U zemlji s najvećim dohotkom po stanovniku u Evropskoj uniji raste broj ljudi koji, uprkos poslu, jedva sastavljaju kraj s krajem. Visoke plate u finansijskom sektoru i luksuz glavnog grada stoje nasuprot stvarnosti u kojoj sve više radnika traži obrok u narodnim kuhinjama. Luksemburg tako postaje simbol novog evropskog paradoksa: bogatstva koje ne uspijeva zaštititi dio vlastitog stanovništva od siromaštva

Svakog jutra desetine hiljada ljudi prelaze granicu kako bi radili u Luxembourgu, privučeni jednim od najviših plata u Evropi. Mnogi su se doselili iz različitih dijelova svijeta u zemlju čije se bogatstvo mjeri rekordnim ekonomskim pokazateljima. Siromaštvo, s druge strane, skriva se iza statistika koje se rjeđe spominju i u sudbinama ljudi koje ne odgovaraju slici prosperitetnog Velikog Vojvodstva.

Niska žena s upečatljivim šeširom s leopard uzorkom plaća 50 centi za obrok i staje u red u narodnoj kuhinji koju vodi nevladina organizacija Stëmm vun der Strooss. Pristaje da objasni zašto je tu, većina korisnika to ne želi, ali pod uslovom da ne otkriva previše podataka o sebi. Dovoljno je da je zovemo gospođa Moufida, 67-godišnjakinja francuskog državljanstva. Više od petnaest godina radila je, kako kaže, „gotovo sve: u ugostiteljstvu, muzeju, zdravstvenom centru…“ Zbog administrativnog problema njena penzija kasni, pa trenutno živi sa svega 300 eura mjesečno i spava u domu za starije osobe. Narodna kuhinja za nju je nužnost.

Nešto je lakša situacija kod Jhoane Rojas, 46-godišnje advokatice iz Venecuele koja danas radi kao čistačica. Sa suprugom, građevinskim radnikom, i sinom živi u Francuskoj, odmah preko granice. „Ovdje je nemoguće“, kaže uz osmijeh. Ne smatra sebe siromašnom, ali novca nema mnogo. „Radim u blizini, a ovdje mogu jesti za malo novca“, objašnjava.

Pedeset centi, koliko košta obrok, ima više simbolično značenje. Naplaćuje se kako bi korisnici cijenili uslugu, objašnjava Bob Ritz, glasnogovornik organizacije. No, ako neko dođe bez novca, obrok će svejedno dobiti. U okviru centra dostupne su i besplatne usluge pranja veša, garderoba s doniranom odjećom, tuševi, medicinski pregled i socijalni radnik.

Tog kišnog februarskog četvrtka na jelovniku su piletina s rižom ili kobasice. Dvije starije žene, ukrajinske izbjeglice, pozdravljaju se, ali sjedaju za različite stolove. Mnogi gosti su beskućnici, različitih godina. Drugi ipak imaju posao. Rade za minimalnu platu, imaju sedmične ugovore ili rade na crno. Među njima su i dostavljači, poput jednog muškarca iz Madrida koji kaže da nikada nije mislio da će sa 30 godina živjeti na ovaj način.

Organizacija kojom upravlja Ritz posljednjih godina bilježi zabrinjavajuće promjene u zemlji s daleko najvećim BDP-om po glavi stanovnika u Evropskoj uniji. Godine 2015. u ovoj kuhinji podijeljeno je oko 50.000 obroka godišnje; danas ih je više od 100.000. Promijenio se i profil korisnika.

„Prije deset godina dolazili su uglavnom beskućnici. Danas sve češće dolaze ljudi koji rade, ali su i dalje siromašni“, kaže Ritz dok njegovi saradnici na brzinu jedu prije nego što otvore vrata.

U posljednje dvije godine, dodaje, sve je više samohranih majki s djecom i penzionera čije penzije nisu dovoljne za pristojan život u Luksemburgu.

Visoki troškovi života, a posebno stanovanja, objašnjavaju neobičnu strukturu radne snage u zemlji. Oko 230.000 ljudi, gotovo 47 posto radnika u državi od oko 680.000 stanovnika, dolazi svakodnevno iz susjednih zemalja: Belgije, Francuske i Njemačke. To su takozvani „granični radnici“. Istovremeno, visoke cijene stanova sve češće potiskuju i same Luksemburžane, objašnjava poslanica Zelenih Djuna Bernard u kafiću u centru grada.

