Dok je pažnja svijeta usmjerena na rat u Gazi, na Zapadnoj obali odvija se tihi, ali sistematski proces koji Palestinci opisuju kao brisanje njihovog postojanja s terena. Maslinike se uništava, sela ostaju odsječena, a nasilje doseljenika, često uz prešutnu ili otvorenu zaštitu vojske, tjera porodice s zemlje na kojoj su živjele generacijama. Novi izraelski ispostavni kampovi niču rekordnom brzinom, dok se palestinske zajednice raspadaju pod pritiskom prijetnji, vojnih naredbi i rušenja kuća. U takvoj stvarnosti, ideja palestinske države na Zapadnoj obali sve brže blijedi, zajedno s nadom ljudi koji tu još pokušavaju ostati

Maslinik po maslinik, pašnjak po pašnjak, selo po selo, ideja palestinske države na Zapadnoj obali nezaustavljivo se raspada. Dok je svjetska pažnja posljednje dvije godine bila gotovo u potpunosti usmjerena na rat u Gazi, na Zapadnoj obali odvijao se proces koji palestinski seljaci, aktivisti i međunarodne organizacije opisuju kao tiho, ali sistematsko brisanje palestinskog prisustva s terena.

Na brdima iznad sela Al Mughayir, dvadesetak kilometara sjeverno od Jerusalema, svake subote ovce koje pripadaju jevrejskim doseljenicima prolaze kroz maslinike porodice Rezeqa Abu Naima. Lome grane, uništavaju korijenje stabala i piju vodu iz skromnih rezervoara koje porodica koristi za preživljavanje. Naoružani, često maskirani doseljenici vode stoku dok Abu Naim, sedamdesetogodišnjak koji je cijeli život proveo na toj zemlji, posmatra iz improviziranih šatora u kojima sada živi.

„Molim vas, pustite nas na miru“, prisjeća se da je govorio tokom jednog od posljednjih sukoba. „Ovo je moj dom.“

Veliki dijelovi njegove zemlje već su zauzeti. Na obližnjim brežuljcima nikli su novi izraelski ispostavni kampovi, nelegalni čak i prema izraelskom pravu, ali često tolerirani, a kasnije i legalizirani od države. Nove ceste presijecaju pašnjake, a stoku mu se, kaže, redovno krade. Prije šest mjeseci, maskirani doseljenik s oružjem upao je u porodičnu kuću usred noći. Prošle zime, napadači su isjekli šatore i ukrali solarne panele.

Ovakve scene danas nisu izuzetak, nego pravilo širom Zapadne obale. Prema podacima Ujedinjenih naroda, nasilje doseljenika nad Palestincima dostiglo je najviši nivo otkako se takvi incidenti sistematski bilježe. Samo u posljednje dvije godine zabilježeno je više od 1.200 napada doseljenika, dok je više od 4.000 Palestinaca protjerano iz svojih zajednica. Paralelno s tim, izraelske vlasti su u rekordnom obimu proglašavale palestinsku zemlju „državnom“, čime je ona trajno oduzimana vlasnicima i otvarana za izgradnju novih naselja.

Od povratka Benjamina Netanyahua na vlast 2022. godine, a naročito nakon napada sedmog oktobra 2023. godine, proces je dodatno ubrzan. Prema podacima izraelske organizacije Peace Now, tokom 2024. i 2025. godine izgrađeno je oko 130 novih ispostava, više nego u prethodne dvije decenije zajedno. Istovremeno, srušeno je više od 1.500 palestinskih objekata, dvostruko više nego u prosjeku u godinama prije rata.

Na terenu se razvio prepoznatljiv obrazac. Najprije se na brdu pojavi nekoliko prikolica ili šatora u kojima boravi grupa mladih doseljenika. Slijede prijetnje i napadi na palestinske seljake. Zatim dolaze vojne naredbe o evakuaciji ili proglašenju područja „zatvorenom vojnom zonom“. Nakon nekoliko mjeseci ili godina, privremeni kamp postaje legalno naselje s cestama, školama i infrastrukturom. Palestinska sela, s druge strane, ostaju bez zemlje, bez pristupa maslinicima, bez škola i bez budućnosti.

