Svijet ulazi u 2026. godinu u stanju trajne krize. Rat je već svakodnevica u Ukrajini, na Bliskom istoku i u Sudanu, dok se nad Tajvanom i Venezuelom nadvijaju ozbiljne prijetnje novih sukoba. Ukrajina se sve teže može oslanjati na podršku SAD-a, Evropa je politički podijeljena, a Rusija računa na iscrpljujući rat. U Gazi primirje ostaje krhko, Sudan tone u zaboravljenu humanitarnu katastrofu, dok Kina i SAD odmjeravaju snagu u Indo-Pacifiku. Globalni poredak ulazi u fazu duboke nestabilnosti

Svijet ulazi u novu godinu u stanju trajne krize. Rat je već svakodnevica u Ukrajini, na Bliskom istoku i u Sudanu, dok se nad Tajvanom i Venezuelom nadvijaju ozbiljne prijetnje oružanog sukoba. Može se raspravljati o tome šta se iz političke ili pravne perspektive tačno računa kao rat, ali suština je jasna: planeta nije postala mirnije mjesto. Naprotiv, broj aktivnih i potencijalnih žarišta ostaje visok, a prognoze za 2026. godinu ne nude mnogo razloga za optimizam.

Posebno dramatična ostaje situacija u Ukrajini. Za tu zemlju, ali i za Evropu u cjelini, naredna godina mogla bi biti presudna. Ukrajina se u odbrambenom ratu protiv Rusije sve manje može oslanjati na Sjedinjene Američke Države, naročito nakon povratka Donalda Trumpa u Bijelu kuću.

Njegovo nekadašnje obećanje da će rat „okončati u roku od 24 sata“ danas djeluje kao bizarnost iz predizborne retorike, bez ikakvog realnog uporišta. U evropskim prijestolnicama, posebno u Parizu, Washington se sve češće ne doživljava kao pouzdan partner, što dodatno komplikuje strateške kalkulacije.

Ruski predsjednik Vladimir Putin računa na iscrpljujući rat iscrpljivanja. Uprkos sankcijama, Moskva i dalje uspijeva održavati ratnu mašineriju, dok su izgledi za ozbiljne mirovne pregovore i dalje nejasni. Prema procjenama londonskog think tanka Chatham House, Ukrajina mora prilagoditi svoju ekonomiju dugotrajnom ratu i znatno proširiti industrijske kapacitete za proizvodnju oružja. Ključno je da ta proizvodnja bude inovativna, kako bi se pariralo ruskim sistemima koji se stalno moderniziraju.

Finansijski teret takvog rata je ogroman. Chatham House procjenjuje da će Ukrajini trebati oko 100 milijardi dolara, ne za pobjedu, nego samo za održavanje postojeće linije fronta. Dosadašnja „koalicija voljnih“ zapadnih saveznika, upozoravaju analitičari, mora se pretvoriti u „koaliciju sposobnih“. Međutim, politička dinamika unutar NATO-a i Evropske unije ostaje mlaka. Nedavno odobrena beskamantna pomoć EU u iznosu od 90 milijardi eura daleko je ispod ranije spominjanih 140 milijardi, a uz to nije finansirana iz zamrznute ruske imovine, kako se prvobitno planiralo.

Predstojeći NATO-samit u Ankari u julu 2026. mogao bi biti ključan trenutak. Do tada bi evropski saveznici morali pokazati odlučnost, čak i bez SAD-a. Ukrajinu snabdijevati ispod minimuma potrebnog za opstanak značilo bi, kako upozoravaju analitičari, kapitulaciju na rate. No, iskustvo posljednjih samita EU pokazuje duboke podjele: Mađarska, Češka i Slovačka odbile su dati garancije za novu pomoć, što ne ulijeva povjerenje u sposobnost zajedničkog djelovanja.

Ni Bliski istok ne nudi stabilniju sliku. Iako je u jesen, djelimično pod pritiskom SAD-a, postignuto primirje između Izraela i Hamasa, rat u Gazi time nije okončan. Ključni elementi trajnog rješenja, prije svega razoružavanje Hamasa, i dalje nedostaju. Chatham House i druge istraživačke institucije naglašavaju potrebu za snažnim međunarodnim angažmanom, uključujući zemlje Zaljeva, kako bi se krhko primirje pretvorilo u širi politički i obnoviteljski proces.

