Ukoliko međunarodni akteri nastave priznavati Izrael kao isključivo jevrejsku  državu, svako rješenje koje ponude neće biti pravedno, a vjerovatno niti provedivo. Dakle, osim plana provedbe za palestinsku državnost, potrebno će biti i načiniti međunarodni plan za normalizaciju postcionističkog Izraela. Dvodržavno je rješenje moguće samo bez cionizma

Val priznavanja palestinske države od zemalja tradicionalnih saveznika Izraela moguće je promatrati na dva načina. Prvi polazi od dugovječnog i opravdanog nepovjerenja prema tzv. zapadnim zemljama zbog njihove uloge u kreaciji i podržavanju države Izrael i koji priznavanje promatra kao simbolično, u službi moralnog alibija za prikrivanje zapadnog saučesništva u izraelskim zločinima i kršenju međunarodnog prava, pa i genocidu.

Ova se ocjena odnosi podjednako na zapadne kao i na arapske zemlje. Vidljiv izostanak saudijskog poglavnika na sjednici Generalne skupštine UN koja je podržala saudijsko-francusku inicijativu, na nakon vrlo vjerovatnih pritisaka Trumpove administracije ovome pristupu daje dodatni argument. 

Drugi pristup ne negira pragmatičnost poteza francuske, britanske, kanadske i drugih zapadnih vlada koja zadržava status quo jer ne sankcionira Izrael niti ga sprečava u njegovom agresivnom širenju i etničkom čiščenju, ali naglašava kako je ona ipak rezultat promjene svijesti građana tih država koji su neumorno i masovno protestirali protiv izraelskih napada i masovnih razaranja, a posebno genocida.

Kako je Italija odbila izvršiti priznanje, njezina je vlada suočena sa uzastopnim, sve širim protestima koji imaju i elemente nasilja. Evropske države su naprosto prisiljene od svojih građana da se drukčije pozicioniraju i pokušaju izvršiti pritisaka na Izrael, barem u smjeru završetka ratnih operacija i ubijanja. Jedan je stanovnik Gaze, nakon što su Luksemburg i Portugal priznali Palestinu izjavio kako ne očekuje nikakvu promjenu na terenu, odnosno prestanak izraelske agresije, ali smatra kako je priznanje korak naprijed.

Možda je ta ocjena najbliža istini. Doista je teško očekivati trenutne i konkretne promjene s obzirom na izraelski stav koji je izrekao premijer Netanyahu da palestinske države nikada neće biti zapadno od rijeke Jordan i izostanak sankcija cionističkom entitetu. U diplomatskom se smislu ovaj val priznavanja od izraelskih saveznika i finansijera njegove ratne mašinerije tumači kao snažan pritisak zemalja Globalnog Sjevera na prestanak vojnih djelovanja i zaustavljanje patnji palestinskog stanovništva. On također znači potvrdu kako su naseljavanje Zapadne obale nasilnim jevrejskim doseljenicima i izgradnja naselja na palestinskoj zemlji ilegalni, odnosno, priznanje znači predanost tih zemalja Rezolucijama Vijeća sigurnosti UN koje izraelsko naseljavanje na okupiranim područjima Palestine smatraju nelegalnima po međunarodnom pravu.

To je i potvrda poštivanja međunarodnog prava, itekako potrebna u vremenu u kojem ga ruše dvije stalne članice Vijeća sigurnosti, SAD u Palestini, a Rusija koja je protivno pravu naslijedila taj status od propalog Sovjetskog saveza, u Ukrajini.  

Sjedinjene Američke Države, tradicionalan i, čini se, bezuvjetan saveznik Izraela, nastoje zadržati izraelsku hegemoniju u Zapadnoj Aziji, uz poticaje okolnim arapskim državama za uspostavu odnosa sa Izraelom, čak i pod cijenu gubitka autoriteta, dok druge sile, poput Francuske, povremeno zauzimaju odlučniji stav, ali im, još uvijek, barem dok ne postignu suglasnost sa drugim relevantnim faktorima,  nedostaje politička moć i volja da se suprotstave strateškim interesima SAD.

