Dok milion Ujgura i drugih muslimana truhne u preodgojnim logorima, oni rijetki koji uspiju pobjeći iz Kine postaju mete prijetnji, nadzora, pa čak i ucjena – često uz cijenu vlastite porodice

Kada su kineski policajci došli uhapsiti Sairu, nisu najprije tražili oružje ni dokaz o zločinu – krenuli su ravno prema njenoj biblioteci. Imala je više od hiljadu knjiga – romana, pjesničkih zbirki i historijskih djela, uključujući i rukopise dviju vlastitih knjiga. Policajci su izvukli nekoliko naslova i tražili objašnjenje zašto posjeduje primjerak Kur’ana. Pokazali su na crno-bijelu fotografiju pjesnika s dugom bradom i tradicionalnom kapom, nazivajući ga – teroristom.

„Umro je prije sto godina“, rekla je. „U to vrijeme svi su imali brade, a terorizam tada nije ni postojao.“

Jedan od policajaca je zabilježio – „odbijanje saradnje“. Knjige su potom odnesene na praznu livadu. Dok su dvojica stajala s obje strane Saire – čije je ime ovdje promijenjeno – treći je izlio benzin i zapalio sve. Saira je jedva suzdržala suze.

Bilo je to u junu 2017. godine, samo nekoliko sati nakon što je bila pozvana u policijsku stanicu u svom rodnom gradu u kineskoj regiji Xinjiang. Nije slutila opasnost – bila je poznata poduzetnica i spisateljica. No oduzeli su joj pasoš, telefon i nakit, stavili lisice i pod rotirkama je odvezli kući. Nakon spaljivanja knjiga, odvedena je u preodgojni logor – početak godine i po fizičkog i psihičkog nasilja.

Saira je pripadnica kazahstanske manjine u Kini, jedne od brojnih muslimanskih etničkih skupina koje su u Xinjiangu meta brutalne kampanje represije koju vodi predsjednik Xi Jinping. Uz Ujgure i Kazahstance, mete su i Kirgizi, Hui i druge zajednice. Optužbe uključuju masovna zatočenja, mučenja, prisilni rad, seksualno nasilje i razaranje obiteljskih i kulturnih struktura. Prema izvješću UN-a iz 2022., ova politika mogla bi predstavljati zločine protiv čovječnosti, dok su SAD, Kanada i Nizozemska već upotrijebile teži termin – genocid.

Prema procjenama, u kineskim logorima i zatvorima nalazi se najmanje milion ljudi. No čak i oni koji uspiju pobjeći, nerijetko zahvaljujući braku s državljanima drugih zemalja ili pritisku organizacija za ljudska prava, ne nalaze mir. Progon se nastavlja izvan granica Kine kroz globalnu mrežu zastrašivanja, ucjena i nadzora. Brojni preživjeli koji su uspjeli pobjeći u Kazahstan, Tursku ili SAD svjedoče o pritiscima da šute, prijetnjama porodicama, pa čak i pokušajima da ih se vrbuje kao doušnike.

Progon se dramatično pojačao krajem 2016. kad je tvrdolinijaš Chen Quanguo postavljen za partijskog sekretara Xinjianga. Službeni cilj: borba protiv ekstremizma. No dokumenti kineskih vlasti koji su procurili pokazuju da su razlozi za zatočenje banalni – poput posjedovanja Kur’ana, nošenja marame, posjeta stranom web-sajtu ili podnošenja zahtjeva za pasoš.

Svjedočanstva zatvorenika, iako zatočenih u različitim ustanovama, dosljedno prikazuju isti obrazac – prenatrpane ćelije, nehumane uslove i sistematsku indoktrinaciju. Svaka neposlušnost ili „greška“ kažnjavana je batinama ili mučenjem. Posebno je okrutna bila „tigrova stolica“ – metalna naprava u kojoj su zatvorenici satima vezani u bolnim položajima. Jedna djevojka iz Sairine ćelije provela je u njoj 72 sata jer je progovorila s dečkom.

Baqitali Nur, trgovac iz Xinjianga, ispričao je kako su ga tukli šakama i čizmama, zbog čega je nakon izlaska iz logora povraćao krv i nije mogao hodati. Drugi su opisivali seksualno nasilje. Tursunay Ziyawudun, Ujgurka iz SAD-a, rekla je da su žene noću odvođene iz ćelija, a potom se vraćale pretučene i bez svijesti. I sama tvrdi da je bila silovana.

Svi preživjeli ističu da ni bijeg iz Kine nije označio kraj. Kineske vlasti nastavile su ih kontaktirati, slati poruke, pozive, prijetnje – i njima i njihovim porodicama u domovini. Svi pripadnici ujgurske dijaspore bili su, kako navode, podložni nadzoru. Njihove obitelji su korištene kao sredstvo ucjene.

Saira je uspjela preći granicu zahvaljujući privremenoj dozvoli za poslovno putovanje u Kazahstan. Kad se nije vratila, počele su pristizati poruke od majke i sestara: šutnja ili će one platiti cijenu.

Adiljan Abdurrahim, Ujgur koji živi u Turskoj, uhvatio je poznanika kako ga tajno fotografira u kafiću u Istanbulu. Na njegovom mobitelu pronašao je poruke kineskih agenata s popisima koga špijunirati. Ubrzo nakon toga, njegova žena i otac u Kini su uhapšeni, a djeca poslana baki. Abdurrahim je objavio video u kojem progovara, a onda je dobio prijeteće poruke s videom njegove djece uz poruku: „Ja sam sada odgovoran za tvoju porodicu.“

Kineski pokušaji ušutkavanja kritičara prisutni su i u Evropi. U oktobru 2022. demonstrante ispred kineskog konzulata u Manchesteru napali su ljudi koji su izišli iz konzulata, a jednog su odvukli unutra i premlatili.

U Londonu, Chloe Cheung (20), članica Fondacije za slobodu Hong Konga, već je godinama na udaru. Za njom je raspisana potjernica s nagradom od milion hongkonških dolara. Redovno je izložena seksualnom uznemiravanju, prijetnjama i praćenju. Nakon jednog javnog događaja, primijetila je da je grupa muškaraca – za koje vjeruje da su kineski agenti – prati do restorana. Kada su primijećeni, nestali su.

Slučaj Saire, Nur, Abdurrahima i mnogih drugih otkriva mehanizme globalne represije koju Peking sve otvorenije primjenjuje – ne samo u svojim granicama, već i širom svijeta. I dok neke zapadne zemlje prozivaju Kinu zbog zločina nad Ujgurima, druge šute i nastavljaju trgovinske odnose. No, kako svjedočanstva preživjelih izlaze na svjetlo dana, pitanje više nije je li represija stvarna, nego kako i dokad će svijet tolerirati režim koji svoje etničke neprijatelje goni do samih krajeva svijeta.

Cijeli tekst na stranici londonskog lista Times.