Godine 1529., osmanski sultan Sulejman Veličanstveni stajao je pred zidinama Beča, simbolično nazvanog “zlatnom jabukom” u osmanskoj retorici. Prva opsada Beča označila je vrhunac osmanske ekspanzije u Evropi, ali i trenutak kada su snage Habsburgovaca, predvođene Ferdinandom, bratom cara Karla V. zaustavile naizgled nezaustavljivu osmansku silu. Ovaj sukob bio je dio šire borbe između dviju supersila 16. stoljeća – Osmanskog Carstva i Habsburgovaca – čiji je rivalitet oblikovao evropsku historiju

Početkom 16. stoljeća Evropa je bila podijeljena između dviju moćnih dinastija. Habsburško carstvo, na čelu s Karlom V., koji je 1519. postao car Svetog Rimskog Carstva nakon smrti djeda Maksimilijana I., kontroliralo je ogromna područja: Španiju, Amerike, Austriju, Njemačku, Nizozemsku, Belgiju te posjede aragonske krune – Siciliju, Napulj i Sardiniju.

S druge strane, Osmansko Carstvo, pod Sulejmanom Veličanstvenim, koji je preuzeo prijestolje 1520. nakon oca Selima I., dominiralo je od zapadnog Mediterana do Dunava. Iz Konstantinopolja, bivše prijestonice Bizanta, Osmanlije su planirale daljnju ekspanziju prema Zapadu, svjesne neizbježnog sukoba s Habsburškom kućom, s kojom su dijelile hiljade kilometara granice.

Sulejman je vješto sklapao saveze kako bi oslabio svoje protivnike. Diplomatski sporazumi s Francuskom, Venecijom, a kasnije i njemačkim protestantima, isključili su ih kao neposredne prijetnje. Nasuprot tome, Karlo V. suočavao se s izazovima upravljanja raznolikim i geografski raspršenim teritorijima, što je Osmanskom Carstvu dalo stratešku prednost.

Sulejmanova ambicija bila je osvojiti Mađarsku, ključni bedem protiv osmanske ekspanzije. Njegov prvi cilj bila je tvrđava Beograd, “ključ Dunava”. Godine 1456., Mehmet II. Osvajač pokušao je osvojiti grad, ali su ga mađarske snage, uz podršku lokalnih vođa poput Vlada Drakule, gospodara Vlaške, odbile. No 1521. situacija se promijenila. Oslabljena Mađarska, pod mladim kraljem Lajosom II. Jagelovićem, čija je vlast bila podrivana od strane plemstva, nije mogla odoljeti. Nakon mjesec dana opsade, Beograd je pao u ruke osmanskih janjičara.

Godinu dana kasnije, 1522., Sulejman je osvojio otok Rodos, protjeravši vitezove Svetog Ivana. Istovremeno, sklopio je savezništvo s Francuskom, učvrstivši položaj protiv Habsburgovaca. U proljeće 1526., na čelu vojske od 100.000 ljudi i 300 topova, krenuo je na Mađarsku. Dana 29. augusta iste godine, Osmanlije su uništile mađarsku vojsku u bitci kod Moháača. Kralj Lajos II. poginuo je zajedno s 50.000 vojnika, a pobjednici su nakon bitke odrubljivali glave 2000 zarobljenika, podigavši od njih jeziv humak. Val strave proširio se Evropom.

Smrt Lajosa II. bez nasljednika izazvala je dinastičku krizu. Ferdinand Austrijski, oženjen Anom Jagelović, sestrom pokojnog kralja, preuzeo je prijestolje, ali se suočio s konkurencijom Ivana Zapolje, transilvanskog vojvode kojeg je Sulejman obećao učiniti vladarom cijele Mađarske. Osmanski sultan promatrao je kako raste moć Habsburgovaca, dok su njegove granice sve više dodirivale njihove teritorije.

