Počeo je projekat „Srebrenica – 30 godina: Put sjećanja kroz gradove Hrvatske“ koji će u narednim danima biti održan u osam gradova širom Hrvatske, s ciljem čuvanja kulture sjećanja, suočavanja s istinom o genocidu i promicanja međusobnog poštovanja među narodima. Dio programa je i promocija knjige  “Genocid nad Bošnjacima”, autora prof. dr. Enisa Omerovića. Riječ je o kapitalnom izdanju i prvoj međunarodnopravnoj analizi Genocida nad Bošnjacima, a tim povodom Omerović govori za “Bosnu”. Knjiga je netom izašla u izdanju Nacionalne koordinacije Bošnjaka u Republici Hrvatskoj

Prof. dr. Enis Omerović dekan je Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici. Diplomirao je na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu 2005. godine. Magistarski studij iz međunarodnog prava završio je na Univerzitetu u Glasgowu 2006. godine, a doktorirao je na Pravnom fakultetu Univerziteta u Zenici 2017. godine, s fokusom na međunarodno javno pravo .

Svoju akademsku karijeru započeo je kao asistent na Pravnom fakultetu Univerziteta u Tuzli, nakon čega je obavljao funkciju višeg stručnog saradnika na Institutu za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu. Od 2012. godine zaposlen je na Pravnom fakultetu Univerziteta u Zenici, gdje je obavljao dužnosti višeg asistenta, docenta, vanrednog profesora i prodekana za naučno-istraživački rad u periodu od 2018. do 2021. godine.

Autor je i koautor brojnih naučnih radova iz oblasti međunarodnog javnog prava, međunarodnog krivičnog prava i ljudskih prava. Njegov istraživački rad posebno se fokusira na proučavanje zločina genocida i zločina protiv čovječnosti, s posebnim osvrtom na period agresije na Bosnu i Hercegovinu od 1992. do 1995. godine.

Povodom izlaska knjige “Genocid nad Bošnjacima – međunarodnopravna analiza”, Omerović je govorio za časopis “Bosna”.

BOSNA: Koji je ključni doprinos vaše analize razumijevanju Genocida u Srebrenici u kontekstu međunarodnog prava, posebno u pogledu odgovornosti država i međunarodnih organizacija?

OMEROVIĆ: Knjiga doprinosi razumijevanju genocida na području Srebrenice time što ga analizira ne samo kao individualni zločin, već kao međunarodni zločin države i potencijalno međunarodne organizacije. Posebna pažnja data je normama o državnoj odgovornosti i obavezama međunarodne zajednice u sprečavanju genocida. U tom smislu, Srebrenica se razmatra kao test međunarodnopravne učinkovitosti – ne samo u sankcionisanju, već i u sprečavanju. Pokazali smo da je genocide na području Srebrenice bio rezultat sistematske i organizirane politike koja je uključivala ne samo pojedince, već i državne structure. Jednako tako, u knjizi se ističe ne samo da je Srbija prekršila obavezu sprečavanja genocida, nego i da međunarodno pravo zahtijeva aktivnu obavezu država da spriječe, kazne i ne pomognu izvršenje genocida – što uključuje i politčku i pravnu odgovornost u širem smislu.

Knjiga otvara pitaje (ne)odgovornosti međunarodnih vladinih organizacija, prije svega Ujedinjenih nacija, čije mirovne snage nisu spriječile zločin uprkos svojoj prisutnosti u sigurnoj zoni. Doprinos ove naučne analize je u produbljenom razumijevanju pravne strukture genocida, državne odgovornosti, te potrebe da se međunarodno pravo razvija kako bi bilo primjenjivo i pravedno u odnosu na sve aktere – uključujući i međunarodne organizacije.

BOSNA: Kako biste objasnili mogućnost da međunarodne organizacije, poput UN-a, budu pravno odgovorne za propuste u sprječavanju Genocida u Srebrenici?

OMEROVIĆ: Trenutno, međunarodne organizacije, uključujući Ujedinjene nacije, uživaju funkcionalni imunitet na osnovu Konvencije o privilegijama i imunitetima iz 1946. godine. To znači da one ne mogu biti tužene pred nacionalnim sudovima država članica, a ne postoji ni stalni međunarodni sud nadležan da odlučuje o njihovoj odgovornosti za međunarodna protupravna djela.

