Nova dokumentarna serija razotkriva neobjavljene arhive kontroverzne njemačke režiserke Leni Riefenstahl, žene čiji je umjetnički opus neodvojiv od najmračnijeg poglavlja 20. stoljeća

Film Riefenstahl režisera Andreasa Veiela, trenutno dostupan na platformi Filmin, predstavlja temeljito i uznemirujuće suočavanje s naslijeđem jedne od najkontroverznijih figura evropske filmske historije – Leni Riefenstahl. Režiserka kultnih, ali duboko problematičnih filmova Trijumf volje i Olimpija, decenijama je pokušavala da odvoji svoj umjetnički rad od svoje uloge u slavljenju nacističke ideologije. Ovaj dokumentarac, prvi koji se temelji na 700 kutija ličnih arhiva koje je ostavila iza sebe, raskrinkava tu iluziju

Leni Riefenstahl (1902–2003) je žena čije ime i danas izaziva žučne rasprave među historičarima, filmskim kritičarima i intelektualcima. Bila je bez sumnje izuzetna filmska inovatorica – pionirka montaže, kamera pokreta i estetike monumentalnog. Ali istovremeno i glavna režiserka nacističke ideologije, autorka slavnog i zloglasnog propagandnog filma Trijumf volje (1935), te bliska saradnica Adolfa Hitlera.

Sve do svoje smrti u 101. godini tvrdila je da nije bila politički angažirana, da je bila samo “umjetnica”, “vizionarka” koja je radila za estetski ideal.

Danas, više od dvadeset godina nakon njezine smrti, taj narativ se konačno raspada. Redatelj Andreas Veiel, u novoj četverodijelnoj dokumentarnoj seriji Riefenstahl, po prvi put koristi opsežnu privatnu arhivu koju je Leni ostavila iza sebe – 700 kutija s pismima, snimcima, dnevnicima, bilješkama, nacrtima nerealiziranih projekata. Serija je dostupna na streaming platformi Filmin, a popraćena je i izdanjem knjige Close-up Leni Riefenstahl. Neue Perspektiven aus dem Archiv, u izdanju ugledne njemačke kuće S. Fischer.

Zajedno, ova dva projekta razotkrivaju ono što je kritičarka Susan Sontag još 1975. nazvala “fašističkom estetikom” – raskošnu, tehnički briljantnu vizualnu kulturu koja proslavlja autoritet, red, rasnu čistoću, tjelesno savršenstvo i kolektivnu podložnost vođi. No, ono što Veiel uspijeva jeste da kroz arhive pokaže da Riefenstahl ne samo da nije bila nesvjesna te ideološke dimenzije svog rada, već da je u njoj duboko uživala.

“Našli smo bilješke u kojima Leni s ljubavlju govori o Hitleru i s velikom dozom prezira prema onima koji su ga ‘izdali’. U telefonskim razgovorima s bivšim esesovcima i simpatizerima nacizma iz 1970-ih godina govori o tome kako ‘vrijeme morala i discipline’ mora ponovno doći. Teško je, nakon slušanja tih snimaka, i dalje vjerovati u njezin tobožnji apolitični status”, kazao je Andreas Veiel u intervjuu za Frankfurter Allgemeine Zeitung.

Dokumentarac nudi niz sekvenci u kojima Riefenstahl gleda svoje vlastite filmove – najčešće Trijumf volje i Olimpiju – i komentariše ih. Ona uporno tvrdi kako se radi o “umjetnosti”, o “ritmu, svjetlu, pokretu”, dok je u pozadini čujemo nacističke govore o “rasnom zakonodavstvu”, “životnom prostoru”, “konačnom rješenju”.

U jednoj sceni Feiel pušta isječak iz Trijumfa volje u kojem Hitler govori pred masom okupljenom u Nürnbergu. Riefenstahl u glasu ima divljenje: “Vidite taj kadar, taj simetrični raspored zastava, pogledajte ritam pokreta.” Zatim, režiser pusti originalni tonski zapis bez komentara – Hitler govori o borbi protiv “internacionalnog Jevreja”. Kontrast je ubitačan.

Veza između Riefenstahl i Hitlera bila je više od profesionalne. On je bio oduševljen njenim radom još otkako je 1932. vidio njen igrani film Plavi svjetionik. Pozvao ju je na večeru i predložio da režira filmsku hroniku partijskog skupa NSDAP-a. Tako je nastao Trijumf volje – film koji do danas ostaje uzor propagandnog filma. Riefenstahl je imala neograničen budžet, hiljade statista, savršenu tehničku podršku nacističke države.

