Kada je petog oktobra 1908. car Franjo Josip objavio proglas o aneksiji, Bosna je zanijemila. Hrvati su je pozdravili kao „konačno oslobođenje“, Srbi su je doživjeli kao izdaju, a Bošnjaci kao udar na vjeru. Šestog oktobra 1908. godine, samo dan nakon proglašenja bugarske nezavisnosti od Osmanskog carstva, Austro-Ugarska monarhija je izvršila aneksiju Bosne i Hercegovine a dan kasnije Austro-Ugarska je objavila da povlači svoje trupe iz Novopazarskog sandžaka. Time je i de facto okončana višestoljetna vlast Osmanskog carstva nad Bosnom i Hercegovinom

U jesen 1908. godine, dok su u Istanbulu odzvanjali povici mladoturaka o „ustavu i slobodi“, Bosna i Hercegovina je bila na putu da postane dio tuđeg carstva. Austro-Ugarska, koja je zemlju okupirala još 1878, odlučila je iskoristiti slabost Osmanskog carstva i evropske zbrke da aneksiju učini svršenom činjenicom.

Za Beč je to bio čin suvereniteta, za Carigrad poniženje, a za Bošnjake tragedija. Narod koji je decenijama živio između dva svijeta, sada je preko noći izgubio svaku iluziju da se može vratiti pod sultanovu vlast. U Sarajevu su stizale vijesti o „proklamaciji carskog veličanstva“, a u mahalskim avlijama odzvanjala su pitanja: „Šta će biti s našom vjerom i našim imanjem?“ Taj strah nije bio samo ekonomski. Bio je to strah gubitka svijeta u kojem su stoljećima bili gospodari, a sada postajali manjina u katoličko-protestantskoj carevini.

Samo nekoliko mjeseci ranije, vijest o ustavnoj revoluciji mladoturaka izazvala je euforiju među bošnjačkom inteligencijom. U Sarajevu i Tuzli se šaptalo kako će „sultan ponovo zavladati Bosnom“. Politički aktivisti su sastavljali peticije i memorandume, a u Tešnju su muslimani i Srbi zajedno skupljali potpise protiv aneksije.

No, iza te ustavne akcije krilo se mnogo neriješenih pitanja: da li zajednička borba sa Srbima znači i zajedničku budućnost? Starija ulema je sumnjala. Mlađi muslimanski intelektualci, odgajani u duhu modernizma, vjerovali su da bez savezništva s pravoslavnima nema otpora Beču.

U tom metežu pojavio se Alibeg Firdus, ugledni političar iz Travnika, koji je zagovarao misiju u Istanbul, da se kod mladoturaka zatraži zaštita i potvrda osmanskog suvereniteta. Njegov odlazak u zimu 1908. postao je simbol posljednje nade: ili će se Bosna vratiti sultanu, ili će muslimani napustiti domove i preseliti u Tursku.

Kada je petog oktobra 1908. car Franjo Josip objavio proglas o aneksiji, Bosna je zanijemila. Hrvati su je pozdravili kao „konačno oslobođenje“, Srbi su je doživjeli kao izdaju, a Bošnjaci kao udar na vjeru. Šestog oktobra 1908. godine, samo dan nakon proglašenja bugarske nezavisnosti od Osmanskog carstva, Austro-Ugarska monarhija je izvršila aneksiju Bosne i Hercegovine a dan kasnije Austro-Ugarska je objavila da povlači svoje trupe iz Novopazarskog sandžaka. Time je i de facto okončana višestoljetna vlast Osmanskog carstva nad Bosnom i Hercegovinom.

U izvještajima Zemaljske vlade čitamo rečenice pune zebnje: u Nevesinju se govori o selidbi, u Bihaću pita gradonačelnik „šta će biti s vjerom“, a u Mostaru ljudi plaču na vijest da je „Švabo išćerao sultana“. Po čaršijama se šire glasine: „žene će morati skinuti zarove“, „halifa se više ne smije spominjati“, „Austrijanci će uzeti zemlju“.

U novonastaloj situaciji pojavila su se dva bošnjačka politička tabora. Muslimanska narodna organizacija (MNO) okupljala je ugledne prvake koji su i dalje vjerovali u osmanski patronat i eventualnu autonomiju. Njihov glasnik Musavat pisao je s ogorčenjem o „slabostima Evrope i izdaji Turske“.

Nasuprot njima, Muslimanska napredna stranka (MNS), predvođena sarajevskim gradonačelnikom Esad-begom Kulovićem, odlučila je priznati novu stvarnost. Njeno glasilo Muslimanska svijest pozivalo je na „rad, slogu i lojalnost“. Naprednjaci su vjerovali da će se muslimani u monarhiji moći modernizirati i sačuvati svoj položaj kroz obrazovanje i trgovinu, a ne kroz san o Carigradu.

Sukob između ove dvije partije bio je oštar, često brutalan. Musavat je Kulovića nazivao „ližisahanom“, a njegove saradnike „izdajnicima vjere“. Naprednjaci su uzvraćali da je MNO „zaslijepljena orijentalnim iluzijama“. U toj buci, narod je bio sve zbunjeniji.