Ipak, pravna teorija i dokumenti poput Pravila o odgovornosti međunarodnih organizacija iz 2011. godine potvrđuju da bi organizacije u načelu trebale snositi odgovornost ako prekrše međunarodne obaveze. U slučaju Srebrenice, iako nije moguće sudski utvrditi odgovornost UN-a, ostaje otvoreno pitanje moralne i političke odgovornosti, kao i potrebe za reformom institucionalnog okvira međunarodne odgovornosti. Upravo ova studija doprinosi zahtjevu za reformom međunarodnog pravnog poretka, u smislu jačanja odgovornosti i međunarodnih organizacija, a ne samo država.

BOSNA: Kako presuda ICJ-a iz 2007. oblikuje razumijevanje genocidne namjere država?

OMEROVIĆ: Presuda je prvi put utvrdila odgovornost države – Srbije – za nesprečavanje i nekažnjavanje genocida, iako nije utvrđena direktna odgovornost za njegovo izvršenje. Time je jasno potvrđena obaveza država da spriječe genocid čim saznaju ili bi trebale znati da postoji ozbiljan rizik. To je prva i do danas jedina presuda jednog međunarodnog suda koja je utvrdila odgovornost države za povrede Konvencije o genocidu. Presuda uspostavlja viši standard dokazivanja specifične namjere kada je riječ o državnoj odgovornosti za genocid. Ova sudska odluka razdvaja individualnu i državnu odgovornost, utvrđuje obavezu sprečavanja genocida kao pozitivnu obavezu. Čak i ako država ne posjeduje genocidnu namjeru, u smislu svoga genocidnoga plana i politike, ona može biti odgovorna ako zna ili je mogla znati da se genocid priprema i ne učini ništa da ga spriječi. Ukratko, ova presuda nije proširila pojam genocidne namjere, ali je jasno postavila da država može biti odgovorna i bez dokazane vlastite genocidne namjere, ako propusti da spriječi genocid ili da kazni njegove izvršitelje.

BOSNA: Kako biste ocijenili napredak u sprječavanju poricanja genocida, npr. u slučaju Pavlovića?

OMEROVIĆ: Krivično gonjenje za poricanje genocida, kao u slučaju Pavlovića, predstavlja historijski iskorak ka uspostavljanju kulture sjećanja i vladavine prava. Iako je put spor, evidentan je institucionalni napredak u priznavanju da poricanje nije samo retorički čin, već društveno opasan fenomen koji podriva mir, pomirenje i dostojanstvo žrtava. To jeste važan korak, ali je zakašnjen i još je uvijek ograničen korak prema uspostavljanju pravne i društvene odgovornosti za negiranje najtežih međunarodnih zločina.

Ona, s druge strane, potvrđuje da je pravni sistem BiH konačno počeo primjenjivati u praksi zabranu poricanja genocida čime se šalje poruka o nedopustivosti minimiziranja i negiranja presuđenih činjenica. No, suočavanje s poricanjem genocida u BiH i dalje je nedosljedno i pod snažnim je političkim otporima kojima svakodnevno svjedočimo.

BOSNA: Kako se faze negiranja i trijumfalizma manifestiraju danas?

OMEROVIĆ: One se manifestiraju kroz institucionalne negacije presuda međunarodnih sudova, veličanje osuđenih ratnih zločinaca i političke narative koji negiraju sudski utvrđene činjenice. Takva praksa destabilizira bosanskohercegovačko društvo i predstavlja nastavak nasilja drugim sredstvima – kroz memoricid i selektivnu historiju. U BiH možemo detektirati nekoliko izazova: imate institucionalnu opstrukciju u primjeni zakona, imate normalizaciju poricanja u političkom i javnom diskursu, kao i odsustvo šire društvene transformacije, uključujući obrazovni sistem.

