Strijeljan bez suđenja u januaru 1945, Aćif-efendija Hadžiahmetović ostaje jedna od najkontroverznijih ličnosti sandžačke historije. Između odbrane Novog Pazara, ratnih kompromisa i revolucionarne pravde, njegov život otvara pitanje kako pisati historiju prostora u kojem su preživljavanje, politika i nasilje bili nerazdvojivi

Dana 21. januara 1945. godine, na lokalitetu Hadžet u Novom Pazaru, strijeljan je Aćif-efendija Hadžiahmetović (1887–1945), ratni gradonačelnik Novog Pazara i ključna figura organizacije njegove odbrane tokom Drugog svjetskog rata. Pogubljenje su izvršile partizanske jedinice u završnoj fazi rata, u trenutku kada se nova komunistička vlast konsolidirala kroz masovne represivne mjere, često bez transparentnih sudskih postupaka ili uz formalizirane presude revolucionarne pravde.

Hadžet je u tom periodu postao sinonim za likvidacije: prema raspoloživim historijskim podacima, tokom 1944. i 1945. godine ondje je strijeljano više od 1.500 Bošnjaka, uglavnom uglednih građana, intelektualaca, vjerskih autoriteta i ljudi povezanih s odbranom novopazarskog kraja od četničkih formacija.

Sudbina Aćif-efendije, kao i sudbine stotina drugih, ne mogu se razumjeti izvan šireg konteksta ratne dinamike u Sandžaku, međuratnih političkih napetosti i ideološkog prelamanja koje je 1945. godine obilježilo uspostavu nove vlasti. Njegovo ime i danas izaziva duboke podjele, upravo zato što se nalazi na sjecištu lokalne odbrane, ratnih kompromisa i poslijeratne represije.

Aćif Hadžiahmetović se afirmirao kao jedan od najutjecajnijih sandžačkih političara u međuratnom razdoblju. Njegov politički put vezan je uz stranku Džemijet (Jedinstvo), koja je od 1919. do 1924. godine predstavljala ključni politički okvir za muslimansko stanovništvo Sandžaka, Kosova i Makedonije, Bošnjake, Albance, Turke i druge.  U strukturi Džemijeta, nakon braće Nedžib-bega i Ferhat-bega Drage, Hadžiahmetović je izrastao u jednu od centralnih ličnosti, zahvaljujući političkoj energiji, organizacijskim sposobnostima i jasnoj artikulaciji interesa muslimanske zajednice.

Tri puta je biran za narodnog poslanika u Skupštini Kraljevine SHS, odnosno Kraljevine Jugoslavije, 1920, 1925. i 1938. godine. Njegov parlamentarni angažman bio je obilježen nastojanjima da se ublaži institucionalna diskriminacija muslimanskog stanovništva, koje je u tom periodu trpjelo posljedice agrarne reforme, policijske represije i niza lokalnih nasilnih incidenata. Takvo djelovanje imalo je cijenu: Hadžiahmetović je bio meta čak tri atentata. Dva su pripremali krugovi povezani s velikosrpskim nacionalizmom, dok je treći bio vezan uz lokalne komunističke strukture, što pokazuje da se nalazio na udaru s različitih ideoloških strana.

Zabrana Džemijeta 1924. godine, nakon odbijanja da se potčini centralističkoj politici Beograda i autoritarnim tendencijama režima kralja Aleksandra Karađorđevića, označila je kraj jedne faze političkog pluralizma muslimanske zajednice. Za Hadžiahmetovića to je značilo prelazak iz institucionalne politike u složeniji teren lokalnog autoriteta, gdje se političko, društveno i sigurnosno pitanje sve više isprepliću.

Drugi svjetski rat u Sandžaku otvorio je prostor za brutalne sukobe koji su nadilazili klasične linije fronta. Od 1941. do 1944. godine, Novi Pazar i njegova okolina bili su izloženi kontinuiranim napadima četničkih formacija pod komandom Draže Mihailovića, čiji je program uključivao etničko čišćenje muslimanskog stanovništva. U tom kontekstu, pitanje odbrane nije bilo apstraktno vojno pitanje, nego egzistencijalni problem.

