Izrael učestvuje od 1973. godine, a pobijedio je četiri puta s hitovima poput A-ba-ni-bi, Hallelujah, Diva i Toy. No, učešće te zemlje 2024. bilo je izrazito kontroverzno zbog rata u Gazi. Sve što se događalo oko pozornice privuklo je gotovo više pažnje nego ono što se odvijalo na njoj

Belgija neće biti u večerašnjem finalu Eurovizije ali je ostavila snažan dojam. Ispadanje njenog predstavnika Reda Sebastiana, unatoč tome što je u Basel stigao kao jedan od favorita za osvajanje Kristalnog mikrofona, dodatno je pojačano novim bojkotom Izraela od strane sindikata flamanske javne televizije, zbog rata u Gazi. Nekoliko minuta prije početka polufinala, u njihovom programu emitiran je oglas u saradnji s Oxfamom s porukom: „Izrael ima glas na Eurosongu. Palestina nema.“

Povratak Eurovizije u neutralnu Švicarsku, zemlju u kojoj je rođena 1956. godine, nije ublažio geopolitičke napetosti koje su uzdrmale festival posljednjih godina i koje su eskalirale prošle godine u Malmöu. Tako je pretjerana revnost organizacije da takmičenje zaštiti od vanjskih pritisaka izazvala niz gafova, uključujući zabranu unošenja zastave Evropske unije u prostor festivala.

U sedam desetljeća, festival je od sedam sudionika u Luganu 1956. narastao na današnjih 37. Evropa je odlučila probiti okvire izvornog zapadnog jezgra i proširiti se izvan granica Evropske unije. Tako je stigla čak do Maroka, Turske i Australije, koja i dalje učestvuje.

Izrael učestvuje od 1973. godine, a pobijedio je četiri puta s hitovima poput A-ba-ni-bi, Hallelujah, Diva i Toy. No, učešće te zemlje 2024. bilo je izrazito kontroverzno zbog rata u Gazi. Sve što se događalo oko pozornice privuklo je gotovo više pažnje nego ono što se odvijalo na njoj.

Učestvovanje Izraela, koje su propitivale zemlje poput Španije i Islanda, bilo je tema od prvog dana festivala. Gotovo 80 umjetnika poslalo je pismo Evropskoj radiodifuznoj uniji (EBU) optužujući festival da služi za „prikrivanje genocida“. Samo na dan otvorenja, prošle nedjelje, stotine ljudi nosile su palestinske zastave.

Kako se te napetosti odražavaju na rezultate? Suprotno očekivanjima, Izrael bi od ove polarizacije mogao imati koristi. To se već dogodilo prošle godine: žiri je izraelsku pjesmu smjestio na 12. mjesto, ali su je kampanje na društvenim mrežama podignule na drugo mjesto kod publike. Proizraelski glasovi su koncentrirani, dok su oni protiv Izraela raspršeni među ostalim kandidatima.

Kada su zastave u pitanju, EBU je po ovom pitanju i dalje nejasan. Odluka iz Malmöa da se dopuštaju samo nacionalne zastave dovela je do apsurda – čak je i zastava Evropske unije bila zabranjena. Kako bi se to izbjeglo, odlučeno je da publika može isticati bilo koju zastavu koja je legalna u Švicarskoj, uključujući palestinsku. To ne vrijedi za izvođače, kojima takođe nije dopušteno nositi ni LGBTQ+ zastave, bilo na pozornici ili u tzv. green roomu, gdje čekaju glasove žirija i publike. LGBTQ+ zajednica to je nazvala “šamarom u lice”. Ne samo zato što smatraju da je upravo ona održala interes za festival živim, čak i u najmračnijim vremenima, već i zato što je Eurovizija bila velika platforma na kojoj su mogli izazvati konzervativne dijelove društva. To su učinile Dana International u Izraelu, Verka Serduchka u Ukrajini i tATu u Rusiji.

Švicarska je domaćin festivala zahvaljujući pobjedi Nema, koji je 2024. već bio prisiljen isticati zastavu koja predstavlja nebinarne osobe – skupinu kojoj pripada. Njegova zemlja ovaj problem još nije riješila.

Rusija, koja je učestvovala na Euroviziji od 1994. godine, izbačena je iz takmičenja nakon invazije na Ukrajinu. To je argument onih koji traže da se isto učini i s Izraelom, iako EBU tvrdi da provladina ruska televizija nema nikakve veze s izraelskom televizijom. Godine 2022., nakon ruske invazije, ukrajinski predstavnici dobili su snažnu podršku ostatka kontinenta i odnijeli uvjerljivu pobjedu u televotingu, potisnuvši Britanca Sama Rydera i Španjolku Chanel.

Podrška Ukrajini – koja inače često ostvaruje odlične plasmane – oslabjela je 2023. godine, ali se ponovo pojačala 2024., i to s pjesmom koja je dobila visoku ocjenu i od žirija. Ostaje za vidjeti što će se dogoditi ove godine s pjesmom koja je izborila finale, ali kojoj su kladionice na početku takmičenja davale samo 1 % šanse za pobjedu.

Regionalna razmjena glasova je velika stigma koju Eurovizija nosi desetljećima. Uvijek se moglo predvidjeti kako će se glasati. Dvanaest bodova redovno je išlo iz Irske u Ujedinjeno Kraljevstvo, iz Portugala u Španiju, ili s Kipra prema Grčkoj. Čak su napisane i ozbiljne doktorske disertacije o navodnim političkim savezima u glasanju. Te su studije zaključile da je geopolitičkog utjecaja u glasanju bilo vrlo malo, a više se radilo o kulturnim afinitetima izazvanima migracijama ili geografskom blizinom.

Taj obrazac i dalje postoji, pa je vrlo vjerojatno da ćemo i ove godine vidjeti bodove s Kipra Grčkoj, među nordijskim zemljama, ili unutar Balkana. Ipak, ponašanje publike u posljednjim izdanjima Eurovizije zaslužuje novu analizu sve literature koja je tvrdila da politike u glasanju nema.

Još jedna česta kritika festivala je da pjesme ne samo da slijede isti obrazac, već su gotovo sve na engleskom jeziku. To se smatra kulturnim osiromašenjem kontinenta s bogatom jezičnom raznolikošću. Čak su i velike zemlje, poput Španije i Njemačke, podlegle tom trendu.

No, izdanje 2025. označilo je preokret: ima najviše jezične raznolikosti otkako je 1999. ukinuto pravilo da se mora pjevati na nacionalnom jeziku. Ukupno se koristi 20 jezika. Čak je i Švedska, koja gotovo uvijek nastupa na engleskom, ove godine odabrala nacionalni dijalekt. Nizozemska i Švicarska pjevaju na francuskom, a San Marino i Estonija uveli su talijanski. Na papiru, to bi moglo pogodovati glasanju među zemljama s jačim kulturnim afinitetima.

Posebna su priča zemlje koje su dio takozvanog „Big Five“ – pet zemalja koje najviše finansijski doprinose festivalu (Ujedinjeno Kraljevstvo, Njemačka, Francuska, Španija i Italija). To im omogućuje direktan ulazak u finale, ali neki fanovi to vide kao povlasticu, dok istovremeno smanjuje njihovu vidljivost jer ne nastupaju u polufinalima. Stoga je uobičajeno da samo jedna ili dvije zemlje iz „velike petorke“ dobro prođu – i to obično Italija. Ove godine, čini se, i Francuska ima velike šanse. (IZVOR: El Pais)