S oko 200 naoružanih krajišnika Kvaternik kreće prema Rakovici i objavljuje Proglas narodne hrvatske vlade. U njemu su istaknuti ciljevi: oslobođenje od „švapsko-mađarskog gospodstva“, ukidanje krajiške vojne uprave, uvođenje županijske samouprave, jednakost svih građana pred zakonom i sloboda vjeroispovijesti.

U rano jutro osmog oktobra 1871. godine, u malom krajiškom mjestu Broćanac kraj Slunja, započeo je jedan od najznačajnijih, ali i najtragičnijih pokušaja oružanog oslobođenja Hrvatske od Austro-Ugarske Monarhije, Rakovička buna. Vođa ustanka bio je Eugen Kvaternik, političar, pravnik i jedan od osnivača Stranke prava, čija je ideja o samostalnoj Hrvatskoj ostavila dubok trag u hrvatskoj političkoj misli 19. stoljeća.

Hrvatska se u drugoj polovini 19. stoljeća nalazila u političkom previranju. Nakon sklapanja Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. godine, kojom je Hrvatska izgubila znatan dio svoje autonomije, u zemlji raste nezadovoljstvo, posebno među pristalicama Stranke prava.

Rakovička buna izrasla je iz dugotrajnog nezadovoljstva stanovništva Vojne krajine, regije koja je stoljećima služila kao tampon-zona između Osmanskog carstva i Habsburške monarhije. Krajišnici su bili vojni graničari, čuvari granice i podanici bez punih građanskih prava. Njihova svakodnevica bila je obilježena teškim porezima, vojnom disciplinom i društvenom nepravdom.

Krajem 19. stoljeća, dok se u Europi rađaju nacionalni pokreti, među hrvatskim intelektualcima i političarima jača ideja o nacionalnoj samosvijesti. Kvaternik, zajedno s Antom Starčevićem, postavlja temelje stranke prava, koja zahtijeva potpunu nezavisnost Hrvatske. Ipak, dok je Starčević vjerovao u političku borbu, Kvaternik je smatrao da se sloboda može izboriti samo oružjem.

Kvaternik (1825–1871) bio je učenjak i vatreni rodoljub. Nakon neuspjelog pokušaja političke borbe u Saboru, odlazi u emigraciju, gdje provodi godine u Parizu, Italiji i Češkoj. Njegov dnevnik, pisan između 1857. i 1870. godine, svjedoči o njegovoj opsesivnoj vjeri u slobodu Hrvatske, ali i o njegovom razočaranju političkim oportunizmom tadašnje elite.

U emigraciji stupa u kontakte s evropskim revolucionarima i panslavistima, ali ostaje skeptičan prema velikim silama, naročito prema Rusiji. U njemu sazrijeva ideja da se Hrvatska mora sama izboriti za slobodu, bez tuđe pomoći.

Pobuna je planirana kao nacionalni ustanak koji bi započeo u Rakovici, a zatim se proširio cijelom Krajinom. Kvaternik je vjerovao da će Krajišnici, umorni od vojne službe i siromaštva, pohrliti pod njegovu zastavu. U stvarnosti, međutim, Krajišnici su bili podijeljeni, mnogi su smatrali da će oružani otpor samo izazvati još veću represiju.

Njegov plan bio je osloniti se na krajišnike Vojne krajine, nezadovoljne reformama kojima se ukidala njihova vojna samouprava i uvodila civilna vlast. No, upravo će to biti njegova najveća zabluda – jer su krajišnici, iako ogorčeni, tradicionalno bili lojalni caru, a mnogi među njima bili su pravoslavne vjere i nisu dijelili Kvaternikovu ideju o “pravoslavnim Hrvatima”.

