Za Feđu Šehovića se govorilo da je „vidra“ hrvatske i bošnjačke književnosti. Vidra, jer se znala provući kroz sve šupljine dogme, jer je znala plivati i u kalnoj vodi ideologije, i u bistrini lirike. Njegova romansirana biografija Marina Držića pod naslovom Vidra nije samo hommage Držiću, već i šifra vlastite sudbine: i Držić i Šehović su bili stigmatizirani, obojica su bježala iz vlastitog grada, obojica su znala što znači gubiti, ali ne i odustajati

Piše: Ahmed Imamović

„Život bez vjere strašniji je i od smrti.“ (Feđa Šehović)

Smrt Feđe Šehovića nije kraj jednog opusa. Ona je, kao i njegov romaneskni svijet, prelazak iz jednog sloja povijesti u drugi. Poput likova njegovih romana, koji se premještaju između epoha, vjera i carstava, i Šehović je otišao ne zatvarajući vrata već ih ostavljajući tek odškrinutima za one koji se usude tražiti istinu, bez obzira na granice.

Rođen u Bileći 1930. godine, a umro u Dubrovniku 2025. godine, Šehović je svojim djelom uspostavio ono što su rijetki u južnoslavenskoj književnosti smjeli: most između bošnjačke i hrvatske književnosti. Taj most nije bio samo estetski, nego duboko etički. Bio je to most izgrađen na nepomirljivoj hrabrosti da se suživot ne traži u općim mjestima, nego u fikcionalnim toposima gdje se mogu čuti i fra Mavro i kapetan Ilijasbeg.

Feđa Šehović bio je pisac „na zlu brijemenu“, kako bi sam rekao. Ipak, to zlo breme nije bilo razlog uzmaka, nego povod za još oštrije pisanje. Njegovo petoknjižje Ilijasbegovići – Cronica travuniana spada u remek-djela porodičnog i povijesnog romana koji doseže od osmanske Bosne, preko austrougarskih reformi, sve do raspada jugoslavenskog projekta i haškog razrješenja. U tom je nizu, na svoj način, nastala i nova historijska svijest, ne samo o bošnjačkoj sudbini, već i o univerzalnim nepravdama koje povijest skriva pod krinkom kontinuiteta.

Njegov Gorak okus duše, tiskan godinu prije Ecoove Ime ruže, bio je, prema svjedočenju Zdravka Zime, rodonačelnik jednog drukčijeg postmodernizma, koji se nije sramio moralne pozicije, ali se nikada nije zadovoljavao ideološkim utjehama. Pisati nadahnut bosanskohercegovačkom povijesti u Hrvatskoj, a biti musliman koji cijeni franjevce, bio je čin ne samo estetske, već i društvene hrabrosti.

Neizostavna je i priča o njegovom pseudonimu Raul Mitrovich, izmišljenom autoru dubrovačkih korijena koji je navodno služio u RAF-u, a pod čijim je imenom objavio najkontroverznije i najvažnije romane (Oslobađanje đavola, Uvod u tvrđavu, Gorak okus duše). Kada su o njegovim romanima počeli nagađati da su ih napisali akademici Frano Čale ili Rafo Bogišić, Šehović je znao da je uspio: stigmatizacija nije uspjela spriječiti recepciju.

U svijetu u kojem književna kvaliteta često mora najprije proći politički rentgen, Šehović je bio jedan od rijetkih koji se usuđivao pisati iz „zabranjene“ pozicije – između. Između istine i fikcije, između vjerskih lojalnosti i svjetovnog humanizma, između satire i tragedije. Njegova Dubrovačka tralalalogija, ciklus od šest romana, upravo zato zaslužuje novo čitanje, jer pokazuje kako se jedan grad može voljeti i ismijavati istodobno.

