Povijest plovidbe nije samo priča o osvajanjima, trgovini i bitkama. Ona je i povijest tijela i želja. Na brodovima su se rađala prijateljstva, ljubavi, ali i nasilje i zloporabe. Brod je bio minijaturno društvo, sa svim svojim hijerarhijama, strastima i nepravdama

Privlačnost među osobama istog spola postoji kroz čitavu ljudsku povijest. No more i brodovi ranog novog vijeka predstavljali su posebno pogodno tlo za nastanak takvih veza. Posade su mjesecima, pa i godinama, bile zatvorene u skučenim prostorima, bez privatnosti i bez dodira sa ženama. Stroga disciplina i hijerarhija, stalna opasnost od oluja, brodoloma, bolesti i gladi, stvorile su specifičan mikrosvijet u kojem su želje i napetosti često pronalazile put do ispunjenja.

Britanski pisac Samuel Johnson u 18. stoljeću sažeo je osjećaj mnogih mornara riječima: „Život na brodu je kao život u zatvoru, samo s dodatnom opasnošću da se utopiš.“ Ipak, za siromašne mladiće s kopna brod je znao biti i jedina šansa za preživljavanje, hrana je bila sigurna, a mogućnost zarade i plijena postojala. U tom okruženju, između kocke, ruma i molitvi, razvijala se i skrivena povijest seksualnosti.

U svjetonazoru 16. i 17. stoljeća svrha seksualnosti bila je isključivo rađanje unutar braka. Sve drugo, osobito odnosi među muškarcima, smatralo se „protiv prirode“ i najstrože kažnjavalo. Zakon je poznavao pojam „grijeha nefandnog“,sodomije, koji je u kaznenim knjigama nosio smrtnu kaznu.

Najviše tragova o tim slučajevima sačuvano je u arhivima španske kolonijalne rute Carrera de Indias. Sudski zapisnici svjedoče o saslušanjima, mučenjima i presudama mornarima optuženim za intimne odnose s drugim muškarcima ili zloupotrebu moći nad maloljetnicima. Posebno ranjivi bili su paževi, dječaci od devet ili deset godina i grumeni, tinejdžeri od 15–16 godina, koje su imućniji mornari i časnici često iskorištavali.

Jedan dokument iz 1591. opisuje slučaj Gaspara Caravalla, optuženog da je na Atlantiku pokušao zlostavljati dva dječaka. Jedan od njih izjavio je da se morao vezati u gaćama kako bi spriječio napad. Proces je završen oštrom kaznom, iako se tačno ne zna presuda. Takvi zapisi jasno pokazuju brutalnu stranu brodskog života. Ipak, nije svaka priča bila nasilna. Arhivi bilježe i slučajeve kada su mornari istog ranga ulazili u dragovoljne intimne odnose. Ti odnosi često su popravljali moral posade i jačali osjećaj bratstva.

Zanimljiv je primjer Cristóbala Maldonada iz 1572., optuženog na putu prema Havani. Njegova obrana pred sudom bila je otvoreno prkosna: „Pustite nas da živimo svoje živote. Ako žene na brodu bludniče od pramca do krme, zašto bi muškarci bili izuzetak?“ Povjesničari poput Bartoloméa Bennassara zaključuju da su takvi odnosi ponekad bili prešutno tolerirani, sve dok nisu izazivali „skandal“ i postajali predmet javnog ogovaranja.

Kapetani su znali da pretjerana represija može izazvati pobunu. Zato se u lukama često dopuštalo nekoliko dana „raspušta“,izlaska u krčme i javne kuće, što je trebalo smanjiti napetost u posadi.

Jedna posebna praksa među piratima bila je matelotage, nastala u 17. stoljeću na otoku Tortuga. To je bio formalni ugovor između dvojice muškaraca, koji su se obavezivali da će dijeliti plijen i nasljeđivati jedan drugoga u slučaju smrti.

Iako romantiziran kao „piratski brak“, matelotage je u stvarnosti često bio asimetričan: stariji i bogatiji bukanir štitio je mlađeg, ali zauzvrat imao i potpunu kontrolu nad njim. Ipak, sistem je davao izvjesnu pravnu sigurnost u opasnom svijetu plovidbi.

Neke kolonijalne vlasti pokušavale su ga suzbiti. Španska i britanska mornarica vješale su mornare optužene za homoseksualnost, pa je matelotage često ostajao samo nasljedno-bratski aranžman bez priznate intimne dimenzije.

U Karibima je postojao i model dužničkog učenništva. Mladići, često siromašni Europljani, potpisivali bi ugovore da rade za iskusne pirate, tzv. engagés. Dug od nekoliko godina rada otplaćivao je troškove puta preko Atlantika.

U praksi je taj odnos često bio okvir za razne zloporabe, uključujući i seksualne. Engagé je bio potpuno ovisan o svom gospodaru. U nekim slučajevima bukanir je bio oženjen, pa je mladić dijelio i posao i krevet s njim i njegovom suprugom. Takve složene zajednice dodatno pokazuju koliko su granice privatnog i javnog na moru bile fluidne.

Francuski pirati imali su snažan utjecaj na karipski svijet. Najpoznatiji među njima bio je Alexandre Olivier Exquemelin, autor knjige “Piratas de la América” iz 1678. Njegovo djelo opisuje život na Tortugi i slavne bukanire poput Henryja Morgana.

U tom okruženju nastala je i „Bratovština braće obale“, svojevrsna piratska republika. Njena pravila zabranjivala su ženama ukrcaj na brodove, upravo da bi se spriječilo rivalstvo i sukobi zbog njih. Guverner Jean Le Vasseur išao je toliko daleko da je iz Francuske tražio 1.500 prostitutki kako bi mornarima „dao dovoljno žena“ i tako suzbio muško-muške odnose.

Iako rijetke, postojale su i žene koje su se probile u piratski svijet. Najpoznatije su Britanke Anne Bonny i Mary Read. Odrasle su u muškoj odjeći, lažno se predstavljale kao muškarci i tek kasnije priznale svoj identitet.

Njih dvije su, prema predaji, postale i ljubavnice. Udružile su se s piratom Johnom „Jackom“ Rackhamom i zajedno vodile brojne prepade. Godine 1720. uhvaćene su na Jamajci. Rackham je obješen, a njih dvije pošteđene jer su bile trudne. Read je ubrzo umrla u zatvoru, dok je sudbina Bonny ostala nepoznata. Njihova priča ostala je simbol borbe žena za mjesto u svijetu kojim su dominirali muškarci.

Do sredine 18. stoljeća piraterija gubi značaj. Velike sile koje su je nekad tolerirale ili poticale sada su je proglasile prijetnjom i krenule u iskorjenjivanje. S nestankom pirata, sve rjeđe su i bilježeni slučajevi istospolnih odnosa na moru.

IZVOR: Historia y Vida