Sto godina od rođenja pravnika po zvanju, mislioca po vokaciji i državnika po izboru, čovjeka koji je u ratnoj mrakači insistirao na riječima koje ne zazivaju mržnju. Na kraju je rekao: „Kada bi mi bilo ponuđeno da još jednom živim, odbio bih. Ali, ako bi se morao ponovo roditi, izabrao bih svoj život.“ To je mjera jedne savjesti: između Istoka i Zapada, između vođe Bošnjaka i predsjednika svih građana, između nepravednog mira i bezizglednog rata – izabrao je opstanak ideje Bosne

Rođen je 8. augusta 1925. u Bosanskom Šamcu, “gradiću na dvije rijeke”, a tri godine kasnije porodica seli u Sarajevo. Odrasta dok Kraljevina SHS/Jugoslavija centralistički briše Bosnu i Hercegovinu s karte, prvo Vidovdanskim ustavom, zatim banovinskim presjecima 1929., koji Bošnjake pretvaraju u bezimene statističke manjine bez stvarne moći odlučivanja.

Njegova šira porodična priča, seoba iz beogradskog zaleđa u Bosnu u 19. stoljeću, dedo -gradonačelnik Šamca, majčina pobožnost, očev ratni ožiljak s Piave, usađuje dvije stalnice: osjećaj za dostojanstvo i disciplinu odgovornosti.

Sarajevo postaje njegov grad: mekteb, osnovna, Prva muška realna gimnazija. Uz neimaštinu kuće pogođene očevom bolešću, sazrijeva intelektualno, gutajući evropsku filozofiju “u osamnaestoj i devetnaestoj”, od Kanta i Bergsona do Spenglera. Kratko ga mami lijeva ideja socijalne pravde, ali odbija “svemir bez Boga”; vraća se vjeri “razumom”, ne samo tradicijom. “Svemir bez Boga činio mi se potpuno besmislenim”, zapisat će kasnije.

Šesnaestogodišnji Alija, tek što je maturirao, našao se pred odlukom gdje pripasti. Ni ustaše ni komunisti nisu mu imponirali. Početkom ratnih četrdesetih priključuje se krugu sarajevskih gimnazijalaca okupljenih oko “Trezvenosti”, potom “Mladim muslimanima”. Dok zločinačka NDH briše bosansku posebnost i širi teror, a četnici na istoku i zapadu Bosne sprovode Genocid nad muslimanima, ove grupe vode konkretne, često rizične humanitarne akcije, spašavanje izbjeglica, pomoć porušenim džamijama, iznošenje najnemoćnijih iz obruča (Ustikolina, 1943).

U ratnom Sarajevu Alija ulazi u sukobe i s vlastima i s ulemom. Incident u kinu, kada je usred ustaškog propagandnog žurnala povikao da su to “laži i neistine”, svjedoči o njegovom prkosu. “Nikada se nisam sasvim slagao sa hodžama”, zapisat će kasnije, ali će istovremeno priznati Mehmedu ef. Handžiću i Džemaludinu ef. Čauševiću uloge modernizatora.

Rezolucije ulemanskih krugova (“El-Hidaja”), javni protest protiv progona Srba i Jevreja – spadaju među hrabrije građanske dokumente ratne Evrope; ironično, i potpisnici i islamska omladina poslije rata dolaze pod udar nove vlasti.  Nakon otvorenog sukoba sa skojevcima u “Preporodu”, slijedi vojska, pa hapšenje i tri godine zatvora zbog “neprijateljske organizacije”. S druge strane, komunistički partizanski pokret, u početku kompromitiran saradnjom s četnicima, tek će 1943. godine kroz ZAVNOBiH i AVNOJ vratiti Bosni status federalne republike, a Bošnjacima (pod imenom Muslimani) priznati pravo ravnopravnog naroda. Upravo je Alija Izetbegović, decenijama kasnije, insistirao da se 25. novembar obilježava kao Dan državnosti Bosne i Hercegovine.

