Gotovo sve što smo pripremali i uradili prije travnja 1992. nuždom višeg reda podliježe novoj stvarnosti koja diktira sve druge tokove i producira nove prioritete! Jedan od prvih bio je rad u Muslimanskom kriznom štabu, osnovanom na početku Domovinskog rata u Hrvatskoj. Sada će težište njegova rada biti na pomoći Bosni i Hercegovini.
Rat je počeo!
Oštrooki nisu mogli ne zamijetiti smrtonosni detalj u dijelu sjećanja u samom startu ove nove serije tekstova: za trajanja najsvečanijeg dijela Osnivačke skupštine Kulturnog društva Muslimana Hrvatske “Preporod” u zagrebačkom hotelu Intercontinental, u večeri 2. svibnja 1991., u otvorenoj pauzi za definiranje zaključaka i aklamacijom prihvaćenih listi Glavnog odbora i drugih tijela upravne strukture Društva, munjevito se raširio glas da je oružani rat zapravo već počeo na Plitvicama!
Plima srpske pobune i branitelja Hrvatske Republike, pripadnika Republičkog MUP-a, u izravnom srazu, prelila je granicu „mirnih pregovaranja“: pale su mrtve glave! Rat u Hrvatskoj uskoro će ispuniti dim i eksplozije, alarmantni zvukovi sirena, fijuci nevidljivih razornih projektila ne samo u područjima oružanog pustošenja i bijesa, nego i onih koji dolijeću do središta samog Zagreba. A s ratišta – vijesti o probojima, herojstvima, izdajama, o kolonama protjeranih, o podvizima liječnika i novinara, i o novim, za Domovinu poginulim.
U Islamskom centru osnovan je Muslimanski krizni štab. Članovi su mu predsjednici Mešihata Hrvatske i Slovenije, Islamske zajednice Zagreb, Stranke demokratske akcije Hrvatske, KDMH Preporod, Muslimanskog omladinskog saveza, Crvenog polumjeseca. To su muftija Ševko ef. Omerbašić, hadži Mustafa Pličanić, hadži Ahmed Ikanović, prof. dr. Šemso Tanković, Faris Pličanić i moja malenkost. Vjerovatno je bilo još nekoliko imenovanih članova kojih se više ne sjećam.
Kad dolazi velika nesreća, a rat je Heraklitova „majka svih zala“, znači da dolazi sto tisuća nesreća, sve gorih jedna od druge! I desilo se ono od čega smo strepili: apokaliptički grom zatutnjao je i zagrmio nad zemljom našeg porijekla, Bosnom i Hercegovinom. Pristizale su strašne vijesti, tisuće njih, koje smo u izboru prvog broja Behara objavili – prethodno izbacivši sve „mirnodopske tekstove“, da na ispražnjene stranice rasprostremo zlo u prvom koraku – genocidnu nakanu u realizaciji: Ulične borbe u Bijeljini (3. travnja 1992.), Genocid, Bijeljina (6. travnja 1992.), Drama na Višegradskoj brani, Zvornik – grad užasa (13. travnja 1992.), Fočanska tragedija (23. travnja 1992.), Rušenje Mostara (25. travnja 1992.)…
Gotovo sve što smo pripremali i uradili prije travnja 1992. nuždom višeg reda podliježe novoj stvarnosti koja diktira sve druge tokove i producira nove prioritete! Jedan od prvih bio je rad u Muslimanskom kriznom štabu, osnovanom na početku Domovinskog rata u Hrvatskoj. Sada će težište njegova rada biti na pomoći Bosni i Hercegovini.
Krizni štab, Vjesnik, 27. IV. 1992: Muftija Omerbašić piše Izetbegoviću
Djelovao sam u Muslimanskom kriznom štabu koliko sam mogao. U nekim vojarnama orile su se pjesme četničkih sablasti, od kojih regruti albanskog i bošnjačkog porijekla nisu smjeli ni oka sklopiti. Vojnici su otvorili sezonu dezerterstva iz Jugoslavenske narodne armije. Većina dezertera bila je iz BiH, Kosova, Makedonije… i prvi zaklon im je bio u džamiji. Tih dana znalo je biti i više od 3000 nesretnih ljudi u muslimanskom Božjem hramu! Spavaju gdje tko stigne – u divanhani, po hodnicima, u učionicama, u kongresnoj dvorani, u amfiteatru, u Mirzinu kafiću mladih. U divanhani sklone glavu otežalu umorom i sinovi mojih prijatelja, s kojima dežuram naizmjenično do sabaha…
Otvaram svoju seharu punu papirića s bilješkama i novinskih izrezaka. Imao sam ih nekoliko i o Kriznom štabu. Prepisujem iz Vjesnika, 27. IV. 1992.