Trijumfalizam predstavlja oblik revizionizma i poricanja, ali ima i dodatnu dimenziju – slavljenja, opravdavanja ili naprosto normalizacije onoga što je međunarodno utvrđeno kao najteži međunarodni zločin: genocid. Trijumfalizam se u BiH konkretno manifestira kroz negiranje genocida uz slavljenje počinilaca. Imate primjere u kojima političari i javne ličnosti iz entiteta RS negiraju presude ICTY-a i ICJ-a, dok se istovremeno počinioci genocida, poput Ratka Mladića veličaju kao heroji, a njihovi murali, slike i grafiti prisutni su u javnom prostoru.

Udžbenici historije u RS-u ne sadrže objektivne podatke o genocidu na području Srebrenice. Formiranje tzv. alternativnih komisija i izvještaja, koje pokušavaju osporiti zaključke međunarodnih, inostranih i domaćih sudova pod krinkom „naučnih analiza“, a zapravo služe političkoj agendi. Trijumfalizam u odnosu na genocid nad Bošnjacima u BiH ne samo da vrijeđa dostojanstvo žrtava i negira pravdu, nego i podriva osnove pomirenja, demokratskih vrijednosti i vladavine prava. On je mnogo više od negacije prošlosti.

BOSNA: Koja je uloga Rezolucije UN-a iz 2024. o danu sjećanja na Genocid u Srebrenici?

OMEROVIĆ: Rezolucija UN-a ima višestruku važnost – ona institucionalizira sjećanje, delegitimizira negiranje, afirmira historijsku istinu i obavezuje države članice na obrazovanje i prevenciju. To je korak protiv zaborava i svojevrsni međunarodnopravni odgovor na memoricid. Ona ima pravni, politički, moralni i edukativni značaj i predstavlja jedan od najvećih međunarodnih iskoraka u procesu suočavanja s prošlošću na prostoru bivše Jugoslavije. Međunarodno je priznata historijska istina koja se suprotstavlja sveprisutnim pokušajima poricanja, relativizacije i revizionizma i kojom se uspostavlja univerzalno sjećanje, koje prevazilazi lokalne i regionalne okvire. Ona odaje počast žrtvama istovremeno podsjećajući međunarodnu zajednicu na neuspjeh u sprečavanju genocida nad Bošnjacima u Bosni i Hercegovini. Ona se svakako može promatrati u svjetlu doprinosa kulturi prevencije genocida i drugih masovnih zločina.

Rezolucija je zapravo dokaz da se istina o genocidu ne može trajno blokirati vetom u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija, jer Generalna skupština odlučuje većinom glasova, u kojoj su sve države članice ove organizacije potpuno ravnopravne. BiH bi trebala graditi dosljednu sudsku praksu, osigurati dodatne mehanizme za institucionalno sankcionisanje i prevenciju poricanja, kao i ojačati pravnu kulturu sjećanja, posebno kroz obrazovanje i medije.

BOSNA: Kako usmena historija i svjedočenja doprinose obrazovanju i prevenciji zločina?

OMEROVIĆ: Usmena historija ima moć da prenese ljudsku dimenziju zločina koja često izostaje u pravnim dokumentima. Svjedočenja žrtava stvaraju empatiju, ruše mitove i obogaćuju nastavu historije i prava. Ona su ključna za razvoj savjesti budućih generacija. Svjedočenja preživjelih razbijaju apstraktnost pojma genocida. Ona imaju snagu da djeca stvaraju empatijsko znanje, koje je dublje i trajnije od pukog memorisanja datuma i presuda. Usmena historija dokumentira ljudsku dimenziju i perspektive koje često izostaju iz službenih narativa. Ona čuva kolektivno pamćenje, osobito u zajednicama gdje su institucionalna sjećanja potisnuta ili osporena. U pedagoškom smislu, svjedočenja pomažu mladima da razumiju posljedice dehumanizacije, mržnje i politike isključivanja. Ona podstiču aktivno građanstvo, ukazujući na važnost govora protiv diskriminacije, nasilja i nepravde, posebno prema marginaliziranim članovima društva i ranjivim skupinama ljudi.ž

BOSNA: Kako bi erga omnes obaveze mogle unaprijediti odgovornost za genocid?

