UDBA ga je podvrgla brutalnim mučenjima: bio je svakodnevno premlaćivan, vješali su ga za kuke, danima ostavljali bez hrane i sna. Uprkos svemu, nije izdao drugove niti odustao od svojih ideala. Njegova snaga volje izazivala je poštovanje čak i među isljednicima.

U vrijeme rigidnog komunizma, opterećenog agresivnom ateističkom ideologijom, pogotovo u prvim godinama nakon uspostavljanja novog državnog sistema, malo je bilo onih koji su smjeli razmišljati drugačije od onoga što je bilo javno prihvatljivom. O slobodi govora moglo se samo sanjati, a svako ko je imalo držao do svoje riječi, vjere, tradicije ili uvjerenja i ako to nije želio ili umio sakriti našao bi se na udaru tajne policije, partijskih komesara, špijuna i saradnika državne bezbjednosti.

Država je, preko svoje OZNE, a kasnije UDBE, željela znati šta mladi ljudi čitaju, o čemu razgovaraju, s kim se sastaju. Organizacija Mladih muslimana bila je pod stalnom prismotrom, iako su je uglavnom činili golobradi mladići koji nisu predstavljali stvarnu opasnost po komunistički poredak. Njeni su članovi i simpatizeri, sve odreda vjernici, preživljavali najokrutnije torture i isljeđivanja, a mnogi su i pogubljeni bez pravog suđenja.

Po mnogo čemu poseban bio je slučaj učenika sarajevske medrese Omera Kovača, među drugovima poznatog kao Omica. Kovač je rođen 1932. godine u blizini Foče.

Njegovi roditelji Omer i Fatima poslali su ga u Sarajevo na školovanje u Gazi Husrev-begovu medresu, gdje se isticao marljivošću i interesovanjem za intelektualne rasprave. Upravo unutar ove institucije došao je u dodir s idejama pokreta Mladi muslimani, koji je imao snažno uporište među učenicima i profesorima.

U vrijeme kada je Jugoslavija prolazila kroz političku krizu izazvanu Rezolucijom Informbiroa 1948. godine, Mladi muslimani su intenzivirali svoje aktivnosti. Njihovo djelovanje nije bilo oružano, već prvenstveno intelektualno i organizaciono, no ideja o mogućem sukobu s komunističkom vlašću dovela je i do planova o obezbjeđivanju oružja i spremnosti na otpor.

U tom ozračju Omer Kovač postaje jedan od najaktivnijih mladih članova. Povjeravani su mu važni zadaci, a među njima i pokušaj da se dođe do oružja koje se, prema informacijama, nalazilo u podrumu medrese. Akcija nije uspjela, ali je Omer ostao prepoznat kao neko ko se nije povlačio pred odgovornostima.

Prekretnica u njegovom životu dogodila se 1949. godine kada je za direktora medrese imenovan Sulejman Kemura. U tom periodu represija jugoslavenskih vlasti prema Mladim muslimanima bila je sve snažnija. Jednog dana, dok je zbog bolesti ležao u ambulanti medrese, Omer je čitao tekst koji je tajno kružio među učenicima. Kemura ga je zatekao s brošurom i odmah obavijestio UDBU.

Omer je ubrzo uhapšen i izveden pred isljednike. Tokom istrage pokazao je nevjerovatnu izdržljivost i odlučnost. Svojoj porodici je prije hapšenja poručio: “Omica će i umrijeti, ali neće progovoriti!”. Ta rečenica postala je simbol njegovog kratkog, ali snažnog životnog puta.

UDBA ga je podvrgla brutalnim mučenjima: bio je svakodnevno premlaćivan, vješali su ga za kuke, danima ostavljali bez hrane i sna. Uprkos svemu, nije izdao drugove niti odustao od svojih ideala. Njegova snaga volje izazivala je čak i poštovanje među isljednicima.

Na kraju je, izmučen i teško povrijeđen, preminuo u bolnici. Imao je samo 17 godina. Njegova dženaza obavljena je u tišini i pod diskretnim nadzorom vlasti, a ukopan je na Grličića Brdu u Sarajevu.

Omerov život, iako kratak, ostavio je snažan pečat. Predstavljao je generaciju mladih Bošnjaka koja se usudila misliti drugačije u vremenu represije, i koja je za ideale slobode i vjere bila spremna dati i vlastiti život. Njegova rečenica, upućena drugovima pred suđenje – “Nema više moga tijela! Postoji samo duša koja živi za islam” – ostala je upisana kao svjedočanstvo moralne snage jednog sedamnaestogodišnjeg dječaka.