Dakle, u bogatom i raznorodnom književnom opusu Feđe Šehovića posebno se izdvaja trilogija Gorak okus duše, Oslobađanje đavola i Uvod u tvrđavu, objavljena pod pseudonimom Raul Mitrovich. Ova trilogija nije samo formalni eksperiment nego duboko osmišljena romaneskna meditacija o vjeri, žrtvi i moralnom integritetu u vremenu koje sve manje prepoznaje te vrijednosti.

Svaki od ova tri romana temelji se na fiktivnim kronikama, što pisca smješta u tradiciju historiografskog romana s elementima martirologije. Junaci su redom fanatični vjernici: fra Vincenco, Luko Pucić i Pepo Mitrovich, koji žrtvuju sve, uključujući i vlastitu sigurnost, zbog ideala u koje vjeruju. U tom smislu, trilogija funkcionira kao suvremeni odjek srednjovjekovnih života svetaca, ali filtriran kroz postmoderno razumijevanje identiteta i povijesti.

Šehovićev roman Gorak okus duše, koji se formalno oslanja na izmišljenu kroniku fra Mavra Sorkočevića, postavlja pitanje: kako živjeti bez vjere i nade? Protagonist fra Vincenco prolazi kroz tamnicu, progonstvo i gubitak, ali ga najviše boli optužba za izdaju. Njegov nećak Vicko, nakon robovanja i životnih iskušenja, vraća se vjeri, ali ne više kao dogmi, već kao poeziji i pokušaju premošćivanja raskola između ideala i stvarnosti. Roman završava njegovim samoubojstvom, činom potpunog razočaranja u svijet.

Trilogija nije tek narativ o povijesti, ona je, kako primjećuju Zdravko Zima i Željka Turčinović, svojevrsna kritika trijumfalističke povijesti. U njoj Šehović piše povijest odozdo, iz perspektive žrtve i čovjeka koji se sukobljava s neljudskim imperativima epohe. U trilogiji su iscrtana tri odnosa prema svijetu: vjernički fanatizam, skeptična introspekcija i stoička pasivnost, fra Vincenco, Vicko i Hasan. Sva tri puta vode u tragediju, ali i u spoznaju da najveće zlo nije smrt, već „život bez vjere“.

U tom svijetu, poručuje Šehović, moralne osobe svoju dosljednost plaćaju najvišom cijenom, paklom nerazumijevanja, izolacije i poraza. To su romani u kojima se povijest pretvara u pripovijest, a literatura – u mjesto gdje se duša mjeri mjerilima vječnosti.

Za Feđu Šehovića se govorilo da je „vidra“ hrvatske i bošnjačke književnosti. Vidra, jer se znala provući kroz sve šupljine dogme, jer je znala plivati i u kalnoj vodi ideologije, i u bistrini lirike. Njegova romansirana biografija Marina Držića pod naslovom Vidra nije samo hommage Držiću, već i šifra vlastite sudbine: i Držić i Šehović su bili stigmatizirani, obojica su bježala iz vlastitog grada, obojica su znala što znači gubiti, ali ne i odustajati.

Kada su ga pitali o Bosni, odgovarao je bez patetike: „Sva tri naroda moraju se konačno odreći svojih zabluda i misliti o BiH državi koja je jedino moguća, održiva i svima prihvatljiva.“ A kada su ga pitali o književnosti, rekao bi: „Pravo vrednovanje književnog djela obavlja vrijeme. Dotle mi pisci možemo uživati u zabludi da nešto osobito ostavljamo iza sebe.“

Mi, ipak, znamo da je ostavio mnogo. Ostavio je roman „dugog daha“, ostavio je dubrovačke scene pune smijeha i gorkih ironija, ostavio je trag u kojima se mogu prepoznati i fratar i derviš i jevrej. Ostavio je Bosnu onakvom kakvom ju je jedino znao voljeti, kompleksnu, neukrotivu, ali vrijednu svakog truda da se ne odustane.

Zato ćemo ga čitati. I zato je ovaj tekst tek dio jednog većeg romana kojeg je Feđa Šehović već napisao.