Premda moderna verzija priče o Djedu Mrazu kao domovinu altruističnog darovatelja navodi Sjeverni pol, njegovo zbiljsko mjesto rođenja treba tražiti malo bliže – u Holandiji, preciznije u tamošnjem folkloru. Pretpostavlja se da je Djed Mraz sličan onome kakvog danas poznajemo stvoren u holandskoj narodnoj bajci, a temelji se na historijskoj figuri Svetog Nikole, biskupu iz Mire u Maloj Aziji u današnjoj Turskoj, koji je u četvrtom stoljeću umro mučeničkom smrću u tamnici. Poznat je kao zaštitnik djece, pomoraca, siromaha, studenata, farmaceuta, pekara, ribara, zatvorenika, trgovaca i putnika, a njegov blagdan slavi se na današnji dan.

Italijani ga ovu Babbo Natale, Mađari Mikulás, Rusi Ded Moroz, Nijemci Weihnachtsmann ili Nikolaus, Bugari Dyado Koleda, Finci Joulupukki a Amerikanci Santa Claus, Saint Nicholas, Father Christmas ili Kris Kringle. Kod nas je još “socijalistički” Djeda Mraza, onaj koji nema veze s religijom sv. Nikolom, nego samo s Novom godinom. Odakle takva zbrka s imenima? Koje je nacionalnosti taj simpatični djedica?

Premda moderna verzija priče o Djedu Mrazu kao domovinu altruističnog darovatelja navodi Sjeverni pol, njegovo zbiljsko mjesto rođenja treba tražiti malo bliže – u Holandiji, preciznije u tamošnjem folkloru. Pretpostavlja se da je Djed Mraz sličan onome kakvog danas poznajemo stvoren u holandskoj narodnoj bajci, a temelji se na historijskoj figuri Svetog Nikole, biskupu iz Mire u Maloj Aziji u današnjoj Turskoj, koji je u četvrtom stoljeću umro mučeničkom smrću u tamnici. Poznat je kao zaštitnik djece, pomoraca, siromaha, studenata, farmaceuta, pekara, ribara, zatvorenika, trgovaca i putnika, a njegov blagdan slavi se na današnji dan.

Svetac je posvetio život pomaganju siromašnima, a o njegovim dobročinstvima raspredaju se brojne legende. Jedna od njih govori o čovjeku koji je upao u finansijski škripac, pa nije imao novca za miraz trima pristalim kćerima udavačama. Shvativši da im je sudba kleta namijenila ulogu usidjelica, poduzetne cure odlučile su se okušati u prostituciji. Nikola im, međutim, nije dopustio da obijaju pločnike – opskrbio ih je zlatom, čime im je omogućio da se udaju i postanu poštene žene. Sačuvavši njihovu krepost, spasio ih je od vatre paklene, koja bi ih zacijelo čekala da su se bacile na izučavanje najstarijeg zanata. Zbog toga se Nikola često prikazuje s tri vreće zlatnika – ponekad tri kugle ili jabuke – i otuda veza s darivanjem, prenosi Povijest.hr.

Druga priča nešto je krvoločnija: opaki gostioničar mučki je ubio troje djece, kako bi njihovo meso ispekao na naglo i servirao ga gostima. Budući da ih je svetac oživio, u narodnoj svijesti ostala je njegova povezanost s djecom. Treća legenda smješta ga pak na uzburkano more. Upregnuvši svoje “supermoći”, dobri Nikola spasio je putnike od sigurne smrti, što mu je priskrbilo titulu zaštitnika putnika i mornara. Sveti Nikola je na slikama često prikazivan u biskupskoj odori, sa zakrivljenim štapom i mitrom.

Jedino sigurno jeste da je Sveti Nikola živio u 4. stoljeću na prostoru današnje Turske i da se iskazao pomaganjem onima u potrebi.

“Veći dio ostalog je legenda. Nema baš puno čvrstih historijskih dokaza o Svetom Nikoli,” navodi velečasni Nicholas Ayo, autor knjige “Sveti Nikola u Americi: Božićni sveti dan i blagdan”.

Međutim, nije toliko bitno jesu li te priče istinite, rekao je Ayo, 89-godišnji umirovljeni profesor Univerziteta Notre Dame, koji je dobio ime upravo po Svetom Nikoli.

“Ne postoji Djed Mraz koji sleti na krov, ali postoji želja u srcima ljudi za bezuvjetnom ljubavlju koja ne ovisi o vašem ponašanju, već o tome da ste nečije dijete.”