OMEROVIĆ: Proširenje erga omnes obaveza podrazumijeva da je sprečavanje i kažnjavanje genocida obaveza svake države prema cijeloj međunarodnoj zajednici. Ako bi se ove obaveze eksplicitno odnosile i na međunarodne organizacije, to bi znatno povećalo pritisak na aktere koji mogu spriječiti zločine, ali često ostaju pasivni. Obaveze koje djeluju prema svima omogućavaju da bilo koja država može pokrenuti međunarodni postupak pred ICJ-om protiv druge koja je prekršila Konvenciju o genocidu, čak i ako nije direktno pogođena, i tom prilikom tražiti privremene mjere, zaštitu žrtava ili sprječavanje činjenja daljnjih zločina. To jača mehanizme međunarodne kontrole, jer zločin genocida više nije „unutrašnja stvar“, već odgovornost cijelog čovječanstva.

Obaveze erga omnes pojačavaju sadržaj i težinu obaveze sprečavanja genocida, budući da nedjelovanje države može predstavljati međunarodnu odgovornost zbog propuštanja dužne pažnje. To doprinosi stvaranju pozitivne obaveze djelovanja, a ne samo zabranu činjenja. Kako genocid predstavlja kršenje erga omnes obaveza, sve države imaju pravo da procesuiraju počinioce genocida bez obzira na njihovu nacionalnost i mjesto izvršenja, sarađaju kroz međunarodnu pravnu pomoć te izruče osumnjičene ili ih procesuiraju pred domaćim sudovima.

Ovo jača globalnu mrežu krivične odgovornosti, doprinosi borbi protiv nekažnjivosti i osnažuje princip univerzalne nadležnosti, gdje se počinioci više ne mogu skrivati iza granice. Ove vam obaveze daju osnov za kolektivno traženje reparacija, zahtjeve za memorijalizaciju i priznanje istine te stvaraju mogućnost da države traže simboličku i pravnu satisfakciju u ime žrtava, čak i ako nisu izravno pogođene. I na koncu, zahvaljujući činjenici da je zabrana genocida imperativna norma općeg međunarodnog prava i da obaveza zabrane genocida djeluje prema svima, međunarodna zajednica ima osnov za djelovanje kroz ICJ, stalni Međunarodni krivični sud (ICC), Vijeće sigurnosti UN, Opću skupštinu UN i druge forume. Međunarodne organizacije i tijela mogu donositi rezolucije, osnivati ad hoc tribunale, uvoditi sankcije. Ujedinjene nacije imaju stoga i politički i pravni osnov da zahtijevaju odgovornost i države i pojedinca.

BOSNA: Kako bi novi međunarodni sud za odgovornost organizacija mogao doprinijeti pravdi?

OMEROVIĆ: Takav sud bi bio institucionalna inovacija koja bi omogućila žrtvama pristup pravdi u slučajevima kada međunarodne organizacije djeluju bez pravne odgovornosti. Time bi se ojačala načela jednakosti pred zakonom i spriječilo ponavljanje institucionalnih propusta poput onih u Srebrenici.

Međutim, taj sud trenutno ne postoji, ali njegova uspostava bi predstavljala značajnu inovaciju i svojevrsni napredak u međunarodnom pravu. Time bi se popunila praznina koja danas postoji: međunarodne organizacije, iako de facto obavljaju funkcije državne vlasti u određenim kontekstima (kroz misije UN-a ili privremene međunarodne uprave određenih područja), i iako predstavljaju međunarodnopravne subjekte s međunarodnopravnom osobnošću, ne mogu biti pravno odgovorne pred nijednim sudskim forumom.

Sud za odgovornost međunarodnih organizacija omogućio bi institucionalnu odgovornost, transparentnost i reparaciju za žrtve koje su pretrpjele štetu zbog djelovanja ili propusta međunarodnih struktura. Time bi međunarodno pravo ojačalo svoju vjerodostojnost i kapacitet za prevenciju zločina.

BOSNA: Jesu li postojeći pravni instrumenti dovoljni ili su potrebne reforme?

