Ono što je posebno naglašeno u knjizi jeste godište 1977. – to je godište koje je 1995. godine napunilo ili trebalo da napuni 18 godina. Trenutno je u mezarju Memorijalnog centra ukopano 250 mladića rođenih te godine. Niko od njih nema potomke, jer su bili premladi i nisu bili oženjeni. To je teza koju autor postavlja: da se radilo o generacijskom zločinu

Prije nekoliko dana iz štampe je izašla prva knjiga Srebreničanina Adema Mehmedovića nazvana „Ožiljci“. Tokom proteklih desetak godina, koliko se bavio novinarstvom, Adem Mehmedović napravio je na stotine i priča sa srebreničkim majkama, ženama koje su izgubile djecu u genocidu, ženama čije rane nikada ne mogu zacijeliti.

Ademova kniiga sastavljena je od pet poglavlja.

U prvom poglavlju je historijski pregled događaja od 1992. do 1995. godine, u narednom posvetio se ubijenoj djeci u Srebrenici. Prikupio je informacije i imena 140 djece koja su ubijena, umrla od gladi ili posljedica ranjavanja u periodu od 1992. do 1995. godine. U tom dijelu knjige navodi lične priče, kao što je Sada Bekrića, koji je kao dječak teško ranjen na školskom igralištu i ostao bez očiju.

Prilog tom poglavlju su i dokumenti Vojske Republike Srpske o granatiranju Srebrenice na dan kada je izvršen masakr na školskim igralištima, kada je od granata ispaljenih sa srpskih položaja 1993. godine ubijeno više od 100 srebreničkih omladinaca, a više stotina njih ranjeno. Dokumenti potvrđuju da su granate na školska igrališta ispaljene sa srpskih položaja.

U trećem poglavlju Adem se posvetio maloljetnicima koji su ubijeni u julu 1995. godine, navodeći tri priče koje prate kratki život tri dječaka – jedan je odvojen u Potočarima zajedno sa svojim ocem, dvojica su ubijena na putu preko šume. U knjizi su objavljena pisma koja je jedan od tih dječaka slao svojoj sestri, koja je 1993. godine s majkom otišla u Tuzlu, a on sa ocem ostao u Srebrenici. Njihova pisma daju uvid u svakodnevni život djece u jednom velikom koncentracionom logoru, kakva je Srebrenica postala nakon proglašenja „sigurne zone“. Prema informacijama Instituta za nestale osobe, za više od 660 maloljetnika prijavljen je nestanak – 440 njih je pronađeno i identificirano te su ukopani u Memorijalnom centru u Potočarima.

Ono što je posebno naglašeno u knjizi jeste godište 1977. – to je godište koje je 1995. godine napunilo ili trebalo da napuni 18 godina. Trenutno je u mezarju Memorijalnog centra ukopano 250 mladića rođenih te godine. Niko od njih nema potomke, jer su bili premladi i nisu bili oženjeni. To je teza koju autor postavlja: da se radilo o generacijskom zločinu. Slično je i s generacijama rođenim nekoliko godina prije ili poslije 1977.

Mehmedović navodi i nekoliko slučajeva gdje su srpski zločinci ubijali i mlađu djecu, poput beba Fatime i Selme Musić.

Jedno od poglavlja govori o srebreničkim očevima – ljudima koji su preživjeli genocid, ostali bez svojih sinova, sami. O njima se svih ovih godina jako malo govorilo, a ima mnogo slučajeva gdje su očevi preživjeli, a sinovi ubijeni. Adem ovdje navodi priču Hame Dalića, koji je ostao bez pet sinova, a šesti sin, koji je preživio i bio u logoru Šljivovica, 2019. godine je nesretnim slučajem nastradao.

Naredno poglavlje odnosi se na majke, gdje se nalaze lične priče žena koje su izgubile jednog, dvojicu, trojicu ili više sinova.

„Pokušao sam ukazati na značaj i borbu majki nakon rata i nakon genocida. One su istrajavale i u tome da se izgradi Memorijalni centar u Potočarima, i insistirale su na tome da se ratni zločinci pohapse i osude, da se otvaraju masovne grobnice, da se traže nestali. Sakupio sam imena i osnovne informacije o 250 majki, među kojima su i one koje su u međuvremenu preminule. Na kraju knjige posvetio sam jedan manji dio ubijenim ženama i djevojčicama u genocidu, i tu je jedna posebno teška priča o ženi koja se udala nekoliko mjeseci prije pada Srebrenice – Enesi Muminović. Ona je zajedno sa svojim suprugom 1995. krenula preko šume – ubijeni su oboje, a ona je bila u petom ili šestom mjesecu trudnoće“, kaže Adem.

Dvadesetak žena ukopano je u Memorijalnom centru, ubijene su 1995. godine, a prema informacijama Instituta za nestale osobe, 60 žena je ubijeno u genocidu te godine.

Prošlo je 30 godina od Genocida u Srebrenici i Adem je svjestan da je sve manje vremena da se zabilježe sve priče, sva svjedočenja. Sve je manje živih svjedoka – umiru majke i očevi, a oni mlađi, njihova sjećanja su fragmenti onoga što se desilo. Zato valja raditi, mnogo raditi da se što više zabilježi.

U ratu je, kaže Adem, Srebrenica bila jedan veliki koncentracioni logor pod nazivom „Sigurna zona UN-a“, a danas je Srebrenica muzej na otvorenom, gdje skoro sve podsjeća na genocid. Ljudi dolaze ovdje da upoznaju nekoga ko je preživio genocid, da pričaju s njim. Ali Srebrenica je grad koji ostaje bez svojih stanovnika. Nekada je tu živjelo 36.000 ljudi, danas tek 5.000. I pored toga, u Srebrenici se živi, sa snažnom vezom s prošlošću i nadom u ljepšu budućnost. Oni koji su čvrsto odlučili vratiti se u Srebrenicu, oni u njoj i opstaju. Tu rađaju djecu, podižu porodice.

Ali znate li šta je najveće u Srebrenici? To što većina bošnjačkih dječaka rođenih u Srebrenici u posljednjih 20 godina nosi imena po djedovima, amidžama ili daidžama koji su ubijeni 1995. godine. To je garant da će ti dječaci imati svijest o tome ko su i šta su i da će se boriti da izgrade zajednicu koja je dobra za sve.“