Historičar Filip Škiljan sa zagrebačkog Instituta za migracije autor je istraživanja o doseljavanju Muslimana na područje Siska i okolice i na teritoriju Korduna (općine Vrginmost, Vojnić i Slunj). Na temelju usmenih iskaza kazivača iz više kordunskih naselja i kazivača iz Siska i Mošćenice Škiljan donosi podatke o okolnostima doseljavanja i odnosima s lokalnim stanovništvom nakon doseljavanja te piše o počecima organiziranja džemata u Sisku, u Maljevcu i u Bogovolji

Doseljavanje Bošnjaka, koji su u popisima stanovništva tijekom socijalističke Jugoslavije često bili zabilježeni kao Muslimani u nacionalnom smislu, na područje Banije i Korduna, posebice u grad Sisak i okolna naselja poput Mošćenice te pogranične općine Korduna (Vrginmost, Vojnić, Slunj), predstavlja značajan migracijski fenomen.

Ovaj proces, koji je započeo 1950-ih godina, potaknut je ekonomskim razlozima, ali i demografskim pritiscima u zapadnoj Bosni, gdje je stanovništvo u područjima poput Velike Kladuše, Cazina i Bosanske Krupe bilo gusto naseljeno i suočeno s ekonomskom stagnacijom.

U Sisku je industrijalizacija, posebice razvoj željezare, bila ključni faktor privlačenja radne snage, dok su na Kordunu demografski i ekonomski čimbenici doveli do promjene etničke strukture ruralnih naselja.

Industrijski razvoj Siska, posebice širenje kapaciteta Željezare Sisak, osnovane 1939., a nacionalizirane 1947. godine, bio je glavni pokretač doseljavanja Muslimana iz zapadne Bosne. Željezara je postala središte zapošljavanja, privlačeći radnike iz ekonomski zaostalih krajeva poput Cazina, Velike Kladuše, Bosanske Krupe i Prijedora. Proces lančanih migracija, potpomognut srodničkim vezama, omogućio je dolazak obitelji i poznanika prvih doseljenika, čime je stvorena značajna muslimanska zajednica u Sisku.

Prema popisima stanovništva, 1948. godine u općini Sisak živjelo je 66 Muslimana, od čega 58 u gradu. Do 1961. taj broj narastao je na 243 u gradu i 287 u općini, a 1971. na 1.398 u gradu i 1.473 u općini. Uoči raspada Jugoslavije 1991., u Sisku je živjelo 2.322 Muslimana, što ukazuje na kontinuiran rast.

Migracije su bile potaknute potrebom za fizičkom radnom snagom u željezari, a radnici su često prodavali imanja u Bosni kako bi kupili kuće u Sisku ili obližnjem Capragu, radničkom naselju izgrađenom za zaposlenike željezare. Ovo naselje postalo je središte multikulturalnog života, gdje su se miješali Muslimani, Albanci, Srbi i Hrvati, stvarajući zajednicu u kojoj je radnički identitet nadilazio etničke i vjerske razlike.

Caprag je bio poznat po harmoničnim odnosima, gdje su mješoviti brakovi, posebice među djecom rođenom u Sisku, bili uobičajeni. Ta djeca, iako svjesna svojih kulturnih korijena, lako su se integrirala u gradski, industrijski milje, sudjelujući u zajedničkim aktivnostima i gradeći prijateljstva preko etničkih granica.

Za razliku od Siska, doseljavanje Muslimana na Kordun imalo je drugačiji karakter. Iako su ekonomski motivi bili prisutni, značajan utjecaj imao je demografski pritisak iz zapadne Bosne, gdje je prenapučenost potaknula migracije prema pograničnim naseljima Korduna. Srbi i Hrvati, koji su se iseljavali u gradove ili inozemstvo, prodavali su zemljišta i kuće doseljenicima iz Cazinske krajine, što je dovelo do promjene etničke strukture u selima poput Bogovolje i Mracljeva.

Prema popisima, 1971. godine na području Vojnića bilo je 86 Muslimana, u Slunju 78, a u Vrginmostu 20. Do 1981. brojke su porasle na 312 u Vojniću, 285 u Slunju i 115 u Vrginmostu, a 1991. na 509 u Slunju, 436 u Vojniću i 123 u Vrginmostu. Neka sela postala su većinski muslimanska, što je izazivalo tenzije s lokalnim stanovništvom.

Kordun je, kao povijesna granična zona između Osmanskog Carstva i Habsburške Monarhije, nosio nasljeđe sukoba između pravoslavnih Srba, rimokatoličkih Hrvata i Muslimana. Sjećanja na sukobe iz 19. stoljeća bila su živa, a posjedovanje oružja bilo je uobičajeno među lokalnim stanovništvom. U socijalističkoj Jugoslaviji, politika bratstva i jedinstva spriječavala je otvoreni otpor naseljavanju Muslimana, ali tenzije su bile prisutne.