Kao gradonačelnik i politički autoritet, Aćif-efendija je preuzeo ulogu organizatora lokalne odbrane Novog Pazara. Ta uloga podrazumijevala je mobilizaciju stanovništva, uspostavljanje oružanih formacija i traženje vanjskih saveznika u krajnje ograničenim okolnostima. Za znatan dio bošnjačke javnosti, upravo je ta organizacija odbrane razlog zbog kojeg se Hadžiahmetović doživljava kao figuru koja je spriječila masovni pokolj i uništenje grada.

Istovremeno, brojna svjedočenja ukazuju na to da je, u pojedinim momentima, intervenirao kako bi zaštitio i srpsko civilno stanovništvo od odmazdi kosovskih Albanaca, naročito nakon četničkih zločina u Drenici. Ovi potezi dodatno kompliciraju jednostavne narative o isključivo etnički motiviranom djelovanju i ukazuju na pragmatične odluke u krajnje nasilnom okruženju.

Najspornija tačka u tumačenju Hadžiahmetovićeve uloge ostaje saradnja s njemačkim okupacionim vlastima. U srpskoj historiografiji i dijelu javnog diskursa, ta saradnja se često uzima kao ključni dokaz njegove kolaboracije. Međutim, pitanje kolaboracije u ratnim uslovima Sandžaka ne može se svesti na jednostavnu moralnu dihotomiju. Lokalne strukture vlasti, suočene s neposrednom prijetnjom četničkog nasilja i odsustvom efikasne zaštite, ulazile su u različite oblike taktičke saradnje s okupatorom, često s ciljem očuvanja lokalnog stanovništva.

To ne znači da se saradnja može ili treba opravdavati, ali historijska analiza zahtijeva razlikovanje ideološke identifikacije od pragmatičnih odluka donesenih u uslovima ekstremne nesigurnosti. U tom smislu, Hadžiahmetovićeva uloga ostaje predmet spora upravo zato što se nalazi u zoni u kojoj se preklapaju lokalna odbrana, ratni kompromisi i moralne dileme.

Ulazak partizanskih jedinica u Novi Pazar krajem 1944. i početkom 1945. godine označio je kraj rata, ali ne i kraj nasilja. Naprotiv, uspostava nove vlasti praćena je obračunom s političkim, vjerskim i društvenim elitama koje su percipirane kao prepreka revolucionarnoj transformaciji društva. Hadžet je postao mjesto na kojem su se te politike materijalizirale u obliku masovnih egzekucija.

Aćif-efendija Hadžiahmetović je strijeljan bez javnog, transparentnog sudskog postupka. Njegova likvidacija imala je snažnu simboličku dimenziju: ona je označavala kraj jednog lokalnog autoriteta i poruku o tome ko ima monopol nad tumačenjem prošlosti i budućnosti. Za bošnjačku zajednicu u Sandžaku, pogubljenje Aćif-efendije i stotine drugih strijeljanja predstavljali su duboku traumu, čije posljedice i danas oblikuju kolektivno sjećanje.

Osam decenija nakon njegove smrti, Hadžiahmetovićevo ime i dalje polarizira javnost. Za većinu Bošnjaka, on ostaje simbol borbe za opstanak i lokalnog otpora četničkom nasilju. Za druge, njegova saradnja s okupacionim vlastima predstavlja nepremostivu mrlju koja onemogućava pozitivnu valorizaciju njegove uloge. Ova podjela ne odražava samo različite historiografske interpretacije, nego i šire političke i identitetske tenzije u savremenom sandžačkom i srbijanskom društvu.

Kada je Bošnjačko nacionalno vijeće 2012. godine, u okviru programa obilježavanja znamenitih ličnosti bošnjačke historije, postavilo pano s likom Aćif-efendije na mjestu njegove nekadašnje kuće u Novom Pazaru, rasprava o njegovoj ulozi ponovo je izbila u javni prostor. Taj čin nije bio samo pitanje komemoracije, nego i pokušaj redefiniranja historijskog narativa u kojem su bošnjačke žrtve i lokalni konteksti dugo bili marginalizirani.

