Izrael, tokom svojih gotovo 80 godina postojanja, prolazio je kroz sve geopolitičke turbulencije bez značajnijih ustupaka Palestincima. Umjesto toga, svaki put bi dobijao sve više teritorija. Najveći poklon stigao je s Donaldom Trumpom, najvećim saveznikom kojeg je Izrael ikada imao u Washingtonu. Dok je Trump tek blago kritikovao Putina za bombardovanje Ukrajine, Netanyahuu nije uputio ni riječ osude za opsadu glađu, masakr žena i djece, ignorisanje talaca i odbacivanje primirja. Naprotiv, koristio je američki veto u UN-u, blokirao međunarodnu pravdu u procesuiranju izraelskih zločina i osigurao kontinuiranu vojnu podršku

Nedugo nakon potpisivanja Deklaracije o nezavisnosti 1948. godine, David Ben-Gurion, legendarni osnivač i premijer Izraela, sažeo je u jednoj rečenici teškoću izgradnje jevrejske države: „Niko ne daje narodima države koje traže na srebrnom pladnju“, izjavio je pred rukovodstvom socijaldemokratskog Mapai pokreta (Radnička partija Zemlje Izrael).

Prema njegovom biografu, historičaru Tomu Segevu, „očekivao je da će vojske susjednih arapskih zemalja napasti Izrael i uništiti ga; vjerovao je da Izraelci mogu pobijediti i bio je uvjeren u vlastitu sposobnost da ih povede ka pobjedi, ali je mislio i da će cijena biti vrlo visoka“.

U konačnici, on je vidio „uspostavu države kao ‘nagradu za pokolj miliona Jevreja’ u Holokaustu.“

Takva ideja, gruba i lucidna manifestacija političkog realizma, mogla bi imati određenu važnost i za Palestince. Niko im neće dati državu koju traže, kao što pokazuje duga historija njihovih zahtjeva od 1948. godine, izuzetno visoka i zasad uzaludna cijena plaćena krvlju, razaranjem i bolom, te sve dublja degradacija međunarodnog pravnog i institucionalnog okvira koji još uvijek potvrđuje njihova prava: individualna prava na život, zdravlje, obrazovanje, imovinu i stanovanje, i kolektivno pravo na samoodređenje palestinske nacije na teritorijama Gaze i Zapadne obale.

Ako bi Ben-Gurionovo razmišljanje o iskustvu jevrejskog naroda bilo univerzalno primjenjivo, slijedi da što su Palestinci bliži uništenju, to je bliži i ključni trenutak kada masakri koje su pretrpjeli mogu biti „nagrađeni“ toliko željenom državom.

Nesreća prati Palestince još od početka dekolonizacije na kraju Prvog svjetskog rata. Oni su narod parija, koji je nastao u 20. stoljeću kao reakcija na naseljavanje na njihove zemlje onih koji su stoljećima bili narod parija par excellence. Razlike u bogatstvu, nivou razvoja i političkoj i kulturnoj spremnosti palestinskog stanovništva u odnosu na evropske Jevreje, pristigle u sukcesivnim valovima, dodatno su otežale njihovu poziciju. Tome treba dodati i manjkavo liderstvo, ograničene međunarodne podrške i pogrešne strateške odluke.

Palestinski nacionalni pokret je, po ocjeni mnogih, uvijek igrao s najgorim kartama: od savezništva s nacizmom tokom Drugog svjetskog rata preko pokroviteljstva panarapskog sekularnog nacionalizma i Organizacije za oslobođenje Palestine od strane Sovjetskog Saveza za vrijeme Hladnog rata, pa sve do današnjeg oslanjanja na islamistički militarizam Hamasa kojeg podržava iranski klerikalni režim.

Od osporavanja podjele iz 1947., kada je Generalna skupština UN-a nacrtala mapu za stvaranje arapske i jevrejske države, palestinski lideri su, prema ciničnom zapažanju izraelskog ministra vanjskih poslova Abba Ebana (1966–1974), „nikada nisu propustili priliku da propuste priliku“.

Danas su na historijski niskoj tački slabosti, sa malo opcija između hegemonije Hamasa i diskreditovane Organizacije za oslobođenje Palestine. Hamas je, vojno posmatrano, izgubio značaj; njegova vlast u Gazi već gotovo dvije decenije tlači Palestince koje koristi kao živi štit i izvor za politički opstanak. Palestinska uprava, pak, percipira se kao neefikasna, korumpirana i potpuno marginalizovana.

