Randoseru postoji već gotovo 150 godina i postao je svojevrsni totem japanskog osnovnog obrazovanja. Skoro svako dijete u zemlji ga nosi tokom čitavih šest godina osnovne škole. Iako nije obavezan, randoseru je toliko čvrsto ukorijenjen u običaj da ga djeca doživljavaju kao dio svoje školske i lične discipline
Dok se djeca širom Evrope još navikavaju ne školske klupe i prilagođavaju se novim rasporedima, u Japanu roditelji već sada biraju školske torbe za mališane koji će u aprilu naredne godine krenuti u prvi razred. Razlog je jednostavan: randoseru, tradicionalna japanska školska torba, nije običan ranac, nego predmet duboko ukorijenjen u kulturu i simboliku japanskog djetinjstva.
Randoseru postoji već gotovo 150 godina i postao je svojevrsni totem japanskog osnovnog obrazovanja. Skoro svako dijete u zemlji ga nosi tokom čitavih šest godina osnovne škole. Iako nije obavezan, randoseru je toliko čvrsto ukorijenjen u običaj da ga djeca doživljavaju kao dio svoje školske i lične discipline.
Izrađuje se od prave ili visokokvalitetne sintetičke kože (clarino), a oblikom podsjeća na kombinaciju aktovke i oklopa kornjače, pravougaon, čvrst, s velikim preklopom. Prosječna cijena iznosi oko 350 eura, dok luksuzni modeli dosežu i do 1.000 eura.
Jedan randoseru zahtijeva oko 150 ručnih procesa, od rezanja i šivanja, do oblikovanja i poliranja. Samo u malim radionicama zanatlije mogu izraditi tek nekoliko komada sedmično. Brendovi poput Seibana (od 1946), Tsuchiya Kabana (od 1965) i Yamamoto Baga (od 1969) njegovali su tradiciju skoro ritualne izrade, gotovo bez promjena u dizajnu.
Suzuki, rukovodilac jednog od tokijskih ateljea Tsuchiya Kabana, opisuje to ovako: „Naš cilj je ravnoteža između trajnosti i ljepote. Randoseru pravimo s posebnom pažnjom jer ga nose djeca. Želimo da svako dijete osjeti vezu s torbom, da ona bude više od predmeta, da postane saputnik tokom školskih godina.“
Tradicionalno, dječaci su birali crne modele, a djevojčice crvene. No, današnji izbori polako se mijenjaju. Kod dječaka raste popularnost tamnozelene i boje kamela, dok djevojčice sve češće biraju lavandu, ljubičastu, pa čak i tonove poput breskve ili svijetloplave. Randoseru ostaje konzervativan u osnovnom obliku, ali boje i sitni dodaci omogućavaju izražavanje osobnosti.
Djeca torbe ukrašavaju privjescima, plišanim figuricama ili držačima za flašice, pretvarajući uniforme japanskog školskog života u personalizirane predmete identiteta. Popularnost randoserua prešla je granice Japana. Moderni modeli nude veći prostor za udžbenike i tablete, ali zadržavaju tradicionalnu strukturu.
Randoseru svoje porijeklo vuče iz 19. stoljeća, kada se Japan počeo otvarati svijetu nakon stoljeća izolacije. Inspirisan je nizozemskim vojnim rancem (ransel), a 1885. ga je prestižna škola Gakushuin, namijenjena carskoj porodici, usvojila kao zvaničnu torbu. Slika mladog prijestolonasljednika s randoseruom pretvorila ga je u simbol discipline i obrazovanja.
U početku je bio luksuz koji su sebi mogle priuštiti samo bogatije porodice, dok su ostali koristili furoshiki, tkaninu za zamotavanje stvari. Vremenom je randoseru postao dio nacionalnog identiteta, poklon koji djedovi i bake tradicionalno daruju unucima za ulazak u školu.
Danas, više od 150 godina kasnije, randoseru nije samo torba. On je tihi svjedok djetinjstva, predmet koji prati dijete od prvog do šestog razreda, postajući dio njegovih uspomena. Kako piše The New York Times, randoseru odražava i samu srž japanske culture, kolektivnu disciplinu, trajnost i harmoniju između ljepote i funkcionalnosti. Za Japance je randoseru mnogo više od školskog pribora: to je metafora odrastanja, simbol upornosti i podsjetnik da čak i najjednostavniji predmeti mogu postati kulturna ikona.
IZVOR: El Pais
