Teško je, dakako, govoriti o točnim brojkama, jer ne postoji nikakva evidencija kojom bi se mogli prebrojiti hodočasnici. Moguće je to procijeniti po broju sudionika na jutarnjem i poslijepodnevnom programu te večernjoj misi. No i to obuhvaća samo dio hodočasnika, jer ih je mnogo po raznim dijelovima svetišta, kao i po samom Međugorju. Minimalna brojka tako može biti oko 50.000, premda se slobodno može tvrditi kako je ove godine na Mladifestu dosezala i do 60-ak tisuća hodočasnika iz 70-ak zemalja svijeta. Dakle, gotovo polovine ukupnog broja država.
Nekoliko dana uoči ovogodišnjeg Mladifesta u Međugorju je bilo posve mirno. Ništa nije slutilo da će se u svega nekoliko sati, tj. preko noći, u to hercegovačko svetište ipak sliti desetine tisuća ljudi. Naime, ove je godine Rim nekako postao “konkurencija” Međugorju. S jedne strane proglašenom jubilarnom godinom, koja je prema nekima ove godine znatan dio hodočasnika iz cijeloga svijeta odvela u Rim, a ne u Međugorje. A s druge strane i međunarodnim susretom mladih u Rimu, zbog kojega je ovogodišnji Mladifest, koji tradicionalno započinje 31. srpnja ili 1. kolovoza, morao biti pomaknut na 4. kolovoza. Sve je to slutilo da bi ovogodišnji broj hodočasnika mogao biti ispod prosjeka. Međutim, te rimske okolnosti ne samo da nisu imale utjecaja na ono što se ovoga tjedna zbivalo pod međugorskim nebom, nego se s pravom može tvrditi kako je ovo bio jedan od najposjećenijih Festivala mladih dosad.
Teško je, dakako, govoriti o točnim brojkama, jer ne postoji nikakva evidencija kojom bi se mogli prebrojiti hodočasnici. Moguće je to procijeniti po broju sudionika na jutarnjem i poslijepodnevnom programu te večernjoj misi. No i to obuhvaća samo dio hodočasnika, jer ih je mnogo po raznim dijelovima svetišta, kao i po samom Međugorju. Minimalna brojka tako može biti oko 50.000, premda se slobodno može tvrditi kako je ove godine na Mladifestu dosezala i do 60-ak tisuća hodočasnika iz 70-ak zemalja svijeta. Dakle, gotovo polovine ukupnog broja država.
No u župnom uredu sv. Jakova redovito znaju točan broj svećenika za oltarom na večernjoj misi. I to zato što se vodi precizna evidencija zahvaljujući akreditaciji svećenika koji dolaze u Međugorje. Svaki od njih dužan je prijaviti se u župni ured ako želi slaviti euharistiju i pokazati valjano dopuštenje od svojeg ordinarija (celebret). Tako se sprečavaju bilo kakve manipulacije ili nepodopštine kojekakvih avanturista, koji se rado motaju oko ovakvih mjesta. Pa se broj svećenika na vanjskom oltaru na večernjoj misi (koju su predslavili prvo apostolski nuncij u Bosni i Hercegovini mons. Assisi Chullikatt, zatim provincijal hercegovačkih franjevaca fra Jozo Grbeš, međugorski župnik fra Zvonimir Pavičić te biskup mostarsko-duvanjski mons. Petar Palić) kretao između 600 i 650. Ne samo da nisu svi stali na oltar i za njih posebno priređen vanjski dio s bijelim klupama, nego su neki od njih morali sjediti na stubama ispod oltara. Međutim, od te slike još je snažniji prizor brojnih svećenika koji su na stranim jezicima ispovijedali doslovce na svakom koraku. Neki čak i stojeći, a mnogi su sjedili jedan do drugoga na stubama kojima se prilazi crkvi, tako da su se hodočasnici koji su dolazili na misu doslovce morali provlačiti između njih.