Hamas Izraelovom premijeru Netanyahuu i njegovoj ekstremno desničarskoj vladi služi kao savršena izlika da nastavi uništavanje Gaze, izazove egzodus njenog stanovništva, zadovolji ekspanzionističke ambicije i očuva vlastitu političku moć.

Vojni vrh Hamasa je desetkovan, a resursi iscrpljeni. Istovremeno, izraelska vojska širi svoju dominaciju izvan očekivanih granica: Hezbolah je neutralizovan u Libanu, Assadov režim u Siriji sveden na nemoćnu vladu, hutijski pobunjenici u Jemenu oslabljeni, a Iran je izložen demonstracijama američke vojne sile.

Izrael, tokom svojih gotovo 80 godina postojanja, prolazio je kroz sve geopolitičke turbulencije bez značajnijih ustupaka Palestincima. Umjesto toga, svaki put bi dobijao sve više teritorija. Najveći poklon stigao je s Donaldom Trumpom, najvećim saveznikom kojeg je Izrael ikada imao u Washingtonu. Dok je Trump tek blago kritikovao Putina za bombardovanje Ukrajine, Netanyahuu nije uputio ni riječ osude za opsadu glađu, masakr žena i djece, ignorisanje talaca i odbacivanje primirja. Naprotiv, koristio je američki veto u UN-u, blokirao međunarodnu pravdu u procesuiranju izraelskih zločina i osigurao kontinuiranu vojnu podršku.

Rat u Gazi i njegovo širenje na Zapadnu obalu mijenjaju samu prirodu Izraela i njegovog demokratskog sistema. Pretvoren u dominantnu nuklearnu i vojnu supersilu Bliskog istoka, Izrael vjeruje da može ostvariti biblijski „Veliki Izrael“. U toj viziji, Netanyahu nalazi saveznike u autoritarnim režimima, desničarskim populizmima u Evropi i Americi, pa čak i u državama poput Rusije i Kine.

Prema američkom diplomati Richardu Haassu, Netanyahu je danas u situaciji u kojoj je Izrael „nikada sigurniji“ i ima „najbolje uvjete da napravi mir, prihvati rješenje o dvije države i osigura međunarodno priznanje i sigurne granice“. No, Netanyahu odbija ovaj put, smatrajući palestinsku državu „nagradom za terorizam“. Umjesto mira, on traži „totalnu pobjedu“, vjerovatno nemoguću, koja vodi ka beskrajnom ratu i vijekovnom resentimentu.

S druge strane, Palestinci su, iz ponora u koji ih je gurnuo rat Hamasa i Netanyahua, pokrenuli val globalne solidarnosti. Više od 140 država članica UN-a već priznaje Palestinu, a očekuje se da će taj broj uskoro porasti. Prijedlog o punopravnom članstvu u UN-u naići će, ipak, na veto Sjedinjenih Država.

Priznanje Palestine, ma koliko široko, nema neposredne učinke. Država postoji kada je priznaju druge države, ali to nije dovoljno ako nema teritorijalnog integriteta i efektivne vlasti. Palestina, formalno, ima teritorij i narod, ali vlasti gotovo ništa ne kontroliraju. To priznanje, ipak, služi kao instrument pritiska da se prekine krvoproliće i otvore vrata miru.

Izrael danas otvoreno praktikuje aparthejd i etničko čišćenje. Genocid u Gazi, iako još bez konačne sudske presude, međunarodno je prepoznat, pa čak i u izraelskoj krajnjoj desnici, koja ga opravdava kao legitimnu vojnu akciju, ali odbacuje sam termin.

Država koju je Ben-Gurion osnovao prolazi kroz mutaciju koja ugrožava njen opstanak i samu demokratiju. „Ako bih morao birati između malog Izraela s mirom i velikog Izraela bez mira, izabrao bih prvo“, govorio je Ben-Gurion. Njegove riječi danas djeluju kao opomena: patnja ne smije biti osnova za beskonačno nasilje, nego polazište za mir i međusobno priznanje dva naroda na istoj zemlji.

Autor: Lluís Bassets, El Pais