Za razliku od prethodnih sukoba, poput čečenskih ratova, kada je korištenje regruta izazvalo široko nezadovoljstvo, Vladimir Putin je ovaj put izbjegao masovnu mobilizaciju. Umjesto toga, oslanja se na dobrovoljce kojima nudi znatne novčane iznose. Potpisivanje ugovora može donijeti do 1,5 miliona rubalja (oko 14.000 funti), što odgovara izbosu gotovo 18 mjesečnih plaća, dok se tokom službe zarađuje više od dvostrukog prosjeka.
Iako se ruski vojnici svakodnevno suočavaju s golemim gubicima na ukrajinskom ratištu, privreda Rusije zasad ne pokazuje znakove kolapsa. Štaviše, u nekim aspektima rat se pokazao kao iznenađujuće učinkovit alat za smanjenje društvenih nejednakosti, jačanje domaće industrije i stabilizaciju javnog mnijenja. Ukratko – pokušaji Ukrajine i Zapada da Moskvi nametnu nepodnošljiv teret nisu, barem zasad, uspjeli.
Za razliku od prethodnih sukoba, poput čečenskih ratova, kada je korištenje regruta izazvalo široko nezadovoljstvo, Vladimir Putin je ovaj put izbjegao masovnu mobilizaciju. Umjesto toga, oslanja se na dobrovoljce kojima nudi znatne novčane iznose. Potpisivanje ugovora može donijeti do 1,5 miliona rubalja (oko 14.000 funti), što odgovara izbosu gotovo 18 mjesečnih plaća, dok se tokom službe zarađuje više od dvostrukog prosjeka.
U slučaju pogibije, porodice dobivaju do 15 miliona rubalja odštete, penzije i druge beneficije, poput povlaštenog upisa djece na fakultete. Ta tzv. „novčana odšteta iz lijesa“ u mnogim je siromašnim regijama poput Tuve, Burjatije i Dagestana izazvala privredni procvat. Bankovni depoziti u Tuvi porasli su 151 %, a u Burjatiji 81 % u prve dvije godine rata. U Dagestanu su materijali za gradnju postali deficitarni jer su porodice preuređivale stanove novcem odšteta.
Rat je potako snažan rast odbrambene industrije. Tvornice rade u tri smjene, 24 sata dnevno. Ipak, Rusija još uvijek ne vodi ratnu ekonomiju u punom smislu. Putin, svjestan važnosti percepcije među građanima, čini sve da se rat ne osjeti preteško na svakodnevni život. Iako su zapadne sankcije ostavile trag, njihovo povlačenje s tržišta otvorilo je prostor domaćim kompanijama.
Strane marke nadomještene su ruskim kopijama – „Vkusno i točka“ zamijenio je McDonald's, „Mir Kubikov“ zamijenio je Lego, a iPhonei se i dalje mogu nabaviti iz trećih zemalja. U doba globalne izolacije, mnogim građanima, čak i izvan Moskve i Sankt Peterburga, nije jasno osjete li uopće ekonomski pritisak.
Prema anketama, više od 40 % građana vjeruje da će situacija u zemlji biti bolja za tri do pet godina, dok samo 10 % očekuje pogoršanje. Pritom, autoritarnost režima i rizici javnog iskazivanja nezadovoljstva svakako utječu na oblik tih odgovora.
Unatoč autoritarnom karakteru vlasti, Kremlj brižno prati javno mnijenje. Ured premijera Mihaila Mišustina koristi sisteme velikih podataka za obradu informacija o nezadovoljstvu diljem zemlje. Čak i Putinova Federalna služba sigurnosti (FSO) prati raspoloženja na društvenim mrežama uz pomoć umjetne inteligencije i izrađuje tzv. karte zadovoljstva.
Putin ne dopušta generalima novu mobilizaciju jer zna koliko bi to bilo nepopularno. Umjesto toga, operacije su ograničene na front u Donbasu, a za širenje napada morao je povući snage s drugih područja.
Subvencije i ekonomske mjere ublažavaju posljedice rata. Tako je, naprimjer, program subvencioniranih stambenih kredita, koji je sada u velikoj mjeri ukinut, koštao državni budžet više nego isplata plaća cijelom policijskom aparatu.
Centralna banka održava referentnu kamatnu stopu na visokoj razini – čak 21 % – kako bi suzbila inflaciju, ali time ograničava ulaganja i privredni rast. Bruto domaći proizvod, koji je bio potaknut odbrambenom potrošnjom što čini 40 % državnog proračuna, sada usporava i vjerojatno će pasti s 4 % ispod 2 %.
Ruski ekonomisti priznaju da je to možda održivo za normalnu ekonomiju, ali nedovoljno da bi se istovremeno vodio rat i održavalo blagostanje. Zato su mnoge subvencije već srezane, a pritisak na novačenje raste. Neki su pristupili vojsci kada su se pojavile glasine o skorom mirovnom sporazumu – nadajući se bonusu bez borbe – no to se pokazalo kao kratkotrajan trend.
Prema posljednjim istraživanjima, 61 % građana podržava pregovore i želi kraj rata, ali ne pod svaku cijenu. Mnogi žele neki oblik pobjede, a ne kompromis ili poraz. Iako sve više resursa ide na održavanje stabilnosti, građani i dalje vjeruju da Rusija „pobjeđuje“ – pa očekuju da se Ukrajina počne ponašati kao poražena.
Putin zna da ni najstroži režimi nisu imuni na slom – to je vidio osobno u Istočnoj Njemačkoj 1989. i Sovjetskom Savezu 1991. godine. Sudbine Gaddafija i Husseina podsjećaju ga koliko brzo vlast može nestati. Zato rat, koliko god bio razoran, vodi oprezno, uz stalno balansiranje između interesa države i podnošljivosti za narod.
Zasad, čini se, može si to priuštiti. No pitanje je – dokad?
Prof. Mark Galeotti, britanski stručnjak za ruske sigurnosne službe i savremenu povijest Rusije, ovaj je članak napisao za londonski Times