Nakon pobjede kod Mohača Osmanlije su 1527. zauzele Budim, spalivši i opljačkavši grad. Ohrabren uspjesima, Sulejman je 27. septembra 1529. stigao pred Beč s vojskom od gotovo 200.000 ljudi, uključujući elitne janjičare, tešku konjicu sipahije i laku konjicu akinci. Beč, ključni grad srednje Evrope, postao je simbol borbe za budućnost kršćanstva.

Odbranu grada vodio je Ferdinand Habsburški, uz samo 20.000 vojnika pod zapovjedništvom iskusnog plemića Niklasa von Salma. Unatoč brojčanoj inferiornosti, branitelji su ojačali zidine i bastione, uspješno odbijajući osmanske napade. Karlo V., koji se nalazio u Italiji pripremajući carsku krunidbu, organizirao je pomoć Beču, dok je francuski kralj Franjo I., Sulejmanov saveznik, iskoristio priliku za napad na španske posjede u Italiji, dodatno oslabivši Habsburgovce.

Ključni trenutak opsade bila je neočekivana pomoć: oko 1000 njemačkih plaćenika, poznatih kao landsknehti i 700 španskih arkebuzira, poslanih od kraljice Marije Mađarske, udovice Lajosa II. No najveći saveznik branitelja bio je “general zima”. Obilne jesenske kiše donijele su blato, snijeg i hladnoću, iscrpivši i demoraliziravši osmansku vojsku. Nakon mjesec dana opsade, bez značajnog napretka i s hiljadama izgubljenih vojnika, Sulejman je 14. oktobra naredio povlačenje. U bečkoj katedrali svetog Stjepana održana je misa, a zvona su radosno zvonila – Beč je bio spašen.

U februaru 1530. godine, papa Klement VII. okrunio je Karla V. za cara u Bologni, učvrstivši njegov status vođe kršćanske Evrope. Poraz pred Bečom bio je udarac za Sulejmana, koji je sebe smatrao nasljednikom rimskih careva. Već 1532. godine, osmanski špijuni u Veneciji izvijestili su o pripremama za novi pohod. Sulejman i njegov veliki vezir Ibrahim-paša poveli su vojsku od preko 200.000 ljudi prema Evropi. Karlo V., osiguravši podršku njemačkih knezova, Poljske, Svete Stolice i Portugala, prikupio je više od 100.000 vojnika, uključujući španske terciose i flamske trupe.

Očekivana velika bitka između dva cara nije se dogodila. Beč je ovoga puta bio dobro utvrđen, a osmanska vojska, daleko od svojih baza, suočila se s logističkim problemima. Ključni trenutak bila je herojska obrana tvrđave Güns, 60 kilometara od Beča, koja je mjesec dana odolijevala osmanskim napadima. U augustu 1532. godine, uz dolazak kiša, Sulejman je naredio povlačenje, opustošivši okolicu i učvrstivši kontrolu nad južnom Mađarskom, koja će ostati pod osmanskom vlašću više od dva stoljeća.

Spas Beča 1529. bio je trenutak olakšanja za kršćansku Evropu. Španski hroničar Francisco López de Gómara zapisao je: “Jedna od najvećih stvari koje je car učinio bila je odbrana Beča, jer da su Turci zauzeli grad, možda bi već bili u Francuskoj.” Sukob između kršćana i muslimana nastavljen je a Beč je ostao meta osmanskih napada. Godine 1683., u drugoj opsadi, pobjeda kršćanskih snaga pod vodstvom poljskog kralja Jana III. Sobieskog u bitci kod Kahlenberga označila je kraj osmanske prijetnje Srednjoj Evropi.

Prva opsada Beča 1529. ostaje simbol otpora i prekretnica u borbi između dva svijeta. Sulejmanova ambicija da podjarmi Evropu zaustavljena je hrabrošću branitelja, nepovoljnim vremenom i strateškim savezima, ostavljajući neizbrisiv trag u historiji. IZVOR: Historia y vida