Sa najvećim udjelom radnika izloženih riziku od siromaštva u EU, 13,4 posto, Luksemburg utjelovljuje ekstremni paradoks: visoke plate u bankarstvu, osiguranju i investicionim fondovima postoje uporedo s nesigurnošću sve većeg dijela stanovništva. Ta nesigurnost nije ublažena ni najvišom minimalnom platom u Uniji, koja ove godine iznosi 2.704 eura bruto mjesečno.

„S obzirom na situaciju sa stanovanjem i rizik od siromaštva, koji je znatno veći kod ljudi migrantskog porijekla, dolazak u Luksemburg postaje sve manje privlačan. A to je strukturni problem za zemlju, jer su nam potrebni radnici“, kaže Bernard.

Ovaj kontrast, ističe socijaldemokratski europarlamentarac Marc Angel, nije izuzetak nego najvidljiviji izraz nejednakosti koja prožima čitavu Evropu. Ključni destabilizirajući faktor, kako u Luksemburgu tako i u ostatku Unije, jeste stanovanje, navodi se u izvještaju evropske agencije Eurofound, koja se bavi proučavanjem životnih i radnih uslova.

Visoki troškovi najma, posebno, troše nesrazmjerno veliki dio prihoda domaćinstava s nižim primanjima, ograničavajući njihovu sposobnost da pokriju druge osnovne potrebe i dodatno produbljujući nejednakost.

„Eurofound upozorava da srednja klasa nestaje širom Evrope, a to mnoge ljude gura u zamku krajnje desnice“, kaže Angel. „Stambena kriza godinama se posmatrala kao problem pojedinih država, ali ona je evropski problem i mora se tako rješavati.“

U Luksemburgu su posljednjih godina žestoke rasprave izazvale i mjere protiv prosjačenja. Početkom 2024. gradske vlasti zabranile su prosjačenje u velikom dijelu centra grada, uz kazne od 25 do 250 eura. Odluka je opravdana rastom organiziranog i agresivnog prosjačenja, ali kritičari poput Angela i Bernard smatraju da se radi o „kriminalizaciji siromaštva“.

„To je populistički i vrlo opasan diskurs. On samo skriva problem i premješta ga na drugo mjesto, umjesto da se bavi njegovim uzrocima“, kaže Bernard.

Na Grand Rueu, glavnoj pješačkoj i trgovačkoj ulici u centru grada, vidi se da prosjačenje nije nestalo. Tog popodneva nekoliko ljudi i dalje traži milostinju. Prolaznici kažu da ih je manje nego ranije, ali fenomen nije nestao, samo je postao raspršeniji i manje vidljiv.

Mnogi su se, koristeći činjenicu da je javni prijevoz u Luksemburgu besplatan, preselili u manje gradove, koji su potom počeli prigovarati vladi jer nemaju resurse da im pomognu.

„Poruka je bila: nemojte dolaziti ovdje prositi, i nadam se da je to shvaćeno“, kaže Corinne Cahen, gradska vijećnica za socijalna pitanja, u svom uredu u gradskoj vijećnici, nedaleko od Grand Ruea. Liberalna političarka, bivša ministrica socijalnih poslova, tvrdi da je postojao problem s ljudima koji dolaze u Luksemburg prositi jer je zemlja bogata.

Prema njenim riječima, vlada je fokusirana na izgradnju socijalnih stanova za stanovnike zemlje „kako radnici ne bi gotovo cijelu platu trošili na kiriju“.

Ángel Batum, 55-godišnjak iz Malage, prije nekoliko mjeseci prešao je granicu između zaposlenja i siromaštva. Radio je kao tesar na sedmičnim ugovorima dok nije napadnut na glavnoj željezničkoj stanici u Luksemburgu i završio u bolnici. Jede u narodnoj kuhinji, još se oporavlja, nesposoban za rad, a nije mogao ni da se vrati u Španiju jer su mu ukradeni dokumenti.

„Ovdje dobiješ tanjir hrane, tuš, odjeću, vrlo su solidarni, ali kada je riječ o poslu i stanovanju, zaboravite“, kaže.

On je, tvrdi, vidio oba lica Luksemburga. Prije pet godina, kada je prvi put došao, imao je ugovor o radu i stan. Danas spava u prihvatilištu koje radi samo tokom zime. „Ovdje nema srednje klase“, kaže. „Ili radiš i imaš novac, ili ne radiš i završiš proseći na ulici.“

Ljudi dolaze uvjereni da je Luksemburg raj, da je lako pronaći posao za 4.000 ili 5.000 eura mjesečno. Ali kada stignu, shvate da ne mogu pronaći ni posao ni mjesto gdje će prespavati i na kraju završavaju u narodnim kuhinjama.

IZVOR: El Pais