Osmi juni nije samo jedan u nizu ratnih datuma – on je pouka, sjećanje i podsjetnik da sloboda nije došla sama od sebe. I da smo danas živi zahvaljujući ljudima poput Vinka Šamarlića, Dine Magode, Sulejmana Zolja i stotina drugih koji su toga dana stali na liniju između tame i svjetla

Osmi juni 1992. godine ostat će zauvijek upisan u kolektivno pamćenje Sarajeva i Bosne i Hercegovine kao dan junaštva, žrtve i odlučnosti da se brani vlastiti prag, ma koliko moćan bio agresor. Tog dana, u žestokoj bici na brdu Žuč, pripadnici Teritorijalne obrane i Specijalne jedinice MUP-a BiH nanijeli su težak udarac agresoru i oslobodili strateški važan vrh Orlić, zajedno sa širim područjem prema Volujku, Krstacu, Smiljevićima i Zabrđu.

Bio je to nastavak borbe koja je počela Pofalićkom bitkom – prvi veliki udarac okupatoru i prekretnica koja je pokazala da se Sarajevo neće tako lako slomiti. Toga dana žestoke bitke vođene su i u drugim dijelovima Sarajeva. Na Dobrinji, Hrasnom, padinama Trebevića.

Ali radost pobjede na Žuči bila je gorka, iako je to bio prvi put da je neprijatelj potisnut sa položaja s kojih je svakodnevno sijao smrt po Sarajevu. Jer je taj korak ka slobodi plaćen krvlju desetaka branitelja Sarajeva.

Među poginulima tog dana bio je i Vinko Šamarlić – simbol jedne generacije koja je žrtvovala sve za domovinu. Bio je to čovjek koji je mogao birati drugačiji put. Olimpijski, sportski. Imao je sve – normu za nastup na Olimpijskim igrama u Barceloni, status sportskog heroja i saglasnost da napusti liniju fronta.

No, Vinko je ostao sa svojim saborcima.

Rođen 8. marta 1964. u Ckvici kod Zavidovića, Vinko Šamarlić bio je komandir borbene jedinice u Specijalnoj jedinici MUP-a BiH, istaknuti džudaš sarajevskog “Željezničara” i reprezentativac BiH.

Umjesto da 25. jula nosi zastavu sa ljiljanima na stadionu Montjuïc u Barceloni, pao je osmog juna u brdima iznad Sarajeva, braneći glavni grad svoje države. Poginuo je dan prije polaska bh. olimpijaca na Igre. Posthumno je odlikovan najvišim priznanjima: “Zlatnom policijskom zvijezdom”, “Medaljom za hrabrost” i “Ordenom zlatnog grba sa mačevima”.

Osmi je juni dan kada se sjećamo pogibije sarajevske mladosti. Tog je dana ginulo na desetine pripadnika Teritorijalne odbrane i policije u jednom danu, mladića koji su srcem i voljom stali u obranu grada, tek mjesec dana prije nego će njihova borba dobiti institucionalni okvir u vidu formiranja Armije Republike Bosne i Hercegovine.

Osmi juni je datum koji simbolizira otpor, duh i odluku da se slobodu ne da. Među onima koji su položili život toga dana bio je i Muhidin “Dino” Magoda, o kojem je pjevala Hanka Paldum. Bio je i Sulejman Zolj, koji je ranjen u pokušaju odbrane Čoline kape. Prema riječima saboraca, teško ranjen, Zolj je rekao: “Pusti me, spasi sebe.” Nisu to bile prazne riječi – to je bio odraz karaktera ljudi koji su tada branili Sarajevo.

Dino Magoda rođen je u Sarajevu 14. 10. 1958. godine. Pravovremeno je uočio opasnost po opstanak Bosne pa je materijalne i organizacione pripreme za otpor Agresiji otpočeo na vrijeme. Komandovao je jedinicom popularno nazvanom „Bosnae 23“ od kojih je formirana Četa 1. bbr. Sa svojom jedinicom učestvovao je u većini gradskih borbi. Naročito se istakao u borbama unutrašnje deblokade Sarajeva, osmog juna 1992. godine u smjeru istoka, kada je sa svojom jedinicom ovladao dominantnim rejonom Vidikovca. Poginuo je tog dana na Vidikovcu a značka „Zlatni ljiljan“ i Medalja za hrabrost, dodijeljeni su mu posthumno 1994. godine. Posthumno mu je dodijeljen čin majora.

Osmi juni nije samo jedan u nizu ratnih datuma – on je pouka, sjećanje i podsjetnik da sloboda nije došla sama od sebe. I da smo danas živi zahvaljujući ljudima poput Vinka Šamarlića, Dine Magode, Sulejmana Zolja i stotina drugih koji su toga dana stali na liniju između tame i svjetla.

Neka im je vječna slava. I hvala.