Užas za nju počinje ljeta 1992., kada su srpske snage zauzele Foču, a Murguz su odveli u dvoranu “Partizan”, jedan od nekoliko zloglasnih logora za silovanja koje su vodili Srbi. Mjesecima su deseci bošnjačkih žena i djevojčica bili žrtve grupnih silovanja i seksualnog ropstva. Neke su prodane ili ubijene

Zehri Murguz trebale su godine da smogne snage svjedočiti o onome što se njoj i drugim Bošnjakinjama dogodilo u “logorima silovanja” koje su vodile srpske snage tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu.

Jedna od užasnih uspomena koja ju je natjerala da progovori bila je slika djevojčice od 12 godina “s lutkom u naručju” koju su odvukli u jedan od tih logora. Murguz je osjećala da govori “u ime svih drugih, u ime te djevojčice od 12 godina koja nikada neće govoriti… koja nikada nije pronađena”.

Užas za nju počinje ljeta 1992., kada su srpske snage zauzele Foču, a Murguz su odveli u dvoranu “Partizan”, jedan od nekoliko zloglasnih logora za silovanja koje su vodili Srbi. Mjesecima su deseci bošnjačkih žena i djevojčica bili žrtve grupnih silovanja i seksualnog ropstva. Neke su prodane ili ubijene. Najmanje 20.000 ljudi pretrpjelo je seksualno nasilje diljem Bosne i Hercegovine.

Većina žrtava bile su Bošnjakinje, ali su i Srpkinje i Hrvatice također stradavale. Godine 2001. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju postao je prvi sud u Evropi koji je silovanje priznao kao zločin protiv čovječnosti, u historijskoj presudi protiv trojice pripadnika Vojske Republike Srpske iz Foče. Dok nekolicina preživjelih, vođena glađu za pravdom, i dalje prikuplja hiljade svjedočanstava, mnoge i dalje šute više od tri desetljeća kasnije.

Murguz (61) je započela svoju pravnu borbu kada se 2011. vratila u Bosnu i Hercegovinu – nakon godina provedenih u izgnanstvu u Crnoj Gori, Srbiji i Hrvatskoj – kako bi privela pravdi svog susjeda koji ju je silovao tokom rata. “Ako ne progovorim, bit će kao da se zločin nikada nije dogodio”, rekla je sama sebi. On je još uvijek živio u Foči i “nije se skrivao”, rekla je.

Uhapšen je i izveden pred lokalni sud 2012. godine. Povratak tamo bio je “kao povratak u 1992.”, u “agoniju” tog vremena, prisjeća se Murguz. “Gledali smo se u oči, i pravda je pobijedila”, kazala je. Osuđen je na 14 godina zatvora, što Murguz naziva “blagom kaznom” za “ubistvo tri osobe i silovanje”. No, presuda mu je barem “udarcem pečata otkrila pravi identitet – ratni zločinac”, rekla je za AFP iz krojačke radionice u Sarajevu koju vodi Udruženje Žrtve rata Foča 1992–1995.

Oko nje druge preživjele žene zajedno šiju tkanine – oblik kolektivne terapije. “Do danas je doneseno samo 18 presuda za zločine seksualnog nasilja počinjene u Foči”, kazala je predsjednica udruženja, Midheta Kaloper (52). “Tri suđenja su u toku. Prošlo je puno vremena, svjedoci su iscrpljeni.” I sama je bila žrtva “neizrecivog, neobjašnjivog zločina” u Goraždu, “najgore torture koju djevojka može pretrpjeti”, kako kaže.

Još uvijek se nada da će se osumnjičenom suditi u Bosni, a ne u Srbiji gdje sada živi. No Kaloper upozorava da su se stvari “zakočile” u posljednjih pet godina. Prema podacima Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća, na presudu još uvijek čeka 258 predmeta koji uključuju 2.046 osumnjičenih. Do kraja prošle godine sudovi u Bosni I Hercegovini su vodili 773 slučaja ratnih zločina – više od četvrtine odnosi se na seksualno nasilje – navodi misija OSCE-a koja prati te procese.

„Ono što nas najviše ubija jest pretjerana dugotrajnost tih postupaka,” kazala je Kaloper, jedna od žena koje već desetljećima traže pravdu. „Borimo se već 30 godina, a jedini pravi uspjeh nam je donošenje zakona o civilnim žrtvama rata,” po kojem preživjeli mogu ostvariti mjesečnu mirovinu od oko 400 dolara.

Ipak, ni taj zakon ne obuhvaća sve. Pokriva samo područje Federacije Bosne i Hercegovine i one koji tamo žive, dok žrtve koje se nalaze u Republici Srpskoj i u Brčko Distriktu – koji imaju zasebne pravosudne sisteme – često ostaju izvan okvira zakonske zaštite. Prema podacima švicarske nevladine organizacije Trial International, oko 1.000 preživjelih dobilo je status ratne žrtve u Federaciji, dok je tek stotinjak takvih priznanja izdano u RS-u i Brčkom.

Ajna Mahmić iz te organizacije upozorava da silovanje i dalje nosi posebnu društvenu stigmu. „Nažalost, kao društvo i dalje krivnju i sram stavljamo na žrtve, a ne na počinitelje,” kaže Mahmić. „Mnogi preživjeli se ne osjećaju sigurno. Neki počinitelji i dalje slobodno žive, a neki čak rade u javnim institucijama, i to na pozicijama moći.”

Kaloper naglašava i još jednu poraznu činjenicu: „Ratni zločinci se i dalje veliča, a patnje koje smo mi prošli se minimiziraju.” Takva atmosfera dodatno obeshrabruje žrtve da istupe i traže pravdu.

Prema izvještaju OSCE-a iz siječnja ove godine, gotovo polovina slučajeva koji su još u toku ne može napredovati jer se osumnjičeni nalaze izvan granica BiH. Osim toga, u krivičnim postupcima sudovi često ne dosuđuju nikakvu odštetu žrtvama.

I dok su svjedoci mogli svjedočiti anonimno pred Međunarodnim krivičnim sudom u Haagu, u Bosni i Hercegovini takva zaštita identiteta ne postoji kada se traži naknada štete kroz građanske parnice.

„Čak i danas, nakon svih ovih godina, žrtvama je izuzetno teško govoriti,” ističe Bakira Hasečić, predsjednica udruge Žene žrtve rata. Mnoge od njih, kaže, i dalje „nose težinu te tragedije u svom srcu”, i redovno prate svoje bivše mučitelje putem društvenih mreža.

„To je emocionalna tempirana bomba koja može eksplodirati u svakom trenutku i zbog koje nas žene iznova zovu,” kaže Hasečić. Samo u posljednjih nekoliko mjeseci, dodaje, još 15 žrtava se obratilo njenoj udruzi jer su, unatoč proteku desetljeća, osjetile potrebu da govore.

I dok su rijetki koraci naprijed – poput zakona o civilnim žrtvama rata – priznati kao napredak, stvarna i sveobuhvatna pravda za mnoge i dalje je daleki san. U zemlji u kojoj zločinci slobodno šetaju, a žrtve i dalje nose sram, pitanje odgovornosti i istinskog suočavanja s prošlošću ostaje otvoreno.

(Tekst i fotografije: AFP)