OMEROVIĆ: Međunarodno pravo već prepoznaje genocid kao najozbiljniji međunarodni zločin najrazornijih posljedica kroz Konvenciju o genocidu, Statut Međunarodnog krivičnog suda (ICC) koji uključuje genocid kao jedan od četiri osnovna međunarodna zločina, presude međunarodnih sudova, ali i kroz načelo univerzalne nadležnosti. Dakle, pravni okvir već postoji. Konvencija o genocidu iz 1948. ostaje temelj, ali nije dovoljna. Nisu obuhvaćene sve zaštićene grupe (npr. političke), a nejasna je i odgovornost međunarodnih organizacija. Potrebne su reforme koje bi unaprijedile mehanizme prevencije, uključujući obavezne izvještaje, bolju primjenu imperativnih normi općeg međuanrodnog prava, reformu veto mehanizma u Vijeću sigurnosti, kao i rad na razvijanju svojevrsnog prinudnog izvršenja presuda Međunarodnog suda u Hagu (ICJ).

Prevencija genocida često zakazuje. Međunarodna zajednica nije reagovala na upozorenja o genocidu u Ruandi (1994) i Srebrenici (1995), iako su svi znakovi bili prisutni. Postoje mehanizmi prevencije genocida, ali ih države vrlo često zanemaruju. Veto u Vijeću sigurnosti blokira stvaranje privremenih pravosudnih tijela ili prebacivanje slučajeva ICC-u. ICC zavisi od saradnje država, što često izostaje. U mnogim se zemljama, uključujući BiH, genocid poriče, umanjuje ili opravdava. Nužni su proaktivni mehanizmi ranog upozoravanja. U tom smislu potrebno je jačati kapacitete UN-a i regionalnih organizacija za rano prepoznavanje rizika od genocida sa obavezom brzog reagiranja. Reforma ICC-a traži jačanje neovisnosti, efikasnosti i budžeta ovog za sada jedinog međunarodnog suda koji sudi pojedincima za genocid, uključujući mehanizme za prisilno dovođenje osumnjičenih.

Zaista bez političke volje, institucionalnih reformi i međunarodne solidarnosti, svi postojeći pravni instrumenti ostaju samo puko slovo na papiru.

BOSNA: Kako ocjenjujete ulogu ICTY-ja?

OMEROVIĆ: ICTY je postavio pravne standarde i izgradio relevantnu sudsku praksu, potvrđujući da je u Srebrenici počinjen genocid. Iako je imao ograničenja, njegova uloga u afirmaciji međunarodnog krivičnog prava je neosporna, a lekcije uključuju potrebu za domaćim pravosuđima, dugoročnu podršku žrtvama i arhivsku dostupnost za daljnja istraživanja. Doprinio je određenom tumačenju definicija genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina te je uspostavio određene standarde da dokazivanje komandne odgovornosti, udruženog zločinačkog poduhvata i individualne krivnje. Prvi je međunarodni sud koji je pravosnažno presudio za genocid i osudio visoke političke i vojne zvaničnike nakon završetka Drugog svjetskog rata. U tom smislu je bio pravnički pionir koji je postavio presedan za osnivanje ICC-a i ostalih tribunala.

Doprinio je utvrđivanju istine, no znakovito je postaviti pitanje zašto sudska vijeća ICTY-a nisu ustvrdila počinjenje genocida nad Bošnjacima prije 1995. i na drugim područjima Bosne i Hercegovine. Izostanak mehanizama za reparacije žrtvama i kašnjenje u sudskim postupcima nerijetko su dovodili do nepovjerenja žrtava prema ovoj privremenoj međunarodnoj pravosudnoj instituciji.

BOSNA: Koja je uloga obrazovnog sistema?

OMEROVIĆ: Obrazovni sistem je prva linija odbrane od poricanja. Uključivanje tema o genocidu i holokaustu u nastavu građanskog obrazovanja, historije, međunarodnog prava, razvija kritičko mišljenje i empatiju. To je ključna prevencijska mjera protiv radikalizacije i društvene amnezije. Obrazovanje ne smijemo gledati isključivo kao alat za prenošenje znanja, već instrument oblikovanja vrijednosti, kritičkog mišljenja i kolektivnog pamćenja. Ako je genocid krajnji izraz dehumanizacije, onda je obrazovanje najmoćniji mehanizam rehumanizacije i prevencije. Putem procesa obrazovanja prenosimo historijsku istinu i činjenična saznanja. Smatram da se učenje o genocidu mora ugraditi u nastavne planove i programe svih pravnih fakulteta u BiH. Škole i univerziteti trebaju razvijati osjetljivost na kršenja ljudskih prava, razumijevanje dostojanstva svakog pojedinca i važnost vladavine prava i tolerancije.

