Rođen kao siroče u Bijelom Polju, odrastao u medresi, a politički sazrio u beogradskim studentskim demonstracijama, Rifat Burdžović Tršo postao je jedan od ključnih organizatora ustanka u Sandžaku 1941. godine. Njegov životni put  završio je brutalnim smaknućem u Grujića jami kod Mrkonjić-grada. Tragična pogibija je zauvijek obilježila historiju Bošnjaka Sandžaka

Rifat Burdžović Tršo jedna je od najmarkantnijih figura narodnooslobodilačkog pokreta, čovjek čiji je životni put, od siromašnog dječaka iz bjelopoljske kasabe do vođe studenata i komandanta sandžačkih proletera, simbolizirao borbu za dostojanstvo i bratstvo naroda Jugoslavije. Njegova sudbina, isprepletena ideološkim zanosom i tragičnim krajem, slika je turbulentnog doba revolucije.

Rifat je rođen 11. februara 1913. godine u Bijelom Polju, u porodici Nazifa i Rabe Burdžović. Njegov ulazak u svijet bio je obilježen tišinom i oskudicom; otac Nazif, radnik bjelopoljskog šerijatskog suda, već je bio narušenog zdravlja, a majka se odmah po porodu morala vratiti kućnim poslovima. Tragedija je rano zakucala na njihova vrata: do pete godine života Rifat je ostao bez oca, majke i starijeg brata Ibrahima. Sa sestrom Hajrijom ostao je na brizi daljeg rođaka Saliha Dedovića, živeći od svega četiri dinara dnevno, koliko je iznosila zakupnina sa očevog malog imanja.

Rano suočavanje s bijedom izoštrilo je njegov karakter. Iako je bio odličan đak, nedostatak sredstava natjerao ga je da 1924. godine ode na opančarski zanat kod majstora Mustafa Mekića. Godinu dana provedenih u memljivoj radionici, gdje je radio kao „metla i lopata“ bez prebijene pare, Rifat je pamtio kao najteži period djetinjstva. 

Preokret nastaje 1925. godine kada odlazi u Skoplje, u Veliku medresu Kralja Aleksandra I. Iako je škola bila namijenjena „posrbljivanju“ muslimanske djece i stvaranju kadra odanog režimu, u Rifatu je ona probudila bunt. Kroz literarnu družinu „Južna vila“ i časopis „Pomol“, on i njegovi drugovi počeli su tiho protestovati protiv socijalne nepravde. Njegov profesor, Ilija Lopušina, zapazio je mladića iz posljednje klupe koji je imao sve petice, ali je često sagnute glave nešto šarao po klupi, prividno odsutan, dok je zapravo duboko upijao lekcije o svijetu koji je želio mijenjati.

Bio je i violinčelist u školskom gudačkom orkestru, igrao fudbal, bio brz i izdržljiv. Ljeto 1932. proveo je s drugovima pješačeći kroz planine, razgovarajući sa seljacima, pričajući im o Sovjetskom Savezu, o promjenama i pravdi. Godine 1933. dolazi trenutak odluke. Dio maturanata medrese odlazi putem hodža i šerijatskih činovnika. Rifat odbija ponude da preuzme očev posao u Bijelom Polju i odlazi u Beograd, na Univerzitet, na studije prava. Na Univerzitetu, koji je tada bio žarište revolucionarnih ideja, brzo je uvidio da usamljenička borba nema izgleda na uspjeh. Već 1934. godine, pri izboru uprave Pravničkog udruženja, otvoreno je glasao za listu komunista, a iste godine je i sam primljen u Komunističku partiju Jugoslavije (KPJ).

Postao je jedan od najistaknutijih organizatora studentskog pokreta. U septembru 1937. godine imenovan je za sekretara Univerzitetskog komiteta KPJ, naslijedivši Đoku Kovačevića koji je otišao u Španiju. Pod Tršinim rukovodstvom, studenti su se organizovali tako snažno da policija više nije smjela ulaziti u studentske menze, koje su postale tajna sastajališta komunista. Zbog svog rada često je bio na meti policije; 1938. godine se sam prijavio Sudu za zaštitu države kako bi izbjegao veću opasnost, nakon čega je bio zatvoren pod optužbom za širenje komunističke propagande. U decembarskim demonstracijama 1939. godine, Rifat je bio ranjen, ali to ga nije spriječilo da nastavi voditi mase, često govoreći s ramena svojih drugova pred uperenim cijevima žandarma.