Rezultat je bio monumentalna slika nacističkog naroda – besprijekorna koreografija masa, monumentalni urbanizam, idealizirana figura Führera. Film je dobio brojne međunarodne nagrade, uključujući počasnu medalju u Veneciji i Parizu. Kritičari su govorili o “estetskom čudu”, a istovremeno su Jevreji u Njemačkoj već bili podvrgnuti sistemskoj diskriminaciji, logori su već počeli nicati.

U novootkrivenim pismima, Riefenstahl opisuje Hitlera kao “velikog genija koji donosi harmoniju haosu”. Iako je kasnije tvrdila da nije bila članica NSDAP-a, dokumenti pokazuju da je njeno ime bilo na počasnim listama partije, te da je koristila svoje veze za ostvarivanje profesionalnih ambicija.

Nakon pada Trećeg rajha, Riefenstahl je provela nekoliko mjeseci u američkom zarobljeništvu. Suočena s istragama, nikada nije optužena za ratne zločine, već je svrstana među “simpatizere”. No, ono što je uslijedilo bila je pedesetogodišnja kampanja za ličnu rehabilitaciju – tokom koje je ona neprestano negirala ikakvu političku odgovornost.

Preselila se u Afriku, među narode Nuba, gdje je snimila seriju fotografija koje su kasnije izložene širom svijeta. Iako su tehnički savršene, kritičari poput Sontag su tvrdili da i te fotografije sadrže istu estetsku ideologiju – opsesiju fizičkom ljepotom, simetrijom, muškom snagom, podvrgavanjem individualnosti kolektivu.

Sama Riefenstahl u intervjuima nije krila svoju fascinaciju “arhetipskim tijelima”. “Tijelo je muzika, to je ono što nas vodi ka istini”, govorila je 1990-ih. U jednom pismu iz 1985. piše kako “Nube imaju ono što smo mi u Evropi izgubili – sklad između duše i tijela, prirode i poretka”. Ove izjave, stavljene u kontekst nacističke ideologije “rasne higijene”, zvuče kao eho prošlosti.

Kritika Leni Riefenstahl nije samo stvar političke prošlosti, nego i estetske sadašnjosti. Feielov dokumentarac se ne zadovoljava pukom dekontrukcijom biografije. On postavlja pitanje: može li umjetnost biti odvojena od etike? Možemo li estetski veličati djelo koje je izgrađeno na temelju propagande, mržnje i kultne glorifikacije jednog diktatora?

Susan Sontag u eseju Fascinantni fašizam iz 1975. piše:

“Leni Riefenstahl nije napustila estetiku nacizma – ona ju je proširila. Od masovnih rituala Trećeg rajha do plemenskih igara Nuba naroda – to je ista fascinacija tijelom, snagom, pokretom. Fašistička estetika je estetika pokornosti.”

U novim dokumentima koji su sada po prvi put dostupni javnosti, Riefenstahl detaljno razrađuje nerealizirane projekte koji se zasnivaju na mitskim i arijevskim motivima. Jedan od njih je film Sunce i sjena – zamišljen kao grandiozni portret španske kulture u kojem bi flamenco plesači, toreadori i katolički simboli stvorili “spiritualni univerzum” evropske čistote. Projekt nikada nije snimljen, ali planovi pokazuju kontinuitet estetike moći, patosa i nacionalnog mita.

Pitanje Riefenstahl je i pitanje Njemačke. Kako se zemlja suočava s vlastitim naslijeđem kada su u pitanju ne samo politički zločinci, nego i kulturni saradnici režima? U postratnom periodu, Riefenstahl je imala brojne branitelje u kulturnim krugovima – od fotografa Helmuta Newtona do režisera Wima Wendersa. Čak su i neki feministički kritičari u 1980-ima pokušavali čitati njen rad kroz prizmu “ženskog subjektiviteta” u muškom svijetu moći.

Danas, nakon objave arhiva i dokumentarca, takva čitanja postaju sve teže održiva. Riefenstahl nije bila pasivna figura u mašineriji nacističke propagande – bila je njen ključni estetski arhitekt.

Njemačka kritika je dočekala dokumentarac s opreznim aplauzom. Der Spiegel je napisao: “Veiel nije sudio, ali je otvorio vrata da istina progovori vlastitim glasom. Nema više prostora za laži.” U tekstu za Süddeutsche Zeitung, novinarka Anja Seeliger piše: “Ovo je prvi put da se Leni Riefenstahl pokazuje onakvom kakva je bila – ne samo kao talentirana umjetnica, već i kao ideološka saučesnica.”

IZVOR: El Pais