Sarajevo – Predsjednik Mešihata Islamske zajednice za Hrvatsku i Sloveniju Ševko Omerbašić, izvjestio je u nedjelju predsjednika Predsjedništva Aliju Izetbegovića da su sve muslimanske organizacije i institucije u Repblici Hrvatskoj – SDA, Islamska zajednica, Kulturno društvo Muslimana Hrvatske Preporod, Muslimanski omladinski savez i Albanska islamska liga – odlučile osnovati Muslimanski krizni štab za pomoć BiH u obrani njezine nezavisnosti i cjelovitosti. Kako javlja BH press, Omerbašić je naglasio da je većina muslimana porijeklom iz BiH, te da su „stoga motiviraniji dati sve od sebe za spas najmlađe europske države“.„Međutim, do vas dopiru i drukčije informacije kojima se nastoji unijeti veća konfuzija u dramatična zbivanja, ali uvjeravam Vas da su naši domovinski i vjerski osjeaćaji, te sastav Kriznog štaba, dostatan jamac i motiv našeg poštenog i predanog zauzimanja za pomoć BiH.“ (BH-press / Hina)
Pitali su: Tko je on? Odgovaralo se: Novi imam, Ševko Omerbašić.
Ševku Omerbašića sam upoznao možda jedne od prvih večeri netom što je stigao u Zagreb i Mesdžid Islamske zajednice u Tomašićevoj 12., godine 1975. Možda je tada prvi put izašao među nepoznate džematlije da ih upozna i s njima popije kahvu. Sjedio je s Hifzi ef. Alagićem i dr. Sulejmanom Mašovićem. Hifzi ef. mi je mahnuo rukom pozivajući me da im se priključim. Tako sam ga upoznao. Činilo se da nije baš govorljiv. Pratio je razgovor, a rijetko bi se samoinicijativno umiješao. Znam da me pitao čime se bavim, pa kad sam mu rekao: „Radim u jednoj velikoj gradskoj knjižnici i pišem…“ – put za šire razgovore bio je otvoren. Živnuo je. „Htio bih s omladinom pokrenuti bilten. Ako poželiš biti dio grupe, bujrum.“
„Vidjet ćemo, nastavit ćemo priču…“
O iole dubljim temama islama nisam znao ništa. Bio sam slabašno dijete svog vremena.
Drugi put smo se vidjeli na moju inicijativu, nakon nekoliko mjeseci. Naime, poznanstvo s pjesnikom Matom Ganzom, urednikom u Dramskom programu Radio Zagreba, uključilo me u buduće suradnike dramaturški priređenih radio-igara na pripovjednim predlošcima „realističkih i fantastičnih motiva“ iz korpusa književne baštine hrvatske književnosti 19. i 20. stoljeća. Od najmlađih autora, u programu su već stekli zavidnu reputaciju Dubravko Jelačić-Bužimski i Ivo Strižić, nećak upravo onog šefa antikvarijata Matice hrvatske, Živka Strižića, koji me upoznao s antikvarnim primjerima zaboravljene bošnjačke književnosti – „muslimanskih pisaca“!
Ganza mi je blagonaklono otvorio prostor suradnje i odmah prihvatio, bez suvišnih „zašto“. Nakon prve svoje radio-igre po fragmentima romana Lole i hrsuzi Hasana Kikića, koja je lijepo primljena, radio sam drugu „svoju dramu“ na predlošku pripovijesti također Bosanca u hrvatskoj književnosti srpskog porijekla, Novaka Simića – Zakoni i ognjevi. Predvidio sam da se najavljivačka špica izgovara na podlozi ezana. Kad su me pitali imam li nekoga da preporučim za ezan, izgovorio sam bez razmišljanja: mladi imam zagrebačkog mesdžida Ševko ef. Omerbašić. Bio je to prvi Ševkov nastup na radiju – u radio-drami I. Kajan – N. Simić: Zakoni i ognjevi, Radio Zagreba, 1975. Tabula rasa mladog gospodina Ševke Omerbašića tek je trebala biti ispisana.