Izraelska vojska u svojim saopćenjima navodi da je „posvećena sigurnosti svih stanovnika“ i da djeluje protiv nasilja. No Palestinci i međunarodni promatrači tvrde da vojska često gleda na drugu stranu ili čak direktno učestvuje u protjerivanju stanovništva. Doseljenici, koji podliježu izraelskom civilnom pravu, rijetko bivaju uhapšeni, dok se Palestinci redovno privode na osnovu vojnih naredbi, bez jasnog objašnjenja.

Jedan od najupečatljivijih primjera je selo East Muarrajat u dolini Jordana. Nakon napada doseljenika početkom jula, maskirane grupe na četverotočkašima upale su u selo, razbijale kuće, prijetile ženama i djeci, te demolirale imovinu. Prestravljeni stanovnici odlučili su iste noći napustiti selo. Nekoliko sedmica kasnije, kuće su sravnjene sa zemljom. Danas porodice žive u šatorima, bez struje i pitke vode, dok je nekadašnja škola, otvorena 1964. godine, ostala prazna, s razbacanim školskim torbama i igračkama.

Sličan scenarij odvijao se i tokom ovogodišnje berbe maslina, ključnog perioda za palestinsku ekonomiju. U selu Huwara, doseljenici su napali braću Yousefa i Abeda Fandija dok su radili u masliniku. Naoružani i maskirani, tukli su ih više od pola sata. Kada je izraelska vojska stigla, doseljenicima je naređeno da se povuku ali je Palestincima uručen vojni nalog kojim im se zabranjuje pristup vlastitim poljima na 30 dana.

„Imam dokumente. Ovo je moja zemlja“, protestirao je Yousef Fandi.

Takvi protesti rijetko imaju ikakav učinak.

Nasilje je u pojedinim slučajevima završilo smrću. U julu je u selu Sinjil ubijen dvadesetogodišnji Sayfollah Musallet, američki državljanin palestinskog porijekla. Prema svjedočenjima, doseljenici su ga pretukli na smrt tokom sukoba, dok je drugi mladić, Mohammad Shalabi, pronađen mrtav s prostrijelnom ranom. Američki ambasador u Izraelu nazvao je događaj „kriminalnim i terorističkim činom“, ali do danas nije poznato da je iko procesuiran.

Za stanovnike Al Mughayira, nasilje se nastavlja. U noći sedmog decembra, osam maskiranih doseljenika napalo je šatore i pećine u kojima živi porodica Abu Naim. Šestero članova porodice završilo je u bolnici, uključujući trinaestogodišnjeg dječaka. Napadači su zaprijetili da će se vratiti i zapaliti ih ako ne odu u roku od dva dana. Tri dana kasnije, vojska je područje proglasila zatvorenom vojnom zonom.

Iz perspektive međunarodne diplomatije, ovakvi događaji dodatno urušavaju mogućnost rješenja s dvije države. Ultra-desni izraelski ministri otvoreno poručuju da je cilj spriječiti nastanak palestinske države. „Svako naselje, svaka kuća je još jedan ekser u kovčeg te opasne ideje“, rekao je ministar finansija Bezalel Smotrich.

Na Zapadnoj obali danas se ne vodi samo borba za zemlju, već i za samu ideju političke budućnosti Palestinaca. Dok se karte mijenjaju, ceste zatvaraju, a sela nestaju, strah među Palestincima raste da je proces već postao nepovratan.

„Prije rata smo dolazili i odlazili, nekako živjeli“, kaže Abu Naim, gledajući prema novim ispostavama na brdima. „Ali ovi ljudi su drugačiji.“ Za mnoge na Zapadnoj obali, to „drugačije“ znači kraj svijeta kakvog su poznavali i kraj nade da će na toj zemlji ikada postojati država zvana Palestina.

Cijeli tekst pročitajte OVDJE u današnjem izdanju New York Timesa