Da bi se uloga Aćif-efendije Hadžiahmetovića razumjela izvan pojednostavljenih etiketa, nužno je sagledati Sandžak kao prostor višestrukog sudara imperijalnih nasljeđa, nacionalnih projekata i revolucionarnih ideologija. Nakon raspada Osmanskog carstva, Sandžak nije integriran u novu jugoslavensku državu kao ravnopravan politički subjekt, već kao periferija, administrativno rascijepljena, ekonomski zapostavljena i sigurnosno nestabilna. Muslimansko stanovništvo, lišeno institucionalne zaštite koju je ranije imalo, našlo se između centralističke države i lokalnih nasilnih struktura.

Ulazak partizanskih snaga u Sandžak krajem 1944. godine bio je dio šireg procesa uspostave nove vlasti, ali je u lokalnom kontekstu imao specifične oblike. Dok je u nekim dijelovima Jugoslavije partizanski pokret uživao masovnu podršku, u Sandžaku je njegov dolazak doživljen ambivalentno. S jedne strane, označavao je kraj njemačke okupacije i četničkog nasilja; s druge, donosio je revolucionarnu pravdu koja nije priznavala lokalne nijanse ni specifične ratne okolnosti.

Egzekucije na Hadžetu nisu bile rezultat individualnih sudskih procesa, već dio unaprijed definiranog obrasca eliminacije stvarnih i potencijalnih protivnika nove vlasti. Kategorije „narodnog neprijatelja“, „saradnika okupatora“ i „reakcionara“ bile su dovoljno široke da obuhvate gotovo sve predratne elite Sandžaka. U tom smislu, Hadžiahmetovićevo pogubljenje nije bilo izuzetak, već paradigmatican primjer načina na koji je nova vlast rješavala pitanje političkog kontinuiteta.

Masovna strijeljanja u Novom Pazaru i drugim sandžačkim mjestima ostavila su dubok trag u kolektivnoj svijesti Bošnjaka. No ta trauma decenijama nije imala javni jezik. U socijalističkoj Jugoslaviji, službeni narativ o Narodnooslobodilačkoj borbi nije ostavljao prostor za preispitivanje revolucionarne pravde. Sjećanje na Hadžet opstajalo je uglavnom u privatnoj sferi, kroz porodične priče, usmena svjedočenja i tišinu.

Ta kultura šutnje imala je dugoročne posljedice. Ona je onemogućila historiografsko suočavanje s ratnim i poratnim nasiljem, ali je istovremeno proizvela snažan osjećaj nepravde koji se prenosio generacijama. Savremene rasprave o rehabilitaciji Aćif-efendije Hadžiahmetovića često se vode u političkom, a ne historiografskom ključu. Pitanje njegove uloge koristi se kao simbol u širim debatama o identitetu, pripadnosti i historijskoj nepravdi.

Slične dileme postoje širom Evrope. Lokalni lideri koji su u ratnim okolnostima sarađivali s okupacionim vlastima kako bi zaštitili stanovništvo ili očuvali lokalni red, u mnogim su zemljama predmet dugotrajnih historiografskih sporova. Razlika je u tome što su te rasprave često vođene unutar institucionalnih okvira akademske historije, dok su u Sandžaku i širem jugoslavenskom prostoru ostale zarobljene između ideologije i nacionalne politike.

Aćif-efendija Hadžiahmetović ostaje jedna od najkompleksnijih figura sandžačke historije upravo zato što se njegov život ne uklapa u jednostavne kategorije heroja ili zločinca. Njegova biografija pokazuje koliko su ratna iskustva na Balkanu bila višeslojna i koliko su odluke pojedinaca bile uvjetovane lokalnim okolnostima, ograničenim izborima i stalnom prijetnjom nasilja.