Jer, prvenstveno, još uvijek sigurnosno zavise od američkog vojnog štita. No, nakon izraelskog napada na Katar i evropske su se države počele ozbiljno pitati o kvaliteti američkog sigurnosnog štita. Može se reći da je taj napad dodatno potaknuo Francusku i ostale zemlje na ovaj korak. Pitanje je vremena, u kojem će još mnogi Palestinci stradati, slične promjene u samim SAD. Tada će se vjerovatno slagati drukčije karte raspodjele moći.

Iako se percipira iznenađujućom, odluka Velike Britanije, bivše kolonijalne sile, primarno odgovorne za izraelsko-palestinski sukob, uklapa se u razmatranja o priznavanju Palestine nakon što su zapadne sile i međunarodni akteri osigurali da to priznanje neće ugroziti izraelsku dominaciju. London, kao i svi drugi akteri, podržava koncept dvodržavnog rješenja. Ponašanje u praksi se svodi na balansiranje između deklarativne podrške palestinskim pravima i strateškog partnerstva s Izraelom.

Izostanak političke volje da se zaustavi izraelski apartheid i institucionalno nasilje te kršenje međunarodnog prava ili da se službeno osudi genocidna agresija nad Palestincima, te pridruži tužbama i pravnim procesima drugih zemalja, usprkos i ovom priznavanju palestinske države, potvrđuje kako bivše kolonijalne sile i dalje nastoje biti aktivno upletene u odnose u Zapadnoj Aziji, i to tako da svojim ponašanjem prolongiraju nestabilnost. Makar to značilo i sudioništvo u genocidu.

Ostale evropske države sa svojim uvjetima samo Palestincima, a ne i Izraelu demonstriraju i dalje politiku popuštanja cionističkom entitetu koji tamošnji zločinci tumače samo na jedan moguć i njima shvatljiv način. Dakle od napadnute zemlje se traže nemogući ustupci, a agresoru se jamči sigurnost, odnosno daje mu se licenca da u ime te sigurnosti nastavi genocid. Mnogi stoga razumski smatraju da ovaj val priznanja, osim pritiska na Izrael da zaustavi, makar privremeno agresiju i genocid, ne predstavlja ništa više.

Međutim, bivša visoka zvaničnica Palestinske uprave, Hanan Ashrawi, smatra kako je ovaj val priznanja dokaz o promjeni paradigme na Globalnom Sjeveru i da je to ireverzibilan proces. Ovo bi  se moglo protumačiti kao fazni pomak, onaj, ma kako malen bio, predstavlja promjenu kvalitete, dinamike i smjera.  

Zagovarači prvog pristupa pitaju može li se danas priznavanje palestinske države, u odsustvu stvarne teritorijalne kontrole, ukidanja okupacije i povratka palestinskih izbjeglica, smatrati autentičnim korakom prema dekolonizaciji ili je ono samo sofisticirana politička farsa? Sasvim legitimno pitanje koje, međutim, ne samo da ne daje prostor nadi u napredak, već i navodi vodu na mlin izraelskim argumentima koje podržava recimo Belgija, kako je nemoguće priznati državu čija teritorija nije jasno definirana i određena i na kojoj palestinska vlast nema gotovo nikakvu, a kamoli potpunu kontrolu.

Takvim pristupom, u nedostatku međunarodne vojne intervencije protiv agresorske države, dakle Izraela, rješenje se odgađa u nedogled i ostavlja cionističkom entitetu prostor da nastavi sve nelegalne aktivnosti, krši međunarodno pravo do nove realnosti, odnosno statusa quo koji njemu odgovara. Pa je li Hrvatska, odnosno njezina vlast, u trenutku međunarodnog priznanja, imala kontrolu nad čitavom teritorijom? Ili je li imala potpuno definirane granice? Granice koje niti do danas nisu u potpunosti utvrđene. Da je ovakav pristup primijenjen na slučaju Hrvatske, danas je ne bi bilo kao samostalne i suverene države.

