U svom novom broju zagrebački tjednik Express otkriva nepoznato o posljednjem danu postojanja golemog vojnog aerodroma Željava kod Bihaća sa pet pista i 3.5 kilometara velikih tunela u utrobi Plješivica na granici Bosne i Hercegovine i Hrvatske
Aerodrom Bihać zaposjednut je u proljeće 1968. godine, u vrijeme kada su sjene Hladnog rata padale preko Europe, a Mig-ovi 21 sletjeli su na njegove piste kao vjesnici nove ere jugoslavenske vojne moći. Invazija Varšavskog pakta na Čehoslovačku bila je neposredan povod da cijela JNA pređe u punu borbenu spremnost, a bihaćki 117. lovački puk sedmicama je držao presretače u pripravnosti broj jedan, s pilotima koji su u kabinama naoružanih aviona čekali naredbu za polijetanje dok su agregati brujali pored pista.
Godine koje su uslijedile donijele su rutinsku obuku, ali i duboko usađenu strategiju odbrane Bastiona, planinskih terena središnje Jugoslavije, gdje se računalo na zaustavljanje prodora tenkova s panonskih ravnica ili odbijanje NATO desanata s Jadrana. Duboke političke promjene i nestanak Varšavskog pakta obesmislili su stare ratne planove, pa se do 1990. godine u vrhu JNA smatralo da glavni protivnik postaje NATO uz podršku Mađarske, no već u ljeto 1991. godine neprijatelji su postali narodi unutar same države koja je nestajala u ognju.
Podzemni objekt Klek, urezan u utrobu Plješivice, bio je dom za tri eskadrile Mig-ova 21, građen namjenski po gabaritima tog sovjetskog lovca s vratima izrezanim tačno prema njegovom vertikalnom stabilizatoru. Mitovi su godinama ispredali priče o avionima koji izlijeću direktno iz planine, ali stvarnost je bila prozaičnija, električni traktori izvlačili su letjelice na sunce jer nijedna klimatizacija nije mogla probaviti kubne metre gasova iz motora Tumanski.
U dubini planine nalazile su se galerije i prostorije za život uređene poput onih iz naučnofantastičnih filmova, ukrašene Titovim citatima o smjelim akcijama komunista i strogim pravilima o čuvanju borbene spremnosti. Časnici svih nacionalnosti, školovani u mostarskim i zadarskim vojnim školama, činili su kolektiv koji je na vježbama demonstrirao bratstvo i jedinstvo, ali su prva višestranačka previranja donijela nezdravu atmosferu i rasprave koje su se, bez obzira na temu, odjednom počele voditi isključivo po nacionalnom ključu.
Ratni sukob u Sloveniji krajem juna 1991. godine zatekao je bihaćke pilote u kabinama naoružanih bisova, dok su se zapovjednici još uvijek nadali da će sve ostati na pukom prikazu sile. Od 28. juna, međutim, polijetanja su postala stvarna, a vatrene podrške jedinicama na zemlji izvođene su nevođenim raketnim zrnima i kasetnim bombama britanske proizvodnje.
Dok su neki piloti slovenskog porijekla napuštali armiju, drugi su ostajali u čizmama, simbolu odluke da se leti na borbene zadatke. Bihaćki aerodrom postao je pretrpan tehnikom povučenom iz Slovenije i Hrvatske, a letovi iznad zaraćenih područja postali su rutina, od zadarskog zaleđa do međimurskih ravnica. Prvi veliki udarac unutrašnjoj koheziji jedinice zadao je Rudolf Perešin preletom u Austriju, nakon čega su mjere sigurnosti pooštrene, ali se i dalje letjelo u mješovitom sastavu, dok su međunacionalni odnosi postajali sve složeniji labirint individualnih sudbina i lojalnosti.
Sredinom januara 1992. godine svijet je obišla vijest o pilotu Šišiću koji je presreo i oborio helikopter s posmatračima Evropske zajednice, dok su istovremeno kroz aerodromske hodnike strujale glasine o preletima jedinica na istok. Strah od prebjega postao je paranoičan nakon što je Danijel Borović početkom februara preletio u Pulu i Hrvatskoj dopremio prvi nadzvučni avion, što je dovelo do uvođenja patroliranja naoružanih parova iznad samog aerodroma dok traje obuka.
Politička sudbina Bosne i Hercegovine visila je o koncu, a referendum o nezavisnosti u martu 1992. označio je početak kraja prividne rutine na Plješivici. Tenzije u samom gradu Bihaću su rasle, formirane su jedinice teritorijalne odbrane lojalne lokalnim vlastima, a vojna lica postala su mete provokacija na ulicama, dok su iz Zemuna stizale naredbe o pripremi za konačni prelet svih eskadrila na Ponikve i Batajnicu.
U vrhu JNA donesena je strateška odluka da aerodrom Bihać više ne smije postojati, kako njegova vrijedna infrastruktura ne bi pala u ruke Hrvatskoj ili stranim silama koje su pokazivale sve veći interes za jugoslovenski čvor. Formiran je namjenski tim inženjeraca iz Pančeva, onih koji su aerodrom gradili i koji su najbolje znali kako ga uništiti.
Dok su transportni avioni Antonov i zaplijenjeni Boing, poznat kao Kikaš, prebacivali vojnike i porodice na istok, inženjerci su danima pripremali rušenje, čisteći otvore za miniranje izbušene još tokom šezdesetih godina. Strahovalo se da bi istovremena aktivacija ogromne količine eksploziva mogla oštetiti bihaćki izvor vode Klokot, pa je napravljen proračun za sukcesivno uništavanje, počevši od najudaljenijih tačaka na pistama prema srcu objekta Klek.
Uvečer 16. maja poletio je posljednji Antonov An-26. Posljednja velika kolona izašla je prije 22 sata. Padobranci su i dalje bili u bazi s onim posebnim timom. Posljednji dan aerodroma Bihać, 17. maj. Rano jutro, u 5.53, začule su se sirene kao znak svima da se sklone s aerodroma, i pripadnici armije i civili koji su možda krenuli pokupiti nešto od svuda razbacanih predmeta. U 5.55 sati uslijedile su detonacije kraj mjesta Baljevci kao posljednji znak onoga što se priprema. Slijedile su serije detonacija koje su uništile uzletno-sletne staze, dok su se članovi inženjerijskog tima i obezbjeđenje iz niške padobranske brigade užurbano ukrcavali u helikoptere.
Manje od dva sata kasnije, serija strahovitih detonacija razrušila je čelična vrata, podzemne galerije, kontrolni toranj i složene sisteme klimatizacije, ostavljajući iza sebe samo dim i ruševine. Jedna Gazela kružila je iznad Plješivice dokumentujući kamerom nestanak simbola jedne epohe, čime je za JNA priča o bihaćkom aerodromu završena, a planina ostavljena da godinama kasnije, kroz prodiranje podzemnih voda u napukli beton, polako briše tragove najskuplje jugoslovenske vojne investicije.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju tjednika Express.