Obrazovni sistem mora razotkriti mehanizme i motive poricanja, jasno razgraničiti slobodu izražavanja od zlonamjernog historijskog revizionizma i demontirati nacionalističke mitove i mitologizaciju zločinaca. Držim da borba protiv poricanja genocida i drugih srodnih međunarodnih zločina počinje u učionici. Učenje o genocidu doprinosi formiranju kolektivne svijesti koja prepoznaje opasnosti etničke mržnje, dehumanizacije i sistemskog nasilja. Cijenim da škole i univerziteti trebaju obilježavati važne historijske datume, sarađivati sa memorijalnim centrima, uključivati svjedočanstva preživjelih. U državama poput BiH, obrazovni je sistem često etnički segmentiran s različitim narativima. S tim u vezi potrebna je reforma nastavnih planova i međuentitetska harmonizacija sadržaja, uz podršku međunarodnih aktera.

BOSNA: Šta je memoricid i kako utječe na pravo na istinu?

OMEROVIĆ: Memoricid je sustavno brisanje sjećanja na zločin. Njime se krši pravo žrtava i društva na istinu, te se stvara prostor za ponavljanje zločina. Memoricid je produžena ruka genocida i mora biti suzbijan zakonski i obrazovno. To je namjerna, organizirana i često politički motivirana praksa brisanja historijskih tragova zločina, poricanja zločina, brisanja kulturnih, vjerskih i arhitektonskih simbola cijelih zajednica, kao i onemogućavanje komemoracije, obrazovanja i javne rasprave o zločinima. Memoricid vrijeđa prava žrtava i društva da znaju, budući da on izravno potkopava istinu i historijske činjenice. Memoricid ponovno dehumanizira, jer se patnja žrtava osporava, a njihov identitet briše. Kada se zločini brišu iz javne svijesti, dolazi do pada političkog i pravnog pritiska na procesuiranje počinilaca. Memoricid ometa stvaranje kulture sjećanja koja je preduslov za stvarno pomirenje. Umjesto istine, društvo se oblikuje kroz mitove i nacionalističke narative.

BOSNA: Koje bi reforme međunarodnog prava mogle spriječiti buduće genocide?

OMEROVIĆ: Najvažnije su ukidanje ili ograničenje veta u Vijeću sigurnosti u slučajevima masovnih zločina, uspostavljanje pravne odgovornosti međunarodnih organizacija, jačanje preventivnih mehanizama UN-a, te donošenje konvencije o zločinima protiv čovječnosti. Time bi međunarodno pravo odgovorilo na izazove 21. stoljeća. Ono što međunarodnom pravu danas nedostaje – to su prinudni mehanizmi za izvršenje konačnih i pravno obavezujućih odluka međunarodnih sudova. Konkretno, u pogledu sprečavanja budućih genocida, valjalo bi raditi na uvođenju obavezne reakcije na rizik od genocida.

Nadalje je potrebno kriminalizirati poricanje genocida na međunarodnom nivou kroz usvajanje međunarodne konvencije ili dopunu postojećih pravnih instrumenata koja bi obavezala države da zabrane negiranje presuđenih genocida i drugih srodnih masovnih zločina, sankcionišu glorifikaciju počinilaca, uključe to u obrazovni i javni prostor. Države moraju u svoje obrazovne sisteme uvesti edukaciju o genocidu. Valja jačati ICC, univerzalnu nadležnost te raditi na stvaranju međunarodnih fondova za reparacije žrtava u slučajevima genocida. Postojeći okvir međunarodnog prava je nedovoljan, on je više reaktivan nego preventivan. Nažalost, više je politički nego pravno obavezujući.