Ova rijetka fotografija u posjedu časopisa „Bosna“ podsjeća na čovjeka u evropskom odijelu, a znamo da je nosio istočne jezike u sebi, vidimo mirno lice, a iza njega stoji nemir jedne epohe. Bašagićev pogled danas može biti i opomena i putokaz o nacionalnoj kulturi koja se spašava spremnošću da se, stojeći na granici Istoka i Zapada, napravi nešto novo

Rijetko viđena fotografija bošnjačkog preporodnog pisca Safveta bega Bašagića, koju objavljujemo uz ovaj tekst, za ljubitelje bošnjačke kulture ekskluzivna je već samim tim što je njegovih snimaka sačuvano iznimno malo. Na prvi pogled, ona je gotovo asketska, u mirnoj studijskoj pozi, pogled pravo u objektiv, brk pažljivo podšišan, košulja zakopčana do kraja, tamno odijelo i kravata.

Ali u toj jednostavnosti sažima se napor jednog čovjeka koji je sebi postavio zadatak da Bosnu i Bošnjake otkrije i sebi i drugima, i to u vremenu punog preslagivanja i politike i jezika i školstva i književnog ukusa.

U poruci “mlađem islamskom naraštaju” tražio je da se slavan predaka čuva kao amanet, ali i da se posegne “za istočnom i zapadnom knjigom”, pa “prema duhu svoga naroda” iz ovoga stvori nešto novo, jer on “stojeći na granici” može da “spoji / Istok i Zapad”.

Uostalom, ispostavilo se da je to bio Bašagićev životni program u kojemu prepoznajemo i pjesnika Mirzu Safveta, i historičara, i orijentalistu, i pučkog tribuna. Rođen je u Nevesinju 6. maja 1870. godine, u porodici koja je nosila i aristokratsko pamćenje i obrazovnu disciplinu. Po ocu je pripadao lozi Redžepašića‑Bašage, a po majci Čengićima. Njegov otac Ibrahim‑beg dobro je poznavao arapski, turski i perzijski i pisao pjesme pod pseudonimom Edhem, a u salnamama je među prvima donosio biografije znamenitih ljudi iz bosanskohercegovačke prošlosti.

Djetinjstvo mu nije bilo mirno jer porodica se selila, prateći očeve službe, kroz Foču, Mostar, Ljubuški, Stolac i Konjic, da bi se od 1882. trajno nastanila u Sarajevu. Tu Bašagić pohađa ruždiju i gimnaziju, a 1895. odlazi u Beč, gdje do 1899. studira orijentalne jezike i historiju. U tom periodu objavljuje i svoju prvu zbirku poezije, Trofandu iz hercegovačke dubrave (1896). Po povratku u Sarajevo 1900. izdaje Kratku uputu u prošlost Bosne i Hercegovine i pokreće prvi bošnjački književni list Behar, kao da istovremeno želi otvoriti i književni i historiografski razgovor o tome ko smo. Iste godine postavljen je za profesora arapskog jezika na sarajevskoj Gimnaziji, gdje radi do kraja 1906, a aktivno učestvuje i u osnivanju i radu društava Gajret, El-Kamer i Muslimanski klub.

U Predgovoru Kratke upute Bašagić priznaje da piše u “oskudici podataka” i da bi se ozbiljan posao morao osloniti na građu koja tek čeka obradu: “fermane, bujruntije, natpise…” i druge tragove prošlosti. Ipak, drži se načela da je “bolje je makar štogod, već ništa ne napisati”. Posebno mu je važno da pokaže upliv “istočne prosvjete” i da razbije predrasudu da su naši preci bili “nepristupni kulturi”. Tako Bašagić postaje historičar koji se ne zadovoljava golim popisom događaja i ispisuje historijske činjenice kao polemički tekst protiv zaborava i protiv “tuđih” i “naših” stereotipa.

