Smrt Smail-age Čengića nije bila samo kraj jednog života, nego i početak jednog mita. Na Mljetičku je 1840. godine ubijen osmanski general i hercegovački ajan, ali je u književnosti i kolektivnoj svijesti rođena figura koja će decenijama oblikovati međunacionalne odnose. Ivan Mažuranić svojim epom stvorio je islamofobni narativ koji je nadživio epohu, a Smail-aga je, protiv svoje volje, postao simbol oko kojeg su se gradile ideologije. Danas, s odmakom od gotovo dva stoljeća, nužno je sagledati i historiju i književnost kako bismo razumjeli koliko je tanko tlo na kojem se gradi slika Drugoga

Ismail-aga Čengić, poznatiji kao Smail-aga, bio je jedan od najistaknutijih bošnjačkih plemića i vojnih zapovjednika u prvoj polovini 19. stoljeća. Rođen 1780. godine u selu Jelašca kod Kalinovika, poticao je iz moćne hercegovačke porodice Čengić, koja je stoljećima ostavila snažan trag u historiji Bosne i Hercegovine. Bio je sin Ibrahim-age i otac Salih Derviš-paše, poznatog kao Dedaga Čengić, jednog od proslavljenih osmanskih generala.

Kao mladić, Smail-aga se istakao u borbama protiv srpskih ustanika 1809–1810. godine, a potom je, na poziv samog sultana, učestvovao u gušenju ustanaka u Srbiji i Egiptu. Za svoje vojne zasluge odlikovan je carskim zlatnim binjižem i imenovan kapidžibašom, što ga je svrstalo među uglednike samog Carigrada.

Od 1814. godine Smail-aga je trajno vezan za Gacko. Najprije se nastanio u Cernici, zatim u Kuli Fazlagića, a konačno u Lipniku kod Havtovca, gdje je izgradio čitav čifluk sa kulom, malom džamijom i nizom stambenih objekata. Čengići su posjedovali kule i čardake širom Hercegovine, od Male Gračanice, preko Srđevaca i Lukavica, do Fojnice i Cernice.

Njegovo ime ostalo je upamćeno i u kontekstu Pokreta za autonomiju Bosne pod vodstvom Husein-kapetana Gradaščevića. Smail-aga je, uz Alipašu Rizvanbegovića, bio jedan od ključnih ljudi u slamanju pokreta „Zmaja od Bosne“. Time se učvrstio kao stub osmanske vlasti u Hercegovini, ali i kao figura koja je izazivala strahopoštovanje i kod prijatelja i kod neprijatelja.

Jedan od ključnih događaja u njegovom životu bila je Grahovska bitka 1836. godine. U toj bici, vođenoj protiv Crnogoraca, Smail-aga je pokazao izuzetno vojno umijeće i hrabrost. Posebno je ostalo zapamćeno da je tada poginulo čak devet članova vladarske kuće Petrovića. Ovaj poraz bio je težak udarac za Crnu Goru, a vladiku Njegoša i njegovu porodicu pogodio je gubitak najbližih rođaka.

Upravo zbog Grahova, Petrovići Smail-agi nikada nisu oprostili. Vladika i njegovi saradnici odlučili su da će se osveta morati izvršiti, bez obzira na cijenu i način.

Plan za ubistvo Smail-age smišljen je pod vodstvom vladike Njegoša i lokalnih glavara. Poseban zadatak imao je Đoko Malović, koji je pismom naveo Smail-agu da dođe u Drobnjake. U pismu je naglašeno kako se raja buni, odbija plaćati harač i kako se širi glasina da se aga ne usuđuje doći među njih nakon Grahova. Za ponosnog vojskovođu, to je bila nepodnošljiva uvreda.

Smail-aga je odlučio da ide, iako je znao da mu se sprema zavjera. Poveo je oko 200 ljudi iz Gacka, kojima su se pridružili Nikšićani i Rudinjani, pa je ukupna pratnja brojala oko 350 ljudi. Zasjeda je, međutim, čekala. Drobnjaci i Moračani, njih između 600 i 800, rasporedili su se u šumama kod Mljetička.

Datum Čengićeve smrti jedno je od spornih mjesta u literature. U narodnoj i književnoj tradiciji, posebno u Smrti Smail-age Čengića Ivana Mažuranića, kao i u kasnijim hronikama, često se navodi jesen 1840. godine bez preciznog datuma, a događaj se smješta „u rujnu (septembru)“ ili „u oktobru“. U crnogorskim i drobnjačkim zapisima pojavljuje se podatak da je napad izveden 5. oktobra 1840. (po starom kalendaru). S druge strane, u zapisniku Moračkog manastira i nekim muslimanskim izvorima, stoji da je 23. septembra 1840. poginuo „aga Smail-aga Čengić i 75 aga i begova“. Na prvi pogled čini se da se radi o kontradiktornim podacima, ali u stvarnosti je riječ o istoj noćim razlika je nastala iz upotrebe dvaju različitih kalendara.