Dana 7. oktobra 1871. godine u selu Ćuić Brdo formirana je Privremena narodna hrvatska vlada, s Kvaternikom na čelu kao regentom. Uz njega su bili imenovani: Ante Rakijaš kao ministar rata, Vjekoslav Bach kao ministar financija, Petar Vrdoljak za unutrašnje poslove, dok je Rade Ćuić postavljen za glavnog vojnog zapovjednika.

Sutradan, Kvaternik s oko 200 naoružanih krajišnika kreće prema Rakovici i objavljuje Proglas narodne hrvatske vlade. U njemu su istaknuti ciljevi: oslobođenje od „švapsko-mađarskog gospodstva“, ukidanje krajiške vojne uprave, uvođenje županijske samouprave, jednakost svih građana pred zakonom i sloboda vjeroispovijesti.

Ustanak se ubrzo proširio na okolna sela a broj ustanika narastao je na više od dvije hiljade. Međutim, već tada je postalo jasno da šira podrška izostaje.

Kvaternik i njegovi saborci 10. oktobra ulaze u Plaški bez otpora, ali i bez očekivane podrške stanovništva. Istog dana carske vlasti reagiraju odlučno: ogulinska regimenta kreće prema ustaničkom području, a vojska opkoljava Slunj i presijeca komunikacije prema sjeveru.

Pod pritiskom, ustanici se povlače prema Ljupča planini, gdje se nadaju proboju u Bosnu. No, 11. oktobra 1871. godine, carske trupe ih sustižu i u borbi ubijaju Kvaternika, Bacha, Rakijaša i većinu njihovih saboraca. Samo Rade Ćuić uspijeva pobjeći preko granice, prvo u Bosnu, a zatim u Srbiju.

Nakon gušenja bune, uslijedila su masovna hapšenja i represija. Austrougarske vlasti optužile su pravaše da stoje iza ustanka, iako nije bilo dokaza. Sam Starčević bio je na meti režima, a njegov politički ugled teško narušen. Kvaternikovo tijelo nikada nije dostojno sahranjeno; prema svjedočanstvima, njegovi posmrtni ostaci zakopani su u neoznačen grob. Njegov dnevnik i pisma kasnije su čuvali pravaški aktivisti, a Kerubin Šegvić ih je početkom 20. stoljeća dešifrirao i objavio, čime je Kvaternikov lik dobio novo svjetlo.

Rakovička buna dugo je bila “bijela mrlja” hrvatske historiografije. Komunistički režim u Jugoslaviji nije joj pridavao značaj, jer je simbolizirala borbu za hrvatsku nacionalnu državu izvan okvira jugoslavenskog jedinstva. Tek su povjesničari poput Mirka Valentića i Vasilija Vojvodića u drugoj polovini 20. stoljeća sistematski obradili izvore i dokumente o buni, uključujući i pisma vojskovođe Rade Čuića.

Zanimljivo je da je već 1905. godine u listu Hrvatsko pravo objavljena “Pjesma o rakovičkoj katastrofi”, koju je napisao Petar Vrdoljak u narodnom desetercu. Ova pjesma, zajedno s narodnim predanjima, svjedoči o tome da je Rakovica brzo postala mit o nacionalnom mučeništvu, središnja tačka sjećanja na hrvatsku borbu za slobodu

Ironijom povijesti, samo nekoliko godina nakon Kvaternikove smrti, Vojna krajina je ukinuta, a njena teritorija sjedinjena s Hrvatskom. Ban je preuzeo upravu nad Krajinom, čime je završeno višestoljetno poglavlje vojne uprave i počeo proces političke integracije hrvatskog prostora u jedinstvenu cjelinu.

Rakovička buna danas zauzima skromno mjesto u školskim udžbenicima i javnoj svijesti. Ipak, njen značaj daleko nadilazi lokalni događaj. Bila je prva oružana pobuna s ciljem stvaranja nezavisne hrvatske države, a Kvaternik je svojim životom utjelovio ideju o nacionalnom dostojanstvu i žrtvi.oji je prvi pokušao pretvoriti politički san u djelo.