Sličnu ambiciju ima i Trofanda. Naslov je preuzet iz “već zaboravljene riječi” koja označava “prve zrele plodove”. Bašagić kao da poručuje da je ovo je prvi zreli plod jedne nove, modernije bošnjačke književne samosvijesti, ali iznikle iz hercegovačke zemlje i iz porodičnog pamćenja. Njegova rodoljubiva lirika oslanja se na historijske događaje i “slavne ličnosti iz prošlosti” koje treba pamtiti, ali istovremeno u njegovoj poeziji već stoji evropski ukus epohe. Prepoznajemo urednu strofu, jasnu poentu, pokušaj da se sevdah i zavičajni govor uvedu u modernu književnu formu. Zbog toga Bašagić nije bio pjesnik jedne tradicije, nego pjesnik prelaza, između jezika kojim se učilo u medresi i jezika kojim se polemisalo u novinama, između “gazela” i sonetne stroge forme.

Bašagićev preporod nije bio romantičarsko maštanje, nego prosvjetiteljski rad. U njegovom opusu iz patriotskog pjevanja o “slavnim pređama” prelazi se u rodoljubivo‑prosvjetiteljsku poeziju, pa “sablju i megdane” zamjenjuju “pero i knjiga”. U jednom od svojih tekstova Bašagić modernost formuliše kao dilemu koja boli: „zajednica, ako se ne umjedne snaći, počeće odmah propadati… jer nijesmo još obračunali sa sobom, da li nam treba modernog znanja ili ne”.

To je rečenica koja i danas zvuči aktuelno jer nije pitanje hoćemo li se modernizirati, već hoćemo li to učiniti svjesno, a ne kao puku imitaciju tuđega. U toj tački javlja se i njegova lična drama. U maju 1910. brani doktorsku disertaciju u Beču i 20. maja iste godine promoviran je u doktora filozofskih nauka. Razmatrala se i ideja osnivanja katedre za orijentalne jezike u Zagrebu, pri čemu je Bašagić bio spominjan kao mogući profesor. Umjesto univerzitetske katedre, dobiva izbor u Bosanski sabor, a potom i predsjedavanje tom institucijom. U sljedećih osam godina dva puta je bio predsjednik, a dva puta potpredsjednik Sabora. Nije slučajno da će kasniji historičari reći kako je “za nauku veća nesreća” to što je Bašagić morao u politiku nego to što ga nije razumjela kritika. Bašagić je, ukratko, plaćao cijenu javne odgovornosti.

Ipak, njegov naučni i kulturni program ostaje najtvrđi “amanet”. U zaključnim riječima disertacije izgovara rečenicu koja prevazilazi dnevnu politiku: “U dvadesetom vijeku vjera ne treba da pravi razliku; prosvjeta je prosvjeta, pa došla ona sa Istoka ili sa Zapada.”  U istom dahu napada “ishitrenu frazu” da je Bosna “za turskog gospodstva čamila u tmini i ropstvu”. To je Bašagićev polemički temperament koji ne pristaje na gotove slike, nego traži argumente, rukopise, tragove.

Zato objavljuje Popis orijentalnih rukopisa moje biblioteke (1916) i predstavlja 349 rukopisnih kodeksa. Krajem 1919. počinje raditi kao kustos Zemaljskog muzeja i ostaje na tom mjestu do 1927. godine. U istom razdoblju prevodi Hasan‑Kafiju Pruščaka, objavljuje Rubaije Omera Hajjama (1920. i 1928), piše Mevlud (1924), a 1931. izlazi njegov leksikonski priručnik Znameniti Hrvati Bošnjaci i Hercegovci u turskoj carevini. Ta bibliografija je uvodno i prvi leksikon bošnjačke kulture koju je trebalo ucrtati u vlastitu svijest i u evropsku sliku svijeta.

Safvet-beg Bašagić preminuo je u Sarajevu devetog aprila 1934. godine.