Naime, gregorijanski kalendar („novi stil“) koristili su osmanski i zapadnoevropski izvori, te se u njima kao datum smrti navodi 23. septembar. Julijanski kalendar („stari stil“) bio je u upotrebi kod pravoslavnih hroničara u Crnoj Gori i Hercegovini, pa je u njihovim zapisima zabilježena noć između četvrtog i petog oktobra. U stvari, oba podatka govore o istom događaju – napadu na Mljetičku visoravan, gdje je Smail-aga poginuo s oko sedamdeset svojih ljudi. Ova razlika često je stvarala zabunu među kasnijim historičarima i književnicima, ali danas je jasno da nema govora o dvije različite bitke ili pogibijama, već samo o različitim načinima računanja vremena.

U noći, dok je Smail-aga boravio u logoru kod Pošćenja, napad je počeo. Prvi plotun ispaljen je na agin šator. Hercegovački vojnici, iznenađeni i nespremni, nisu uspjeli pružiti ozbiljan otpor. Prema kazivanju svjedoka Mujage Tanovića, Smail-aga je mogao pobjeći i spasiti se. Već se udaljio s mjesta napada, ali ga je zaustavio krik hodže Mušovića: „Smail-aga, stid te i sram bilo, zar pobježe i ostavi nas?!“ Ponos i junački kod časti natjerali su ga da se vrati.

Vratio je konja, izvukao sablju i jurnuo na neprijatelje. Dočekao ga je plotun puščanih zrna. Smail-aga je pao mrtav, pogođen s više strana. Njegovu glavu odsjekao je Mirko Aleksić i odnio je Njegošu. U zapisniku Moračkog manastira stoji: „1840. godine 23. septembra bi pogibija Smail-age Čengića u Drobnjacima i s njim pogibe 75 aga i begova hercegovačkih.“

Njegova smrt bila je dočekana s oduševljenjem na Cetinju. Vladika je nagradio ubojice, a Smail-agina glava pokazivana je kao trofej.

Iako je historijski kontekst smrti Smail-age Čengića dobro dokumentiran, kasnija književna interpretacija potpuno je izmijenila percepciju njegovog lika. Najvažniji primjer je ep „Smrt Smail-age Čengića“ Ivana Mažuranića, objavljen 1846. godine.

Mažuranićev ep, pisan u duhu hrvatskog nacionalnog romantizma, Smail-agu prikazuje kao tiranina i nasilnika, oličenje osmanske represije nad hrišćanskim stanovništvom. Njegova smrt u djelu je predstavljena kao moralna i božanska pravda.

Bošnjački historičari i književni kritičari oštro su ukazivali na problem takve interpretacije. Džemaludin Džanko naglašava da je Mažuranićev ep ideološki blizak Njegoševom „Gorskom vijencu“, jer oba djela opravdavaju ubistvo muslimana kao moralno prihvatljivo i čak poželjno. Time se književnost pretvorila u sredstvo ideološke borbe i stvaranja nacionalnih mitova.

Mažuranićev ep postao je obavezna školska lektira, čime je generacijama mladih usađivana slika muslimana kao tlačitelja i zlikovca. U ovom epu „Turčin“ nije samo Smail-aga, već i čitav kolektivni neprijatelj. Crnogorci, s druge strane, prikazani su kao junaci, čuvari slobode i vjere.

Na taj način stvorena je islamofobna naracija koja je nadživjela svoje vrijeme. Kritičari su isticali da se radi o tipičnom primjeru nacionalromantičarske književnosti, gdje je historijska istina žrtvovana zarad političke i ideološke svrhe.

S druge strane, u bošnjačkoj književnoj tradiciji razvila se kontra-mitologizacija. Autori poput Safvet-bega Bašagića i književnog para Osman-Aziz nastojali su glorifikovati Smail-agu kao viteza i narodnog heroja. No, i te interpretacije često su imale ideološku podlogu, pa se istina o Smail-agi kretala između krajnosti – od tiranina do mučenika.

Smrt Smail-age Čengića imala je direktne posljedice. Samo mjesec dana kasnije, Hercegovci su skupili veliku vojsku i udarili na Drobnjake. U bici pod Borovom glavom sedmog novembra 1840. godine pobili su oko stotinu Drobnjaka i Brđana, čijim su glavama ukrasili svježi agin grob. Bio je to krvavi čin osvete, tipičan za to vrijeme.

Međutim, mnogo važniji od same vojne odmazde bio je kulturni i simbolički učinak. Smail-aga je postao figura preko koje su se prelamali nacionalni identiteti i ideološke borbe 19. stoljeća. U hrvatskoj i crnogorskoj književnosti ostao je simbol „turskog jarma“, dok je u bošnjačkoj tradiciji njegovan kao primjer junaštva i ponosa.

Danas je jasno da se Smail-agin lik ne može posmatrati samo kroz prizmu književnog mita. On je bio stvarni vojskovođa, osmanski general i gospodar Gacka, ali i čovjek čija je smrt bila rezultat političkih obračuna i ličnih osveta. Njegova figura pokazuje koliko književnost može oblikovati historijsku percepciju, pretvarajući događaje u mitove, a junake u tirane, ili obrnuto.

U vremenu kada se sve više insistira na kritičkom sagledavanju prošlosti, potrebno je čitati Mažuranića ne samo kao pjesnika, već i kao tvorca jednog ideološkog narativa koji je oblikovao odnose među narodima. Isto tako, potrebno je sagledati i bošnjačke interpretacije koje su često, u želji da razbiju mit o tiraninu, same stvarale mit o junaku.