediteranu kako bi osigurale radnu snagu za prostrani muslimanski svijet. Riječ je o složenoj i dugotrajnoj historiji, čiji se obim danas procjenjuje na između 12 i 17 miliona ljudi odvedenih u ropstvo kroz više od jednog milenija.

Nakon smrti Poslanika Muhammeda 632. godine, muslimanske vojske započinju brza osvajanja izvan Arabijskog poluotoka. Već 635. potiskuju Bizantince iz Sirije i Palestine, a do sredine sedmog stoljeća osvajaju Egipat i šire se prema Magrebu. Na istoku ruše Sasanidsko carstvo i osnivaju nove garnizonske gradove poput Kufe i Basre.

U kontekstu ratnih pohoda, zarobljavanje muškaraca, žena i djece bilo je uobičajena praksa epohe. Prema historičaru M’hamedu Oualdiju, roblje je korišteno za izgradnju gradova, rad u domaćinstvima i službu vojnim elitama. Sistematska trgovina dobija institucionalni okvir 652. godine, kada egipatski vojskovođa nameće nubijskom kralju obavezu da svake godine isporučuje stotine robova u zamjenu za mir.

U doba abasidskog kalifata (750–1258), čije se granice protežu od Pirineja do srednje Azije, ropstvo postaje sastavni dio ekonomskog i društvenog poretka. Stanovništvo s periferije carstva, s Kavkaza, iz subsaharske Afrike i drugih regija, sve češće završava u lancima.

Islam, poput judaizma i kršćanstva prije njega, nije ukinuo ropstvo, ali ga je normativno regulirao. Zabranjena je zloupotreba i ubistvo roba, poticano je oslobađanje kao čin pobožnosti ili pokajanja, a musliman formalno nije smio porobiti drugog muslimana, pravilo koje je u praksi često kršeno.

Tradicionalno se navodi primjer Bilala ibn Rabaha, oslobođenog roba etiopskog porijekla koji je postao prvi mujezin. Ipak, kako su subsaharske zajednice postupno prelazile na islam od 10. stoljeća, pravna dilema je postajala očita: mogu li se porobljavati crni muslimani? Islamski pravnici odgovarali su negativno, ali trgovci su nalazili načine da tu zabranu zaobiđu.

Procjene govore o 12 do 17 miliona ljudi porobljenih između sedmog i početka 20. stoljeća. Najveća i najsmrtonosnija bila je transsaharska trgovina, s mogućih devet miliona žrtava i ogromnim brojem umrlih tokom karavanskih putovanja. Trgovina preko Crvenog mora i sa svahilijske obale odnijela je dodatne milione.

U Sredozemlju su između 16. i 18. stoljeća berberski gusari zarobili oko 850.000 Evropljana. U 19. stoljeću, prema pouzdanijim podacima, stotine hiljada ljudi iz istočne i zapadne Afrike prodavane su u Indijskom okeanu, na Bliskom istoku, u Magrebu i Egiptu.

Većina robova služila je u domaćinstvima, kao sluge, vrtlari, stražari ili eunusi. Postojala je i specifična forma „administrativnog ropstva“. U dvorovima abasidskih kalifa i osmanskih sultana pojedini robovi, posebno mamluci s Kavkaza, mogli su se uzdići do visokih vojnih i političkih položaja. Dinastija mamelučkih sultana vladala je Egiptom od 1250. do 1517. godine, rijedak primjer društvene mobilnosti proizašle iz ropstva.

Treća kategorija obuhvatala je prisilni rad u poljoprivredi. Najpoznatiji primjer su Zandži, porobljeni Afrikanci i lokalno stanovništvo primorani da isušuju močvare u južnom Iraku. Njihova pobuna 869. godine, brutalno ugušena 883., ostala je jedini veliki kolektivni ustanak robova u muslimanskom svijetu.

Rob je bio istovremeno osoba i vlasništvo. Mogao je biti prodan, poklonjen ili naslijeđen. Teoretski je imao pravo na brak i imovinu, uz dozvolu gospodara. Oslobađanje je bilo ohrabrivano, a konverzija na islam povećavala je šanse za slobodu. Neke robinje, konkubine (jawari), mogle su postati zakonite supruge ako bi rodile dijete gospodaru, tada bi sticale status „majke djeteta“ (umm al-walad), a dijete bi bilo slobodno.

Postoje i primjeri izuzetnog uspona: Šadžar al-Dur, nekadašnja robinja, postala je sultanija Egipta 1250. godine, makar na kratko.

Pod pritiskom britanskog abolicionističkog pokreta, ropstvo je tokom 19. stoljeća postupno ukinuto u Osmanskom carstvu, Magrebu i Perziji. Tunis je oslobodio robove 1846., a Osmansko carstvo formalno proširilo zabranu 1847. godine. Ipak, u istočnoj Africi trgovina je oživjela sredinom 19. stoljeća prije nego što su britanski protektorati u Egiptu i istočnoj Africi presjekli rute.

U 20. stoljeću novoformirane muslimanske države postepeno ukidaju ropstvo: Afganistan 1923., Irak 1924., Iran 1929. Na Arapskom poluotoku zabrane dolaze kasnije, Saudijska Arabija 1968. godine, Oman 1970. Mauritanija je formalno ukinula ropstvo 1981. ali je tek 2007. posjedovanje roba postalo krivično djelo.

Ropstvo u muslimanskom svijetu trajalo je više od hiljadu godina i obuhvatilo prostore od Atlantika do Indijskog okeana. Iako se razlikovalo po obimu, organizaciji i društvenoj ulozi od atlantske trgovine robljem, ostavilo je duboke demografske, ekonomske i kulturne posljedice koje su i danas predmet historiografskih rasprava.

IZVOR: Geo Histoire