Nevjerojatne su to slike. Redovi ljudi koji stoje i strpljivo čekaju ispovijed i po vrućini i suncu, čak i kasno u noć. Strpljivi svećenici koji ispovijedaju i po desetak sati dnevno. Koloplet boja, jezika i kultura sa svih strana svijeta, a opet sve u jednoj vjeri i jednome duhu. Sve bez ikakve nervoze i napetosti. Ni traga ikakvom incidentu ili naguravanju. Da bi sve na kraju dnevnog programa, koji završava u 22 sata, rezultiralo svojevrsnim “afterom” ispred međugorske crkve, gdje se uz gitare, pjesmu i ples okupljaju grupe mladih hodočasnika iz zemalja iz kojih su došli i sviraju i pjevaju do ponoći, kada nastupa kratka noćna pauza do sljedećeg jutra. Koje za mnoge započinje buđenjem već u pet sati ujutro i zajedničkim odlaskom na Brdo ukazanja u šest sati, kako bi se zajednički izmolila krunica s međugorskim župnikom i franjevcima te nekim od međugorskih vidjelaca. Zatim slijede povratak u Međugorje, kratka okrjepa i jutarnji program koji molitvom i katehezama započinje već u devet sati.
Mjesto poput Međugorja i događaj kao što je Mladifest jedinstveni su u cijelome svijetu. Ne samo po opsegu i broju hodočasnika, nego još više po duhovnom intenzitetu koji se ondje osjeti i opipljiv je na svakom koraku. Ove godine, nakon što je lani u rujnu vatikanski Dikasterij za nauk vjere Međugorju dao najviši status “nihil obstat” (ništa ne priječi) u vrednovanju ukazanja i nadnaravnih pojava, to se još više osjeti i dobilo je na važnosti. Međugorje, naime, nije više u “sivoj zoni” u koju su ga gotovo četiri desetljeća gurali njegovi protivnici na čelu s dvojicom mostarskih ordinarija. Opstalo je zahvaljujući dvjema stvarnostima: fratrima i hodočasnicima. Fratrima koji su uza sve Scile i Haribde 44 godine s jedne strane uspijevali odolijevati udarima protiv Međugorja izvana, a s druge opsluživati potrebe hodočasnika i pastorala na najvišoj mogućoj razini. Odnosno, samim hodočasnicima koje je od samoga početka u Međugorje vodila isključivo njihova vjera, koja nije slabila i posustajala ni pod kakvim pritiscima.
”Božji je puk odmah prihvatio ukazanja. Pa već šesti dan, na Petrovdan 1981., bilo je na Brdu ukazanja više od petnaest tisuća ljudi. Nešto radoznalaca, ali većina je došla iz osobne potrebe. Kao da se iz svih usta i srdaca izvijao jedan vapaj i misao: ‘Svani dane i noć skrati! Sini sunce i povrati. Bogu čast na visini. Ljud’ma mir na nizini!’ Pjevamo to u došašću, a to bijaše vapaj vjernoga puka da se slomi komunistička zlovlast koja je Hercegovinu zavijala u crno”, priča za časopis Franjine stope poznati međugorski ispovjednik i teolog dr. fra Tomislav Pervan.
”Tko bi za nas znao da nije Međugorja? Posebno u komunističko doba. A ovako je ono stjecište hodočasnika iz svih krajeva svijeta. Nije to ljudsko djelo. Da je ljudsko, nestalo bi nakon nekoliko prvih mjeseci komunističkih progona, šikaniranja, zatvaranja, tolike propagande iz svih onodobnih medija. Ono je sve nadživjelo, a oni su otišli na povijesno bunjište”, kaže on.
Nova era Međugorja započela je, zapravo, potiho uplivom pape Franje prije osam godina. I to kad je u ruke dobio izvješće tzv. Ruinijeve komisije o Međugorju, koju je 2010. godine formirao papa Benedikt XVI. i koja je radila do 2014. te iznjedrila potpuno pozitivan stav prema Međugorju. Odnosno, zaključila kako se već sad prvih sedam dana međugorskog fenomena može držati autentičnim, dok će se o ostalom razdoblju naknadno izjasniti, jer ukazanja još traju, a ni svi članovi komisije nisu bili unisoni. No o autentičnosti prvih sedam dana od 15 je članova njih 13 jednoglasno zaključilo kako tada malodobnu djecu (od 15 i 16 godina te 10-godišnjeg Jakova Čolu) nitko nije nagovorio da govore ono što vide. Ni fratri ni obitelji. Zatim, da su djeca bila posve psihički zdrava za svoju dob, da nije bilo demonskih ometanja te da ni pod prijetnjom smrću nisu htjela odustati od svojih iskaza.
Darko Pavičić/Večernji list