Posebnu težinu ima i politička budućnost Izraela. Parlamentarni izbori, koji moraju biti održani najkasnije do kraja oktobra 2026, mogli bi odrediti smjer cijele regije. Iako ankete trenutno ne idu u prilog koaliciji koju predvodi Benjamin Netanyahu, iskustvo pokazuje da se političke prilike u Izraelu mogu brzo promijeniti. Hoće li do izbora doći do novog vala nasilja u Gazi, eskalacije na Zapadnoj obali ili ponovnih napada Hezbollaha iz Libana, ostaje neizvjesno.

Dok su oči međunarodne javnosti često uprte u Ukrajinu i Bliski istok, Sudan već treću godinu zaredom ostaje najveća ratom izazvana humanitarna katastrofa na svijetu. Prema izvještaju Emergency Watchlist Međunarodnog spasilačkog komiteta (IRC), stanje se dodatno pogoršava. Više od 12 miliona ljudi već je raseljeno, a glad prijeti dvostruko većem broju. Krvavi sukob između regularnih sudanskih oružanih snaga (SAF) i paravojnih Snaga za brzu podršku (RSF) pretvorio je ekstremno nasilje u svakodnevicu.

Predstavnici IRC-a upozoravaju da se zapadne vlade povlače iz finansijske i političke odgovornosti, dok profitni interesi potpiruju sukobe, a kršenja međunarodnog prava ostaju nekažnjena. Nikada ranije toliko ljudi nije zavisilo od humanitarne pomoći, ali fokus globalne pažnje i dalje je usmjeren drugdje. Za Sudan, 2026. godina izgleda gotovo beznadežno.

Kada se govori o potencijalnim budućim ratovima, Tajvan se redovno navodi kao jedno od najopasnijih žarišta. Vlada u Taipeiju nedavno je upozorila da je Kina rasporedila veliki broj ratnih brodova za „vojne operacije“, što se tumači kao prijetnja cijelom indo-pacifičkom regionu. Peking demokratski Tajvan smatra odmetnutom provincijom, ali scenarij ne mora nužno uključivati direktnu invaziju.

Prema analitičarima Pacific Foruma, Kina bi mogla pokušati ekonomski i logistički pritisak, posebno kroz pomorsku blokadu, koristeći obalnu stražu kako bi izbjegla direktan vojni odgovor saveznika Tajvana. S obzirom na ogromnu zavisnost ostrva od uvoza, posebno tečnog prirodnog gasa, takav potez mogao bi prisiliti Tajvan na pregovore pod uslovima povoljnim za Peking. Ipak, i dalje se smatra da su SAD, uprkos Trumpovoj nepredvidivoj politici, ključni garant sigurnosti Tajvana.

Napetosti rastu i u Latinskoj Americi. Trump je nedavno izjavio da „ne isključuje mogućnost rata protiv Venezuele“, što je izazvalo zabrinutost. Washington režim Nicolás Maduro označava kao teroristički, optužujući ga za umiješanost u međunarodni trgovinu drogom i prijetnju američkoj nacionalnoj sigurnosti. Caracas, s druge strane, tvrdi da SAD žele kontrolu nad venezuelanskim naftnim resursima i promjenu režima. Koliko je Trumpova ratna retorika ozbiljna, tek će se vidjeti, ali njeno zaoštravanje teško se uklapa u imidž samoproglašenog kandidata za Nobelovu nagradu za mir.

Sve ove krize zajedno oslikavaju svijet koji ulazi u 2026. godinu u permanentnom stanju nestabilnosti. Umjesto smirivanja, konflikti se umnožavaju i prepliću, dok međunarodne institucije i savezi djeluju sve slabije. Rat, bilo stvarni ili prijeteći, postaje normalizirani okvir globalne politike s posljedicama koje će tek u narednim godinama u punoj mjeri doći na naplatu.