Uostalom, jasne su granice Palestine, po Sporazumu iz Osla, njihovo se detaljno uređenje treba odviti u vremenu koje dolazi, kao što je to slučaj i sa Hrvatskom. Ovo je značajno i stoga što je i nedavna Njujorška deklaracija potvrdila opredijeljenost ka dvodržavnom uređenju koje se oslanja na odredbe iz Osla o palestinskoj državi na Zapadnoj obali, Istočnom Kudsu i Pojasu Gaze.

Što se tiče prigovora o karakteru vlasti i državnog uređenja, što neke zemlje koriste kao argument da prije priznavanja države, trebaju okončati pregovori, po međunarodnom pravu to ne može biti uvjet za priznavanje države. Konačno, Palestina je za vrijeme britanskog mandata, do 1947. imala gotovo sve elemente državnosti, izdavala je vlastitu valutu, njezini su stanovnici imali palestinsko državljanstvo, čak i pasoše, imala je vlastitu upravu na svim razinama i nedostajalo je samo međunarodno priznanje nezavisnosti.  

Dvodržavno rješenje, iako utvrđeno Sporazumom iz Osla i u više rezolucija Vijeća sigurnosti, podvrgnuto je, u nekim slučajevima i od samog početka, kritikama koje ga smatraju tek alatom za legitimizaciju izraelske kolonijalne prisutnosti. Ovo rješenje, prema tim stavovima, ne mijenja temeljne odnose moći, već osigurava nastavak izraelske demografske i političke dominacije, dok Palestincima nudi tek iluziju suvereniteta i nezavisnosti. Zato ti kritičari smatraju da priznavanje Palestine od zapadnih zemalja danas dolazi tek nakon što su zapadne sile i međunarodni akteri osigurali da to priznanje neće ugroziti izraelsku dominaciju.

No, ono može biti rješenje ako se provede konsekventno i do kraja. To znači uklanjanje nelegalnih izraelskih naselja na palestinskoj teritoriji, kao i zidova koji presijecaju Zapadnu obalu s omogućavanjem pune slobode kretanja palestinskom stanovništvu, odricanje Izraelu prava na upravljanje palestinskim finansijama i javnim prihodima i rashodima, posljedično ukidanje palestinske samouprave i vlasti Hamasa u Gazi, provođenje slobodnih izbora i donošenje novog Ustava.

Naravno, to je nemoguće bez međunarodne saglasnosti, odluka Vijeća sigurnosti, vojnog i policijskog mandata multinacionalnih mirovnih snaga i provedbenog plana. Za sve već postoje osnove u dokumentima iz Oslo procesa koji je zaustavljen atentatom na izraelskog premijera Rabina koji su izvršile iste političke snage koje su trenutno na vlasti u Tel Avivu.

U tom kontekstu, Palestinska uprava, pod izraelskom kontrolom i finansijskom ovisnošću, kod većine se Palestinaca doživljava ne kao njihov stvarni predstavnik, već kao instrument koji održava postojeću kolonijalnu strukturu i sprečava legitiman otpor. Legitimitet te vlasti koja se obračunava sa svojim narodom, a ne sa agresorom, Palestincima je sporan. No, nije sporan tzv. međunarodnoj zajednici koja selektivno traži uklanjanje samo Hamasa s vlasti u Gazi, iako je njen legitimitet potvrđen na izborima 2006. godine i nemoguće je očekivati da će bilo koja suverena palestinska politika tražiti njegovo raspuštanje ili zabranu njegove ideologije.