“Volio sam Jugoslaviju, ali ne i njenu vlast… Svu svoju ljubav poklonio sam slobodi.” Ta rečenica postaće lajtmotiv: za uvjerenje je spreman platiti cijenu. Po izlasku iz zatvora kreće na studij. Alija utočište nalazi i u porodičnom životu, ženidba s Halidom Repovac, troje djece, posao u građevinskoj firmi. Završava Pravni fakultet 1956., ali ostaje obilježen kao politički nepodoban. Ipak, iz te izolacije izrasta u mislioca. U “Takvimu” Islamske zajednice piše eseje pod pseudonimom LSB, razvija ideje o islamskom preporodu, reinterpretaciji izvora, potrebi moralne i društvene obnove.

Njegova Islamska deklaracija iz 1970. godine, iako zamišljena kao platforma za muslimanski svijet, biva kasnije upotrijebljena kao krunski dokaz “fundamentalizma” na Sarajevskom procesu 1983. Ironija je u tome što Izetbegović nikada nije zagovarao teokratsku vlast: njegov je cilj bio moralni preporod, a ne političko nasilje. “Naš put ne polazi od osvajanja vlasti, nego od osvajanja ljudi”, zapisuje.

Knjiga Islam između Istoka i Zapada, nastajala od mladosti pa do 80-ih, potvrđuje ga kao mislioca: čovjek je biće između tijela i duše, civilizacije i kulture, materijalnog i duhovnog. Islam je za njega treći put, sinteza. Iz tog iskustva nastaje lider koji će kasnije voditi narod kroz najtežu historijsku dramu, ali uvijek s uvjerenjem da je sloboda vrijedna robije, a pravda vrijednija od osvete.

Kada je početkom osamdesetih Alija Izetbegović već bio prepoznat kao mislilac, mentor i autor čiji su tekstovi stidljivo kružili muslimanskim svijetom, komunisti su odlučili od njega načiniti  neprijatelja. Paradoks historije: vlast koja ga je progonila, istovremeno ga je gurnula na međunarodnu scenu i učinila prepoznatljivim liderom.

U zoru 23. marta 1983. policija upada u njegov stan u sarajevskoj ulici Hasana Kikića. Jedanaest agenata Službe državne bezbjednosti premeće knjige i papire te mu podmeće emigrantsku štampu. Do večeri, Alija je već u pritvoru, prvo na tri dana, potom na trideset, a onda – na neodređeno. Ubrzo se pokazalo da je počela najveća politička hajka u Bosni nakon Drugog svjetskog rata: tzv. “Sarajevski proces”.

Optuženih trinaest bošnjačkih intelektualaca terećeno je za kontrarevoluciju, rušenje ustavnog poretka i, što je posebno groteskno, za planiranje islamske države na ruševinama Jugoslavije. Kao ključni dokaz naveli su Islamsku deklaraciju, tekst koji se uopće nije odnosio na Jugoslaviju nego na krizu muslimanskih društava u svijetu.

Ljeto 1983. u sarajevskoj sudnici bilo je vrelo i mučno. Uz Aliju, na optuženičkoj klupi sjedili su Omer Behmen, Hasan Čengić, Ismet Kasumagić, Edhem Bičakčić, Husein Živalj i drugi – imena koja će kasnije postati stubovi bošnjačke politike i odbrane.

Tužiteljica Edina Rešidović revnosno je recitirala optužnicu, sudac Rizah Hadžić poslušno vodio proces. Svjedoci su jedan za drugim povlačili svoje iskaze, tvrdeći da su iznuđeni pod prijetnjama i pištoljima. Tada mladi teolog Mustafa ef. Spahić opisao je kako su mu isljednici ponudili “ili potpiši lažni iskaz, ili si i ti optužen” – i zaista, osuđen je na pet godina.

