Na današnji dan 1992. godine u mjestu Mioče iz autobusa je izvedeno, a onda u Višegradu svirepo ubijeno šesnaest Bošnjaka. Nakon što su izmasakrirana, tijela su bačena u Drinu. Samo nekoliko mjeseci kasnije, isti zločinci oteli su osamnaest putnika iz voza u Štrpcima i na isti ih način likvidirali.

Još od kraja osamdesetih godina sandžački Bošnjaci, posebno u gradovima i selima koja se nalaze uz granicu prema Bosni, bili su izloženi različitim oblicima diskriminacije. Iako su Bošnjaci starosjedioci u ovim krajevima, iz mjeseca u mjesec bili su sve manje zastupljeni u organima odlučivanja, firmama, ustanovama i posebno, u medijima. U radničke savjete i poslovodne odbore u pribojskim gigantima poput FAP-a i Poliestera birani su samo Srbi, a na konkursima za posao nije bilo mjesta za Bošnjake.

Nakon osnivanja SDA Sandžaka u Priboju (2. septembra 1990 godine) bez ikakvog je obješnjanja smijenjena glavna i odgovorna urednica Radija Priboj Bisera Džidić, a glavni i odgovorni urednik Informativnog glasila FAP-a Mujo Šukić smijenjen je uz obrazloženje da ne može biti član SDA i rukovoditi Informativnom službom. Izvršena je smjena predsjednika i članova Izvršnog savjeta Skupštine općine, kako bi novi bio izabran bez Bošnjaka.

Te jeseni otpočela je snažna srpska propaganda koja je za cilj imala da zastraši tamošnje muslimansko stanovništvo: aktivisti Draškovićevog Srpskog pokreta obnove dijelili su letke kojima su pozivali da „srpstvo probudi“, a beogradske Večernje novosti pisale su da se u Priboju „puca na srpsku decu“.

Početkom 1991. godine u Priboju je izvršeno kadrovsko čišćenje na etničkoj osnovi – Hilmo Zeković smijenjen je s funkcije direktora JKP ”Usluga”, Vejsil Hodžić s funkcije načelnika SUP-a, Muharem Hamzić s mjesta zamjenika generalnog direktora FAP-a, a otpušten je i diplomirani ekonomista Enver Ibragić.

Kako se približavala oružana agresija Srbije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, tako su diskriminaciju i propagandu počeli zamjenjivati teror i zločini. Bošnjaci su redovno dobijali otkaze u preduzećima, a premlaćivanje i nanošenje težih tjelesnih povreda postali su svakodnevnica. U aprilu 1992. godine, na desnoj obali Lima ukopana su artiljerijiska oruđa s cijevima uperenim u muslimanska sela Kalafati, Čitluk, Crnuzi i naselja s bošnjačkim življem.

Pripadnici Užićkog korpusa upadali su u bošnjačke kuće (Uzeira Buluta, Fazile Šahman, Latife Mehović, Rame Husovića, Lutve Hodovića, Šemse Gibanice i drugih), zlostavljajući lokalno stanovništvo i tražeći izbjeglice koje su iz Rudog i Čajniča pronašli utočište kod rodbine i prijatelja u Priboju.

U junu 1992. godine trojica pripadnika Užičkog korpusa u selu Rijeka (Milanovići) silovali su 78-godišnju Hasibu Čaušević, koja je ubrzo nakon toga preminula, a nekoliko su dana kasnije peterica pripadnika Užičkog korpusa u selu Kukurovići u pomoćnom objektu iznad kuće Rame Husovića silovali staricu I. K., koja je također ubrzo nakon toga preminula.

Tih dana iz doma zdravlja u Priboju izvedeni su, a zatim likvidirani Sabahudin Čeljo i Jusuf Šalaj, državljani Bosne i Hercegovine, zbog čega je jedanaest ljekara specijalista i dvadeset četiri zdravstvena radnika bošnjačke nacionalnosti napustilo Priboj.

Po pribojskim šumama i brdima tokom ljeta 1992. pribojska je policija doslovno „lovila“ izbjeglice iz istočne Bosne, hapsila i predavala u ruke Karadžićevim zločincima koji su ih onda likvidirali na raznim lokalitetima na području današnje Republike srpske.

Krajem augusta u Sjeverinu je, dok se vraćao s posla, ubijen Ramo Berbo, a kasnije će se ispostaviti da je ubica bio zloglasni Milan Lukić, koji će kasnije organizirati i izvršiti veliki broj ratnih zločina nad civilnim stanovništvom Bosne i Sandžaka. Iako se u pograničnom pojasu sasvim očigledno provodio velikosrpski zločinački plan, u zvaničnim izvještajima je pisalo da je „stanje dobro“.

Da je etničko čišćenje išlo po planu govori i članak objavljen 3. oktobra u beogradskoj Politici ekspres, u kojem je stajalo da se „nastava u Priboju odvija u polupraznim učionicama jer je preko 300 učenika i oko 15 profesora bošnjačke populacije izbjeglo iz Priboja“.

A onda je došao kobni 22. oktobar 1992. godine, kao su iz autobusa koji se saobraćao  na liniji Sjeverin–Priboj, u mjestu Mioče kidnapovano 15 muškaraca i jedna žena bošnjčke nacionalnosti koji su pošli na posao u Priboj.

Oteti su Ramiz Begović, Hajrudin Sajtarević, Midhat Softić, Derviš Softić, Mustafa Bajramović, Sead Pecikoza, Medredin Hodžić, Ramahudin Ćatović, Zafer Hadžić, Mujo Alihodžić, Mehmed Šebo, Alija Mandal, Medo Hodžić, Idriz Gibović, Esad Džihić i Mevlida Koldžić, nakon čega su istog dana odvedeni u motel ” Vilina vlas”kod Višegrada, gdje su mučeni, a potom odvedeni na obalu Drine gdje su ubijeni, iskasapljeni noževima i bačeni u Drinu.

Nakon što su pribojski Bošnjaci i SDA Sandžaka pismeno zatražili od srbijanskih vlasti da se njihovi oteti sugrađani pronađu i vrate kućama (još nije bilo potvrđeno da su pobijeni), beogradska Politika prenosi saopćenje srpske vojske u Rudom i Višegradu u kojem zločinci za otmicu Bošnjaka optužuju „pribojsku SDA“. Da nije riječ o dobro poznatoj srpskoj propagandi, ova bi tvrdnja zvučala nevjerovatno.

Milan Lukić je uhapšen 30. oktobra, ali je uskoro pušten, a teror na Bošnjacima u pograničnom pojasu je nastavljen.

Samo nekoliko mjeseci kasnije, u februaru 1993. iz voza na Željezničkoj stanici Štrpci udaljenoj 10 km od Priboja pripadnici Vojske Republike srpske pod komandom istog tog Milana Lukića kidnapovali su 18 Bošnjaka, jednog Hrvata i još jednog putnika nepoznate nacionalnosti. Putnici su istog dana odvedeni u Višegrad i likvidirani na najmonstruozniji način.

Strateški plan Vojislava Šešelja da se pojas širine 30 kilometara s obje strane granice potpuno očisti od muslimanskog stanovništva i tako presiječe „zelena transferzala“ skoro je u cijelosti ispunjen. Danas u pribojskim selima koja se nalaze uz bosansku granicu naseljena je još poneka bošnjačka kuća, uglavnom starcima.