Alibeg Firdus nije odustajao. U novembru 1908. putovao je u Carigrad noseći hiljade potpisa protiv aneksije. Nadao se podršci mladoturaka, vjerovao da će Osmansko carstvo, zajedno sa Srbijom i Rusijom, tražiti reviziju.

Ali dočekan je hladno. Veliki vezir mu je obećao da će „učiniti sve“, no zapravo je Turska već pregovarala s Bečom o obeštećenju. Sultana ga je primio kurtoazno, bez emocije. „Ako Bosna ostane ovako, mi ćemo se morati seliti“, rekao je Firdus po povratku.

Njegov neuspjeh označio je kraj jedne epohe, kraj političkog oslonca na Istanbul. Bošnjaci su ostali sami, između dva carstva koja su ih koristila kao pazarni ulog.

Nakon vijesti o aneksiji, među muslimanima se proširila ideja o „novom muhadžirluku“. Ljudi su govorili da će napustiti zemlju i otići „u Tursku, gdje se može živjeti po vjeri“. U Nevesinju i Foči organizovali su se sastanci o kolektivnim seobama. Zemaljska vlada je u izvještajima upozoravala Beč da „muslimane treba smiriti“, jer „ni vjera ni imovina nisu ugrožene“. No Bošnjaci nisu vjerovali. Njihov otpor nije bio oružani, nego emotivan, otpor gubitku smisla.

Aneksija Bosne i Hercegovine uzdrmala je cijelu Evropu. Rusija je protestovala, Srbija prijetila ratom, a Turska je šutjela. Njemačka je stala iza Beča, Britanija ostala neutralna, a Francuska se bavila vlastitim kolonijama. Taj međunarodni teatar još je više zbunio Bošnjake. Dok su evropske sile raspravljale o „ravnoteži moći“, narod u Bosni je mislio o svojoj vjeri, zemlji i budućnosti. U sarajevskim kahvanama raspravljalo se hoće li doći do rata između Austrije i Turske.

U mjesecima nakon aneksije, bošnjačka štampa postala je bojno polje. Musavat je objavljivao pisma iz Carigrada, najavljujući „blisku osmansku pobjedu“. Muslimanska svijest je uzvraćala tekstovima poput „Narod se kreće“, u kojima je optuživala autonomiste da „prodaju narodnim emocijama“.

U Bošnjaku, listu naklonjenom naprednjacima, pisalo se da „samo rad, školovanje i industrija mogu spasiti muslimane od propasti“. Za Musavat, to je bila izdaja. Svaka riječ bila je političko oružje, a svaka rečenica – linija fronta.

U proljeće 1909. Osmansko carstvo i Austro-Ugarska postigle su dogovor: Beč će platiti Turskoj 2,5 miliona lira, a Carigrad će priznati aneksiju. Vijest je pala kao grom. „Prodali su nas kao ovna za kurban“, pisalo je u sarajevskim pismima. No ubrzo su stigle i poruke iz Istanbula: muslimani u Bosni treba da ostanu, da budu lojalni caru i prekinu veze sa Srbima. U Sarajevu je Mahmudbeg Fadilpašić obznanio: „Bolje je mir i red nego krv i propast.“ MNO se i dalje nadala čudu, ali je bilo jasno, Bosna više nije tema svjetske politike.

Do 1910. godine, čak i najtvrdokorniji autonomisti morali su priznati realnost. U februaru te godine proglašen je Ustav Bosne i Hercegovine, a ubrzo su održani izbori za Bosanski sabor, prvu zakonodavnu instituciju u zemlji. Bošnjaci su, podijeljeni između MNO-a i MNS-a, ušli u politiku s različitim ciljevima, ali s jednom sudbinom. Aneksija ih je natjerala da se, prvi put, organizuju kao narod unutar modernog sistema.

Aneksija nije promijenila samo granice, nego i društvene odnose. Muslimanski begovski sloj morao je prihvatiti nova imovinska pravila i konkurenciju kapitalističkog tržišta. Vakufi su izgubili povlašteni status, a islamske škole morale su se modernizirati. Istovremeno, pojavila se nova generacija muslimanske inteligencije, učitelji, advokati, novinari, koja je pokušavala spojiti islam i modernost. Aneksija je razotkrila duboku slabost bošnjačke politike: pomanjkanje jedinstva i vizije. Muslimanska narodna organizacija tražila je spas u imperiji koja se raspadala; Muslimanska napredna stranka vjerovala je u milost carstva koje ih nije razumjelo.

Između te dvije iluzije nije nastala zajednička ideja Bosne. Nije bilo svijesti da opstanak naroda zavisi od njegove sposobnosti da se politički modernizira, ne od tuđe zaštite. Tek kasnije, kroz iskustva Prvog svjetskog rata i jugoslavenske države, Bošnjaci će početi graditi vlastiti koncept identiteta, ne kao „ostatak Osmanskog carstva“, nego kao narod Bosne.

(Tekst temeljen na studiji dr. Adnana Jahića „Bošnjaci i aneksija Bosne i Hercegovine“)