Izetbegović je odbio sve konstrukcije, govorio mirno, pravnički precizno: “Deklaracija je tekst o islamskom svijetu, Jugoslaviju uopće ne spominje. Tvrdnja da je to program Mladih muslimana je čista izmišljotina.” Kada mu je tužiteljica ironično dobacila da se u Deklaraciji ne spominje “nesvrstanost i samoupravljanje”, odgovorio je: “Ne poričem vrijednost tih principa, ali postoje i drugi koji su humani i moderni.”

“Bio sam musliman i to ću i ostati. Islam je za mene drugo ime za sve što je lijepo i plemenito, ime za nadu u dostojanstvo i slobodu muslimanskih naroda. To je ono za što je vrijedno živjeti”, govorio je. Prvostepeno je osuđen na četrnaest godina zatvora.

U novembru 1983. prebačen je u zloglasni zatvor u Foči. Smjestili su ga među ubice, vjerujući da će ga to slomiti. On je, međutim, govorio: “Imao sam sreću. Ubice su barem karakterne ličnosti. Najgore je biti sa sitnim lopovima.”

Nije imao vikende ni privilegije. Dane je provodio u ćeliji, noći u razmišljanju i pisanju. Na sitnim, gotovo nečitkim slovima ispisivao je bilješke – trinaest svesaka formata A5. Čitao je flozofiju, književnost i neizostavno Kur’an. Pisao je o pravu, slobodi, smislu kazne, odnosu tijela i duše, civilizacije i kulture. Ti zapisi su kasnije objedinjeni u knjizi Moj bijeg u slobodu, možda najintimniji dokument njegove misli. Kao i Mandela, Izetbegović je zatvor pretvorio u školu slobode.

Ironijom historije, Sarajevski proces proizveo je ono što je režim htio spriječiti – vođu. Jugoslavenski mediji su ga prikazali kao “fundamentalistu”, ali su time samo učinili njegovo ime poznatim. U muslimanskom svijetu postao je simbol intelektualnog otpora, na Zapadu disident čija se misao citirala.

Pušten je 25. novembra 1988., nakon pet i po godina, pomilovan zajedno s još trojicom preostalih zatvorenika. Datum nije mogao biti znakovitiji – Dan državnosti Bosne i Hercegovine, praznik koji je upravo on kasnije predložio da se obilježava.

Iz zatvora je izašao stariji, iskusniji, ali ne slomljen. Naprotiv, izrastao je u čovjeka spremnog za ono što dolazi: raspad Jugoslavije, agresiju i borbu za opstanak Bosne i Hercegovine.

Izlazak iz fočanskog kazamata 1988. zatekao je Izetbegovića u zemlji koja se raspadala pred njegovim očima. Jugoslavija je ulazila u terminalnu fazu: ekonomska kriza, rast kamata, Kosovo pod vanrednim stanjem, Memorandum SANU kao ideološki program. Srpski nacionalizam je rastao, slovenski i hrvatski odgovor bio je demokratizacija i višestranačje. Bosna i Hercegovina, kao i uvijek, našla se na udaru s obje strane.

Za razliku od svog prvog izlaska iz zatvora, kada je vagao da li da se povuče u privatnost ili ode u emigraciju, ovaj put nije imao dileme. „Muslimanski narod od Novog Pazara do Cazina mora spremno dočekati promjene“, govorio je najbližima. Rješenje je bilo jasno: političko organiziranje.

U studenome 1989. počinje okupljati „stare drugove“, većinom iz kruga Mladih muslimana. U martu 1990. četrdeset intelektualaca izlazi sa Saopćenjem za javnost. U maju iste godine u sarajevskom Holiday Innu osnivaju Stranku demokratske akcije (SDA). Naziv je predložio Benjamin Isović, sin Safeta Isovića.

Stranka je od početka definirana kao savez građana muslimanskog kulturnog kruga, ali i svih drugih koji prihvataju njezine principe. Sedmi princip u Programu bio je ključan: Muslimani su autohton narod, sa svojom historijom i kulturom, i Bosna i Hercegovina mora opstati kao zajednička država sva tri naroda. Time je SDA postala ne samo nacionalna, nego i državotvorna stranka.