Aprila 1941. Jugoslavija je okupirana. Partija donosi odluku da komunisti odu u rodne krajeve i organiziraju otpor. Rifat dolazi u Bijelo Polje kao instruktor Pokrajinskog komiteta KPJ za Crnu Goru, Boku i Sandžak. Postaje politički sekretar Oblasnog komiteta KPJ za Sandžak. Sandžak je tada pun neprijateljskih posada, patrola i zasjeda. Organizacija je malobrojna, ali uživa ugled u narodu.

Tršo organizira politički rad po selima, okuplja komuniste i skojevce, prikuplja oružje, objašnjava narodu situaciju. U julu 1941. gerilske grupe u bjelopoljskom srezu započinju akcije: ruše mostove, kidaju telefonske veze, kopaju putne prepreke. Dana 18. jula oko 1.500 ustanika opkoljava Bijelo Polje. Politički rukovodilac napada je Tršo. Međutim, uoči juriša stiže direktiva da se ne napadaju veća mjesta, već da se akcije ograniče na diverzije.

Tršo je u dilemi: jedinice su spremne, narod očekuje oslobođenje, ali partijska disciplina nalaže povlačenje. Donosi odluku o povlačenju. Kasnije priznaje prijateljima da mu je to bio najteži dan u životu. Neki ga optužuju da je napad prekinuo jer je „Turčin“. Ipak, 21. jula izlazi pred pet hiljada ljudi i pola sata govori o nužnosti borbe do kraja, vraćajući vjeru u Partiju.

Kao instruktor Pokrajinskog komiteta, radio je na povezivanju Srba i Muslimana, neumorno objašnjavajući da je jedini spas u bratskoj saradnji protiv fašizma. Bio je jedan od ključnih ljudi u formiranju Treće proleterske sandžačke brigade petog juna 1942. godine kod Šćepan-Polja.

Tršo nije bio samo politički vođa; učestvovao je u borbama prsa u prsa, nosio ranjenike na rukama i plakao nad poginulim proleterima. Njegov autoritet poticao je iz duboke ljudskosti. Njegov saborac Miloje Dobrašinović sjeća se njihove posljednje zajedničke noći, kada mu je Rifat, iscrpljen, zaspao s glavom u krilu, prethodno ga zamolivši da sastavi spisak „poštenih ljudi“ koji su prisilno mobilisani u neprijateljske redove kako ih partizani, ako ih zarobe, ne bi strijeljali.

Kraj Rifata Burdžovića bio je jeziv i mučki. U noći između prvog. i drugog oktobra 1942. godine, kod Mrkonjić-grada Rifat je s komandantom brigade Vladimirom Kneževićem Volođom i zamjenikom komandanta Tomašem Žižićem krenuo u izviđanje neprijateljskih položaja prema selu Petki. Iscrpljeni od dugog pješačenja po bespućima, stigli su u selo Trnovo pred kuću Pere Jakovljevića. Domaćin ih je ljubazno primio, uvjeravajući ih da u blizini nema četnika i nudeći im odmor.

Bila je to smrtonosna zamka. Dok su se partizanski komandanti odmarali, Jakovljević je tajno obavijestio četnike. Iznenađeni i savladani, trojica „sokola“ su zarobljeni. Iako su se u štabu brigade i Vrhovnom štabu nadali da su njihovi drugovi samo zarobljeni i pokušavali organizovati razmjenu za njemačke oficire, istina je bila mnogo mračnija. Četnici su ih, nakon mučenja, ubili i njihova tijela bacili u duboku Grujića jamu u blizini sela. Glavni štab NOR-a je 13. novembra 1942. javno objelodanio nestanak i smrt Rifata Burdžovića.

Tek deset godina kasnije, Danilo Jauković uspio je rekonstruirati detalje ovog zločina i pronaći njihove posmrtne ostatke. Rifat Burdžović Tršo, čovjek koji je sanjao odlazak na Mjesec „pa makar u nanulama“, završio je svoj put u tami jame, ostavivši iza sebe legendu o neimaru bratstva i jedinstva.

Ukazom Predśjedništva Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ), 25. septembra 1944. godine, među prvim borcima Narodnooslobodilačke vojske, proglašen je za narodnog heroja. Godine 1957, njegovi posmrtni ostaci su sahranjeni u grobnicu narodnih heroja na Gorici u Titogradu.