Kontroverzni slučaj iz 1980-ih, kada je bend Judas Priest optužen da je subliminalnim porukama naveo dvojicu mladića na samoubistvo, ostao je najbizarniji i najeksponiraniji proces u historiji rock muzike. Uprkos dubokim porodičnim traumama, ovisnostima i nasilju koje su oblikovale živote mladića, porodice su za tragediju okrivile muziku. Sud je mjesecima analizirao navodne skrivene poruke, dok je Rob Halford čak morao otpjevati pjesmu pred sudijom. Na kraju, dokazâ nije bilo ali je ostala trajna sjenka nad heavy metalom i umjetničkom slobodom

Sve je počelo 23. decembra 1985. u Sparksu, gradiću u Nevadi. Dva mladića, 18-godišnji Raymond Belknap i 20-godišnji James Vance, provela su popodne pijući alkohol, pušeći marihuanu i slušajući album „Stained Class“ grupe Judas Priest šest sati bez prestanka. Potom su otišli na igralište pored crkve, noseći sa sobom sačmaricu. Belknap je naslonio cijev pod bradu i pucao. Poginuo je na licu mjesta. Vance je pokušao isto, ali je preživio, ostavši teško unakažen.

Obojica su dolazila iz porodica obilježenih nasiljem, alkoholizmom, siromaštvom, izostancima iz škole, bježanjem od kuće i dugom historijom emocionalnih kriza. Belknap je već pokušao samoubistvo, a čak je govorio da želi postati serijski ubica. Vance je bježao od kuće petnaest puta. Sve je upućivalo na tragičnu kombinaciju psihičke nestabilnosti i disfunkcionalnog okruženja. Ipak, njihove porodice nisu htjele prihvatiti takvo objašnjenje. Za tragediju su optužile muziku.

U pismu koje je Vance poslao iz bolnice majci svog preminulog prijatelja, on je napisao: „Mislim da su alkohol i heavy metal muzika poput Judas Priesta djelovali kao hipnoza.“ Porodice su se uhvatile za tu rečenicu i podnijele tužbu protiv benda i izdavačke kuće CBS Records, tvrdeći da je pjesma „Better By You, Better Than Me“ sadržavala skrivene poruke koje su mladiće navele na samoubistvo.

Prvobitno je tužitelj želio koristiti stihove iz pjesme „Heroes End“ kao dokaz, ali je sud to odbio pozivajući se na Prvi amandman i slobodu izražavanja. Zatim su advokati prešli na tvrdnju o subliminalnim porukama: navodno se u pjesmi, kada se pušta unatrag, čuje poruka „Do it“ („Učini to“). Pritom se ignorisala činjenica da je pjesma zapravo obrada numere britanskog benda Spooky Tooth iz 1969. godine i da je album prodan u pola miliona primjeraka a samo su ova dvojica mladića „čuli“ navodni poziv na smrt.

Ipak, sud je prihvatio tužbu. Dana 16. jula 1990. godine, članovi Judas Priesta morali su doći u Reno i svjedočiti u procesu koji je trajao šest sedmica, uz više od 40 svjedoka. Bend je zbog toga prekinuo svoju američku turneju. I dok su se fanovi okupljali ispred suda u znak podrške, atmosferu je dodatno nadvila činjenica da je James Vance preminuo 1988. godine od predoziranja metadonom, još jedan trag težine njegovog unutrašnjeg sloma.

Dokumentarni film „Dream Deceivers“ iz 1991. godine, koji prati slučaj i intervjuira Vancea dok je još bio živ, prikazuje punu tragediju njegove transformacije: njegovo lice rekonstruirano nakon mnogih operacija, emocionalno slomljena porodica, atmosfera paranoje i očaja. Režiser David Van Taylor kazao je za The Washington Post da je već pri prvom susretu imao osjećaj da su posrijedi mnogo dublji problemi od muzike: „Nisam mogao vjerovati da neko tako traumatičan događaj pripisuje ploči.“

Sud je otišao toliko daleko da je analizirao master snimke pjesme u studiju, dok su inženjeri zvuka i producenti satima slušali unatrag puštene dijelove, tražeći skrivene poruke u slučajnim zvučnim artefaktima. Među svjedocima se pojavio i Wilson Bryan Key, poznati zagovornik teorija o subliminalnim reklamnim porukama, kojeg su mnogi smatrali prevarantom. Tvrdio je da „vidi“ dokaze u pjesmi, ali je ubrzo otkriveno da je stručnjak kojeg je preporučio, Bill Nickloff, zapravo morski biolog, bez ikakve ekspertize u zvuku.

Kulminacija procesa dogodila se kada je sudac zatražio od Roba Halforda, glavnog vokala Judas Priesta, da lično otpjeva pjesmu u sudnici. U odijelu, umjesto u koži i zakovicama, Halford je mirno izjavio: „Nisam izmislio način pjevanja unaprijed koji bi se razumio unatrag.“ Zatim je otpjevao pjesmu a cappella. Mnogi su kasnije rekli da je to bio trenutak kada je sudac shvatio apsurdnost postupka.

Sudac Jerry Whitehead na kraju je presudio da nema dokaza da su subliminalne poruke postojale, a kamoli da su imale efekta. Ipak, presuda je ostavila gorak okus. CBS je kažnjen sa 40.000 dolara zbog proceduralnih kašnjenja, bend je morao sam platiti izostale prihode zbog prekinute turneje, a čitav proces bacio je sjenu sumnje na heavy metal u vremenu kada je ionako bio pod stalnim napadom moralnih autoriteta.

Osamdesete su u SAD-u bile period moralne panike oko muzike. U to vrijeme djelovao je i famozni Parents Music Resource Center, komitet koji je predvodila Tipper Gore. Upravo oni su kreirali famozne „Parental Advisory“ naljepnice upozorenja. Judas Priest su se već našli na njihovoj listi „najprljavijih“ pjesama zbog erotike u tekstovima, a prije njih je i Ozzy Osbourne bio optužen za „podsticanje samoubistava“ svojom pjesmom „Suicide Solution“. Ni u jednom slučaju, naravno, nije pronađen krivični element.

Najvažnija posljedica procesa nije bila presuda, nego pitanje koje je ostavila iza sebe: može li se umjetnost kriviti za kompleksne tragedije koje proizlaze iz porodičnog nasilja, ovisnosti i mentalne bolesti? Stručnjaci poput psihologa Timothyja Moorea kasnije su otvoreno kritikovali slučaj kao „pseudonaučni spektakl“ koji je opasno zamaglio granicu između stvarnih uzroka i moralnog zaključivanja.

Rob Halford je to sažeo najpreciznije: „Mi smo u muzici da ljudima damo dobar osjećaj, a ne da umru.“ Četrdeset godina kasnije, slučaj Judas Priest ostaje opomena kako strahovi, mitovi i moralne panike mogu zasjeniti razum i kako umjetnost prijeti da postane optuženik svaki put kada društvo odbije pogledati istini u oči.

IZVOR: El Pais