Potpuno bi pogrešan bio pristup da se vlast Hamasa zamijeni Palestinskom upravom koja nema nikakav legitimitet u Gazi. Dapače, to može biti okidačem međupalestinskog sukoba, što je možda advokatima ovog rješenja i cilj. Time bi se demonstrirala „neodrživost“ palestinske države. Dakle, legitiman i legalan otpor izraelskoj okupaciji i agresiji, višegodišnjim blokadama, izgladnjivanju, uskratama prava na kretanje i pristup vodi i energiji se čak i kada je nenasilan, od zapadnih, ali i nekih drugih zemalja koje danas priznaju Palestinu kvalificira terorizmom te ga se stavlja izvan zakona i prava. To ne vodi ikakvom, a kamoli pravednom rješenju.

Ovaj je autor u više tekstova naglašavao da je ključ rješenja na Arapima, prvenstveno. Sve dok oni, osim zauzimanja principijelnih stavova, ne poduzmu odlučne političke aktivnosti u cilju efikasne podrške palestinskoj državi,  ništa se bitno neće promijeniti. Zašto bi, uostalom, osim humanitarnih i pravnih razloga, zapadnim zemljama bilo važnije koliko-toliko pravedno rješenje palestinskog pitanja nego okolnim državama od kojih se niti jedna kako je demonstrirao izraelski napad na Katar, ne može osjećati sigurnom od cionističkih planova ekspanzije.

Države poput Egipta i Jordana, prvi susjedi, toliko su ekonomski slabe da ovise o finansijskim injekcijama SAD i drugih zapadnih zemalja. Maksimalan domet Egipta je da sudjeluje u pregovorima, sa ulogom zaštite američkih interesa unutar koje može povesti računa i o dijelu svojih, pa nije autoritativna strana. Regionalne sile poput Saudijske Arabije i UAE pokušavaju ovu situaciju iskoristiti da se pozicioniraju kao sve značajniji geopolitički faktor. Izraelski nelegalan napad na Katar pokazao im je koliko malo vrijede američke garancije sigurnosti, čak uz američke baze na vlastitom tlu.

U tom svjetlu treba promatrati i tek sklopljen odbrambeni ugovor Saudijske Arabije s Pakistanom, nuklearnom silom kao i, kineskim posredovanjem, početak približavanja Iranu te razvoj balističkih raketa u saradnji s Kinom.  Rijad se bori za veću autonomiju i moć u regiji, iako i dalje saveznik SAD. UAE i posebno Katar koji je uključen u pregovore se slično ponašaju, s time da su UAE bile motorom implementacije tzv. Abrahamskih sporazuma koji su dodatno usitnili propalestinski tabor kao i separatni sporazumi Egipta i Jordana ranije.

Katar se obavezao investirati 600 milijardi dolara u posrnulu američku ekonomiju. Međutim, nakon što je bio izložen izraelskom napadu, u potrazi je za drukčijim sigurnosnim rješenjima. Naime, Izrael kao odmetnuta država, u posljednje dvije godine demonstrira kako je zapravo jedini faktor nestabilnosti, pa je njegovo zauzdavanje postalo prioritetom, što će se odraziti i na dinamiku odnosa ovih država prema rješenju palestinskog problema, odnosno palestinskoj državi.

Sudan koji se nalazi u dugom i iscrpljujućem građanskom ratu, Irak koji se teško opravlja od, američkom agresijom 2003. izazvanog građanskog rata te Sirija koja je de facto podijeljena država, s juga okupirana od Izraela više ne predstavljaju arapske faktore koji bilo kako mogu ojačati front aktivne podrške Palestini. No, promjenom paradigme u SAD, moguće se tektonske promjene savezništava u Zapadnoj Aziji i u tome kontekstu treba promatrati neefikasne poteze arapskih zemalja.

Ukoliko međunarodni akteri nastave priznavati Izrael kao isključivo jevrejsku  državu, svako rješenje koje ponude neće biti pravedno, a vjerovatno niti provedivo. Dakle, osim plana provedbe za palestinsku državnost, potrebno će biti i načiniti međunarodni plan za normalizaciju postcionističkog Izraela. Dvodržavno je rješenje moguće samo bez cionizma.