Izetbegović je nevoljko prihvatio lidersku ulogu. „Ako sam ja najbolji, kakvi su onda ostali? Vođe valjda moraju imati mahane, a ja ih imam dovoljno“, zapisao je u Sjećanjima. No, narod ga je prepoznao, kao lice vlastitih strahova i vlastite nade.

Na prvim demokratskim izborima 18. novembra 1990. SDA je osvojila 86 od 240 mandata, 36% glasova. U sedmočlano Predsjedništvo su izabrani Alija Izetbegović, Fikret Abdić i Ejup Ganić. Abdić je dobio najviše glasova, zahvaljujući imidžu uspješnog direktora „Agrokomerca“. No, lidersko mjesto prepustio je Izetbegoviću, navodno želeći ostati u biznisu.

Formirana je krhka koalicija SDA – SDS – HDZ. Bila je to tempirana bomba: Karadžićev SDS želio je BiH u Jugoslaviji, Tuđmanov HDZ sve više je naginjao podjeli, a Izetbegović je, uz sve rizike, inzistirao na nezavisnosti. U tim godinama Izetbegović je pokazao jednu osobinu koja će ga obilježiti: nije se svetio. Oni koji su ga 1983. sudili i progonili, poput isljednika Munira Alibabića ili tužiteljice Edine Rešidović, nastavili su svoje karijere. „Nemam mržnje, ali imam gorčine“, govorio je. To s druge strane nije spriječilo Munira Alibabića da do današnjeg dana širi potvore i laži na Alijino ime.

Čak ni u ratu nije posezao za cenzurom, što je rijetkost među ratnim liderima. Zbog toga je nagrađen priznanjima za ljudska prava i demokraciju. Bio je, kako će reći Nijaz Duraković, „istinski demokrat u vremenu kada su svi ostali nacionalni vođe nastajali iz Titovog režima“.

Kada je Karadžić u Skupštini 1991. zaprijetio da će „muslimanski narod možda nestati“, Izetbegović je odgovorio mirno: „Takvu Jugoslaviju kakvu hoće gospodin Karadžić više niko neće.“

Referendum o nezavisnosti održan je 29. februara i 1. marta 1992. Izašlo je 63% građana, od čega ih je preko 99% glasalo „za“ suverenu Bosnu i Hercegovinu. Šestog aprila iste godine priznala ju je Evropska zajednica, dan kasnije i SAD. Istog dana počela je opsada Sarajeva.

Drugog maja 1992, dok je Sarajevo već bilo u plamenu, Izetbegović se vraćao iz Lisabona. Na aerodromu ga zaustavlja JNA. Noć provodi u pritvoru, a sutradan, nakon dramatičnih pregovora i blokade komande Druge armijske oblasti od Patriotske lige, UNPROFOR ga uvodi u opkoljeni grad. Kasnije će reći: „Tog dana prevladali smo strah. Kad borba počne, straha više nema – ostaju prkos i inat.“

Već tada je počinjala najcrnja etapa: za Bošnjake koncentracioni logori, masovna ubistva, silovanja, etničko čišćenje i genocid. CNN-ova fotografija iz Omarske podsjetila je svijet na slike iz Auschwitza. Međunarodna zajednica oklijevala je, UNPROFOR negirao logore, a general McKenzie relativizirao zločine. Bosna je bila sama, gotovo nenaoružana, pod embargom koji je pogađao žrtvu, a ne agresora.

