Njegov život, od ratne slave do poslijeratne borbe s traumama i beskućništvom, svjedoči o sudbini mnogih sarajevskih heroja koji su u miru ostali zaboravljeni

Sutra će u Sarajevu biti klanjana dženaza Hadži Aslaniju, legendarnom diverzantu kojeg su svi znali pod nadimkom Šok, jednom od onih boraca čije ime nosi čitav jedan mit o ljudskoj hrabrosti, ratnom junaštvu i neponovljivoj skromnosti. Njegov život, od ratne slave do poslijeratne borbe s traumama i beskućništvom, svjedoči o sudbini mnogih sarajevskih heroja koji su u miru ostali zaboravljeni. Odlazi čovjek koji je na brdu Žuč ostavio dio sebe, koji je svojim tijelom i snagom otvarao put jedinicama Armije RBiH, ali koji, nažalost, nikada nije dobio mir koji je svojim djelom zaslužio.

Široj javnosti prvi put postaje poznat u decembru 1992. godine, kada je diverzantska četa Druge motorizovane brigade izvela jednu od najhrabrijih i najopasnijih akcija na predjelu Visa iznad Sarajeva. Ovaj napad, u kojem su borci morali dopuzati do četničkih položaja prije svitanja kako neprijatelj ne bi upotrijebio tada ozloglašeni “sijač smrti”, ušao je u ratnu hroniku kao primjer čiste hrabrosti. Neko je morao prvi ustati i potrčati prema rovovima. Taj “neko” bio je Hadžo Aslani – Šok.

Učinio je to bez oklijevanja. Ustao je, bacio nekoliko bombi u neprijateljske rovove, a onda utrčao u prvi rov i otvorio vatru. Četnici su panično bježali, ali se borba nastavljala prsa u prsa. Šok se prisjećao trenutka kada mu je ponestalo municije, kada je naoružan samo vlastitim tijelom skočio na protivnika, borio se rukama, udarcima, pa i glavom. Ranjen, ali neumoran, osvojio je oba rova, a kada je iz njih izašao držeći u rukama “sijač smrti”, njegovi saborci su kroz maglu uzvikivali: “Ne pucajte, to je Šok!”

Nije bilo mnogo tako hrabrih boraca kao što je bio on. Mali rastom, plavkast, povučen, jedva da je govorio. Ali, kako su govorili njegovi saborci, “ono što bi neko okom, Šok bi skokom”. Bio je neustrašiv, okretan, snažan i sabran. Diverzantske akcije bile su teren na kojem se njegova izvanrednost najbolje vidjela. Zato su ga i prozvali Šok, jer je stalno iznova šokirao i svoje i neprijatelja.

Onda je došao mir i sa njim tišina koja je mnoge ratnike najteže pogodila. Hadžo, koji je prije agresije u Sarajevo stigao iz Kumanova nakon smrti majke, ostao je bez papira, bez doma, bez porodice, bez oslonca. PTSD ga je razorio. Godinama je lutao gradom, bježao od svojih, nije želio slušati podsjećanja na hrabre dane jer ga je bilo stid onoga što je postao. Živio je u devastiranim kućama na Žuči, grijao se na podu ložeći odbačeni namještaj, grijao se u zimskim danima vozeći se neskonačnkim krugovima tramvaja, hranio se od onoga što mu neko dadne. Ali I tada dostojanstven, nikada nametljiv, ruku bi pružio samo ako ga se neko sjeti.

Njegova teška sudbina kulminirala je nesrećom s ručnom bombom pronađenom u kontejneru, nakon čega je danima bio u komi. Ljekari su se borili za njegov život, a kada je preživio, dijagnosticirali su mu teški posttraumatski sindrom. Pokušaji zbrinjavanja u domove i ustanove nisu uspjeli. Hadžo se polako navikavao na svoje beskućništvo, bježeći od ljudi, preživljavajući dan za danom.

Ipak, pred kraj njegovog života desilo se i nešto lijepo: zahvaljujući inicijativi boraca Druge viteške, vijećnika Jasmina Smjećanina, Općine Novi Grad i humanitarne organizacije Pomozi.ba, renoviran mu je i dodijeljen stan na doživotno korištenje. Nakon tolikih godina lutanja, Šok je konačno dobio krov nad glavom.

Posljednjih godina mnogi su ga znali vidjeti kako na raskrsnici u Boljakovom potoku prodaje mirise za automobile, čak i nakon pretrpljenog moždanog udara.

Hadžo Aslani – Šok bit će ispraćen sutra. Odlazi jedan od onih ratnika koji su svojim djelima ispisali najhrabrije stranice odbrane Sarajeva. Njegov život, pun borbe, samoće i šutnje, ostaje kao opomena i podsjetnik da heroji postoje ali da ih društvo često prekasno prepozna a prerano zaboravi.

Rahmet ti duši, Hadžo. Valjda te Sarajevo neće zaboraviti.