Primjerice, M. iz Gejkovca prisjeća se da su Srbi koristili oružje za zastrašivanje novodoseljenih Muslimana, pjevajući uvredljive pjesme kako bi ih učinili nepoželjnima. Muslimani su dovodili rođake iz Bosne radi sigurnosti, što je izazivalo strah kod Srba zbog njihove brojnosti. H. iz Katinovca spominje prijetnje oružjem i razbijanje građevinskog materijala kako bi se spriječilo naseljavanje Muslimana. Ipak, ove tenzije često su bile kratkotrajne, a odnosi su se s vremenom stabilizirali.

Caprag, periferno naselje u Sisku, bio je epicentar multikulturalnog života, gdje su radnici željezare dijelili zajednički radnički identitet. Pojam “suživot” ne opisuje adekvatno duboke veze koje su stanovnici razvijali. Z. opisuje Caprag kao „iznimno multinacionalan“, gdje su Muslimani, Albanci i Srbi živjeli bez sukoba. Neki su potajno odlazili u džamiju, ali starosjedioci su bili naviknuti na njihovu kulturu, što je olakšavalo integraciju.

A. ističe da tijekom socijalističke Jugoslavije nije primjećivao podjele: „Znali su nas ismijavati zbog bosanskog rječnika, ali svi smo bili doseljenici – iz Like, Bosne, Slavonije.“ H. dodaje da je radio u željezari i nije osjećao probleme, a njegovo društvo bilo je višenacionalno, s kumstvima između Muslimana, Srba i Hrvata. A. naglašava da su odnosi u Sisku 1977. bili „najnormalniji“, a Caprag nije bio mjesto suživota, već „normalnog zajedničkog života“ gdje su svi slavili zajedno.

Bosanci su bili prepoznatljivi po svom rječniku, imenima i prezimenima, za razliku od mještana Banije i posavskih sela. Kvaliteta odnosa ovisila je o društvu: školovana društva bila su sklonija prihvaćanju raznolikosti, dok su nepismeni često pokazivali netrpeljivost. Caprag je bio poseban po homogenosti doseljenika, što je smanjivalo tenzije. Djeca rođena u Sisku lako su se uklapala u gradski život, sudjelujući u zajedničkim aktivnostima i gradeći prijateljstva preko etničkih linija.

Mješoviti brakovi bili su uobičajeni, posebice među mlađom generacijom, koja je zadržavala kulturno naslijeđe dok se integrirala u gradski milje.

Izvan Capraga, muslimanski doseljenici suočavali su se s većim izazovima. Z. pripovijeda kako je njegov otac, doseljen iz Bužima 1951./1952., doživio netrpeljivost u Topolovcu, gdje su mu razbijali prozore jer je bio jedini Musliman. Nakon neuspjelog pokušaja odlaska u Italiju, preselio se u „Koreju“, dio Capraga gdje su živjeli Muslimani i radnici željezare, gdje nije bilo problema. Ovaj primjer pokazuje getoizaciju muslimanskih radnika u Capragu, dok je život u gradskoj okolici bio težak zbog predrasuda.

Muslimani su dolazili u Sisak zbog potrebe za radnom snagom, a mnogi su prodavali imanja u Bosni kako bi kupili kuće u Sisku. Caprag je ostao sigurno utočište gdje su radnici dijelili zajedničku sudbinu, bliži jedni drugima nego s Hrvatima iz centra Siska.

Mnogi Muslimani dolazili su iz mješovitih sredina u Bosni, što im je olakšavalo prilagodbu Capragu. Međutim, socijalistički ambijent koji nije favorizirao religioznost doveo je do toga da su neki skrivali svoju vjersku pripadnost. Do 1967. u Sisku nije postojao medžlis, što je ograničavalo vjerske aktivnosti. Neki su se sramili svog podrijetla ili nisu prakticirali muslimanske običaje, prilagođavajući se sekularnom društvu. U popisima 1960-ih i 1970-ih, brojni Muslimani izjašnjavali su se kao Hrvati, Srbi ili Jugoslaveni kako bi se lakše uklopili, ali taj trend nestao je pred raspad Jugoslavije, kada se većina počela izjašnjavati kao Muslimani, kasnije Bošnjaci.

Organizacija vjerskog života Muslimana u Sisku započela je osnivanjem džemata 17. rujna 1967. U početku su se vjerske aktivnosti odvijale po kućama tijekom Ramazana, uz ramazanske imame iz Bosne ili Zagreba. Godine 1969. Odbor Islamske zajednice počeo je prikupljati sredstva za stalnog imama i gradnju džamije. Huse Hajdarević, predsjednik Odbora, tražio je lokaciju za džamiju, ali zbog urbanističkih prepreka kupljena je kuća u Petrinjskoj ulici 1973. za 17 milijuna dinara.