Iz te asimetrije nastajala je Armija R BiH, improvizirana, ali moralno snažna. Parkovi Sarajeva postaju bašče, zanatlije prave tromblone, pod granatama se kopa Tunel spasa. „Ako je narod vitalan, nepobjediv je“, govorio je predsjednik, obilazeći rovove. Za njega je svaka linija fronta bila i linija etike: „Mi nismo kao oni. Svaki zločin učinjen u našoj borbi nema opravdanja i zaslužuje kaznu.“

Između rovova i pregovaračkih stolova, Izetbegović je ponavljao: „U Bosni nije građanski rat, to je agresija na nezavisnu zemlju.“ 28. septembra 1993. direktno stoji iza Bošnjačkog sabora gdje se odbija podjela Bosne i Hercegovine te vraća u upotrebu historijsko ime Bošnjak. Netačne su tvrdnje da se protivio ovoj historijskoj odluci bošnjačke elite, štaviše, poticao ju je kao politički pokrovitelj intelektualcima poput Alije Isakovića i Enesa Durakovića. U Budimpešti 1994. pred OSCE-om, ogorčeno se obrušio na Zapad: „Jedan gospodin objavi svijetu da su Srbi pobijedili, kao da se radi o fudbalskoj utakmici! U Bosni se vodi borba između demokratije i najcrnjeg rasizma.“ Bio je to ton ogorčenog idealista koji više nije mario za diplomatsku uljudnost.

Stajao je pred pitanjem: vođa jednog naroda ili predsjednik svih građana? Povijest mu je prostor sužavala, ali on ga je uporno širio, insistirajući da bosansko državljanstvo ne bude suprotnost identitetu, nego njegov krov. Zato je i u najcrnjem času ponavljao: „Mi nismo kao oni.“ Pravednost cilja i sredstva bila je strategija opstanka.

Na muslimanskom Istoku Alija Izetbegović je postao simbol otpora i nade. Na sekularnom Zapadu viđen je dvojako: kao „težak“ pregovarač i, za ozbiljne posmatrače, moralni reper jednoga rata. Između ta dva pogleda gradio je most: prihvaćen u Washingtonu i Parizu, poštovan u Rijadu i Teheranu, dosljedno je branio jednostavnu, a tada gotovo nedostižnu ideju  da različiti mogu živjeti zajedno, pod istim krovom, u istoj državi.

U dvoranama od Ženeve do Budimpešte ponavljao je isti argument: nije tražio tuđu vojsku, tražio je ravnotežu, makar samo ukidanjem embarga. Genocid u Srebrenici – izdaja „sigurne zone“ i slom iluzije da sama oznaka UN može sačuvati živote promijenio je i njega i svijet. Nakon Markala i satelitskih snimaka masovnih grobnica, NATO je, prekasno ali odlučno, pogodio položaje Karadžićeve vojske. Istovremeno, na terenu je sazrela bošnjačko-hrvatska Federacija u Washingtonu; nastala je nova vojna ravnoteža koja je otvorila vrata miru.

Dayton je bio nepravedan, ali moguć. On ga je potpisao kao filozof prava koji razumije okvir: škrti tekst s ugrađenim mehanizmima promjene. „Nisam mogao dobiti dobar mir, niti voditi dobar rat“, zabilježio je; pregovarao je sa „mačem nad glavom Bosne“. Sačuvao je cjelinu, subjektivitet i ideju, a promjene je prepustio dugom hodu institucija i vremenu.

Emanet je ostavio u obrascu: država svih, sa slobodom za svakoga i kaznom za svaki zločin; nesektaška politika koja u ratu ne gasi pluralizam; proces, a ne nagli prevrat. Zbog toga su nakon rata nastajale zajedničke institucije, vraćali se ljudi, rasla ekonomija, iako sporo i uz opstrukcije. Njegov odgovor mlađima bio je strpljenje i istina.

Bio je jesenji dan u Sarajevu, 19. oktobra 2003. godine, 150.000 ljudi pod kišom, dženaza na Trgu Bosne i Hercegovine, tabut prekriven državnom zastavom, kretanje ka Kovačima. U toj slici zgusnuta je matrica njegova života: upornost, tišina, odgovornost. Bio je “pravnik po obrazovanju, filozof po vokaciji… državnik po izboru”, vođa bošnjačkog naroda koji “dugo nije bio priznat”, a čija je historija često bila “sistemski krivotvorena” i zato je, paradoksalno, slobodu zaslužio jer je bio spreman i na neslobodu zbog nje.