Priča o Svetom Nikoli proširila se u srednjem vijeku diljem Evrope. Postao je omiljena tema za srednjovjekovne umjetnike i liturgijske predstave, navodi Encyclopedia Britannica. Zaštitnik je Grčke i Rusije, Moskve i New Yorka, kao i humanitarnih društava, djece i zalagaonica. Također je svetac zaštitnik pomoraca.

Godine 1807. italijanski mornari odnijeli su ostatke Svetog Nikole iz Myre u luku Bari na jugoistočnoj obali italijanske “čizme”. Sagradili su crkvu njemu u čast, a i relikvije za koje se vjeruje da su njegove čuvaju se u bazilici San Nicola u Bariju.

Bez obzira na sve, priče o Svetom Nikoli poslužile su kao inspiracija za stvaranje mitske figure Sinterklaasa, preteče Djeda Mraza. Mnogi elementi modernog djedice ovdje su već prisutni – darivanje dječice, brada te crvena odjeća, inspirirana biskupskim ruhom. U njegovoj plemenitoj misiji pomažu mu crni robovi (!), a svi imaju isto ime: Crni Petar.

Njihov je zadatak mlatiti zločestu djecu dugačkim štapom ili ih strpati u vreću i odnijeti u nepoznatom smjeru. Kako je ovaj element priče zvučao pomalo rasistički, robovi će kasnije biti zamijenjeni jelenima. A za zbrku s imenima krivi su Englezi – pogrešnim izgovaranjem imena Sinterklaas (Sveti Nikola), djedica postaje Santa Claus (Sveti Klaus).

Pored Svetog Nikole, Evropa je kroz povijest poznavala i druge nositelje poklona. Njemačku djecu je darivao Christkind, mali Isus. Pomagač mu je bio Weihnachtsmann, a protivnik zli Knecht Ruprecht, Pelzebock ili Krampus. Ova inačicanije imala ljudsko obličje – prikazivali su ga kao trola, gnoma, patuljka ili vilenjaka, a umjesto crveno-bijelog odijela nosio je vučju kožu i medvjeđe krzno.

U Francuskoj djecu daruje Pére Noel; u Engleskoj Father Christmas, koji se prikazuje s božikovinom, bršljanom i imelom; Italijani imaju La Befanu, dobru vješticu, a Finci Joulupukkija, koji je najsličniji danas raširenom liku bradonje u crveno-bijelom kompletiću, zbog čega ga nazivaju “pravim Djedom Mrazom”.

Američko poimanje Djeda Mraza počiva na holandskom Sinterklaasu. Početkom devetnaestog stoljeća, Washington Irving ga je u stripu “Povijest New Yorka” nacrtao kao bucmasta, veselog Holanđanina. Pod imenom Santa Claus prvi put se pojavio u jeku građanskog rata, 3. januara 1863. godine: u novinama “Harper’s Weekly”, ilustrator Thomas Nast prikazao ga je kao nasmiješenog bradonju odjevenog u sjevernjačku zastavu, koji dijeli poklone djeci i vojnicima. U pozadini se vidio natpis: “Welcome Santa Claus”. Na sličan je način opisan u pjesmi Clementa Clarka Moorea “A Visit From St. Nicolas” iz 1822. godine.

Ova pjesma značajna je za stvaranje lika Djeda Mraza kakav danas poznajemo – u crvenom odijelu s bijelim krznom, s velikim trbuhom, širokim licem, dugom bijelom bradom te crvenim nosom kao u okorjelog alkoholičara. Rođen je 1931. godine, autor mu je Haddon Sundblom, ilustrator švedskog podrijetla, a naručitelj – “Coca-Cola”! Kako bi udovoljio poslodavcima, Sundblom ga je obukao u zaštitne boje njihova logotipa, malo bijele te mnogo crvene i – zvijezda je rođena!

U komercijalnom smislu, Drugi svjetski rat pogodovao je “Coca-Coli”. Pod geslom “Gdje god je američki vojnik, tu je jeftina boca Coca-Cole”, nezdravi napitak se poput kuge širio svijetom, a s njim i reklamni lik nazvan Santa Nicolas. Nakon rata, u komunističkom Sovjetskom Savezu prepoznali su zgodnu priliku za zatiranje religioznog lika Svetog Nikole: zamijenili su ga “neutralnim” Djedom Mrazom. Uniformu darivatelja djece nisu mijenjali – naposljetku, bila je crvena!