Prvi imam, Davud ef. Kojić, došao je 1973., ali odaziv na džume bio je slab, s desetak vjernika, djelomično zbog straha od diskriminacije na radnom mjestu. Mnogi su skrivali svoj identitet, a migracije radnika u Sloveniju ili inozemstvo dodatno su otežavale organizaciju vjerskog života.

Godine 1982. Fuad ef. Karaga postao je imam, suočavajući se s izazovima poput nedostatka prostora i slabe religioznosti. Otvorio je vjerske punktove u Capragu i Mošćenici, a broj polaznika vjeronauka postupno je rastao. Do 1990. džume su imale 25–30 vjernika, a bajrami 50–60. Tijekom rata 1991.–1995., muslimanska zajednica u Sisku aktivno je sudjelovala u obrani Hrvatske, a Merhamet je pomagao izbjeglicama iz Bosne.

Nakon rata, Alem ef. Crnkić preuzeo je ulogu imama 2003., povećavajući broj polaznika vjeronauka i uvodeći aktivnosti poput Bajrama na sisačkoj šetnici, manifestacije „Poslanik u mom srcu“, tečajeva islama za odrasle i posjeta babinjačama u bolnici. Osnovano je i Vijeće žena Nahla te pojačana aktivnost Omladinskog kluba. Gradnja Islamskog kulturnog centra započela je 2017. i još traje, označavajući značajan korak u organizaciji muslimanske zajednice.

Na Kordunu su džemati u Maljevcu i Bogovolji osnovani kasnije, 1999. godine, zbog raspršenosti muslimanske zajednice i blizine Bosne, gdje su vjernici obavljali vjerske obrede. Ideja o džematu u Maljevcu javila se 1990., ali rat je prekinuo napore. Prve džume klanjane su 1998., a Azim ef. Durmić formirao je džematske odbore 1999.

Kuća za džemat u Maljevcu kupljena je iste godine, a u Bogovolji je zemljište darovano za džamiju, čija je gradnja završena 2007., s minaretom 2018. Mezar u Širokoj Rijeci uspostavljen je 2007., a gasulhana 2018. Islamski vjeronauk uveden je u školama u Cetingradu, Topuskom, Maljevcu i Vojniću, a Admir i Nejla Muhić postavljeni su za vjeroučitelje 2003. Godine 2002./2003. u Cetingradu je 73 učenika pohađalo vjeronauk, a u Topuskom 50, što pokazuje značajan interes za vjersku edukaciju.

Vjerski život na Kordunu bio je otežan ruralnim karakterom regije i povijesnim tenzijama. Za razliku od Siska, gdje je urbana sredina olakšavala organizaciju, na Kordunu su vjernici često prelazili granicu u Bosnu radi obreda. Osnivanje džemata označilo je prekretnicu, omogućivši lokalnu organizaciju i jačanje identiteta muslimanske zajednice.

Muslimani su u Sisak i na Kordun počeli dolaziti 1960-ih, uglavnom iz zapadne Bosne. U Sisku su radili u željezari, živjeli u izgrađenim zgradama s drugim doseljenicima i imali mješovite brakove, što je odražavalo multikulturalni duh Capraga. Na Kordunu su živjeli u ruralnim, homogenim zajednicama, baveći se zemljoradnjom i stočarstvom, često radeći u inozemstvu. Životni standard u Capragu bio je ujednačen, dok su na Kordunu Muslimani gradili kuće na plodnijoj zemlji, često uz pomoć zarada iz inozemstva.

Tijekom rata 1991.–1995., kordunski Muslimani doživjeli su egzodus, najčešće u zapadnu Bosnu, te uništenje imovine. Mnogi su bili mobilizirani u različite vojske, uključujući Armiju BiH, vojsku Republike Srpske Krajine ili Hrvatsku vojsku, što je dodatno kompliciralo njihov položaj. Sisački Muslimani, nasuprot tome, često su bili hrvatski branitelji, sudjelujući u obrani Mošćenice i drugih naselja. Ipak, neki su se suočavali s diskriminacijom u Hrvatskoj vojsci, a mnogi nisu ostvarili prava branitelja nakon rata.

Poslije rata, kordunska zajednica rasla je prirodnim priraštajem i doseljavanjem, dok je sisačka stagnirala zbog propadanja željezare i odlaska mladih u inozemstvo. Caprag je zadržao multikulturalni karakter, ali gospodarski pad utjecao je na smanjenje broja stanovnika. Na Kordunu, ruralna izolacija i povijesne tenzije otežavale su integraciju, ali osnivanje džemata i džamija pomoglo je jačanju zajednice.

U tekstu za ilustracije korištene fotografije iz monografije o željezari Sisak.

Cijeli Škiljanov tekst objavljen u „Historijskim pogledima“ možete pročitati OVDJE.