Šestog aprila 1945. godine Sarajevo je oslobođeno od fašista. Nakon četiri godine okupacije i potpunog prestanka svih sportskih aktivnosti, grad na Miljacki započeo je mukotrpan proces obnove, ulice su bile razorene, igrališta zapuštena, sportska oprema gotovo nepostojeća. Ipak, volja za ponovnim životom bila je snažna: Sarajevo je moralo ponovo zaigrati nogomet

Na 1. Kongresu USAOBiH, održanom 11. maja 1945. godine, donesena je Rezolucija o sportu, dokument koji je označio kraj jedne i početak nove ere. U njemu se izričito zahtijevalo da se zabrani obnavljanje rada sportskih društava čiji je rad bio “zasnovan na nacionalizmu i fašizmu”. Time su ugašeni najpoznatiji sarajevski klubovi iz predratnog perioda, SAŠK, Slavija, Đerzelez, Makabi i Hajduk. Sarajevo je ostalo bez svojih dotadašnjih sportskih simbola, ali je otvoren prostor za stvaranje novih.

Dva dana kasnije, 13. maja 1945. osnovano je Omladinsko fiskulturno društvo Sloboda, prvo sportsko udruženje u oslobođenom gradu. Samo šest dana nakon toga, 19. maja, formiran je i Fiskulturni odbor Bosne i Hercegovine, s ciljem ubrzanog razvoja sporta u novoj Narodnoj Republici BiH. Sloboda je kratko bila jedino društvo u Sarajevu, sve dok trećeg juna nije osnovano Radničko-sportsko društvo Udarnik, koje je okupilo radničku omladinu i sportiste željne nove organizacije i takmičenja.

U jesen 1945. Gradski fiskulturni odbor počeo je pripreme za organizaciju prvog gradskog prvenstva u fudbalu, koje je trebalo da da predstavnika Sarajeva u finalu BiH za Saveznu ligu. Jesenji dio prvenstva odigran je u oktobru i novembru, uz učešće tri kluba, Slobode, Udarnika i Željezničara. Najuspješnija je bila Sloboda, koja je pobijedila oba rivala i time izborila status favorita za republičko takmičenje.

Međutim, 12. februara 1946. godine, Gradski fiskulturni odbor poništava sve dotadašnje rezultate, odlučivši da se prvenstvo ponovi. Novi turnir odigran je u martu, a pobjedu je odnio Željezničar, koji se tako plasirao u finale BiH za Saveznu ligu. Sloboda je završila druga i nastupila u kvalifikacijama, ali bez uspjeha, mjesto u završnici izborili su Velež i Borac.

Tokom 1946. godine Sarajevo je počelo dočekivati fudbalske velikane iz drugih dijelova zemlje. Revijalne utakmice na stadionu bivše Slavije privlačile su hiljade gledalaca, željnih sporta i normalnosti. Dana 13. januara 1946., pred oko 5.000 gledalaca, odigrana je utakmica između Crvene zvezde i reprezentacije grada Sarajeva, sastavljene od igrača Slobode, Udarnika i Željezničara. Beograđani su slavili s ubjedljivih 10:0.

Ni duel s Partizanom nije donio bolje rezultate, poraz Sarajeva bio je 7:0. Takvi ishodi natjerali su gradske vlasti da počnu razmišljati o reorganizaciji sportskog života. Kratkotrajno se govorilo o osnivanju novog društva pod imenom Kozara, ali se od te ideje brzo odustalo. Umjesto toga, odlučeno je da se postojeća društva ojačaju i omasove.

U augustu 1946. godine osnovana je Republička liga Bosne i Hercegovine, a Sarajevo je imalo dva predstavnika: Slobodu i Udarnik. Takmičenje je igralo po dvostrukom bod-sistemu (jesen-proljeće), a dva prvoplasirana tima izborila bi plasman u Savezni kvalifikacioni kup. Sloboda je sezonu otvorila furiozno, 6:1 protiv bihaćkog Jedinstva, uz pet golova sjajnog Franje Lovrića. Udarnik, s druge strane, doživio je katastrofu u Banjoj Luci (1:7 protiv Borca). Sloboda je zatim savladala Proleter iz Teslića (4:1), dok je Udarnik u derbiju savladao Velež (2:1). U narednim kolima Sloboda je pobijedila tuzlansku Slobodu 3:1 i nakratko preuzela vrh tabele.

Međutim, kako je sezona odmicala, forma Slobode padala je, dok je Udarnik bilježio sve bolje rezultate. Ključni trenutak bio je poraz Slobode od Borac Banja Luke 1:3, nakon čega je njen napadač Đuro Lovrić suspendovan na četiri mjeseca. Udarnik je, pak, upisao četvrtu uzastopnu pobjedu i preuzeo lidersku poziciju.

U osmom kolu odigran je prvi veliki poratni derbi između Slobode i Udarnika. Pred više od 3.000 gledalaca Sloboda je slavila 3:2, a rezultat je dodatno zakomplicirao borbu za vrh. Nakon sedam kola, Borac i Udarnik imali su po 10 bodova, a Velež, Sloboda i Čelik po devet.

Tokom prvenstvene pauze, u Fiskulturnom domu u Sarajevu održana je zajednička sjednica Okružnog fiskulturnog odbora, te rukovodstava Slobode i Udarnika. Zaključeno je da grad nema dovoljno kapaciteta da održava više jakih klubova i da treba stvoriti jedno snažno sportsko društvo. Odluka o ujedinjenju zakazana je za 24. oktobar 1946. godine.

Na historijskoj sjednici 24. oktobra 1946. donesena je odluka o spajanju Slobode i Udarnika u novo društvo – Torpedo. Za predsjednika je izabran Safet Džinović, a potpredsjednici su postali Vojo Marković i Alojz Stanarević. Inicijativu da klub ponese ime “Torpedo” dao je Šefket Maglajlić, tadašnji predsjednik Nadzornog odbora, po uzoru na moskovski klub istog imena.

Udarnik je u trenutku spajanja držao prvo mjesto u Republičkoj ligi, pa je novi klub preuzeo njegove rezultate i poziciju na tabeli. Torpedo je tako zadržao lidersku poziciju sa 12 bodova, ispred Borca i Veleža. Za trenera je imenovan Josip Bulat, a sastav tima činili su najbolji fudbaleri oba društva. Iz Udarnika su došli Hodžić, Vlajčić, Šarenkapa, Pauković, Fizović, Konjević, Radović, Viđen, Mustagrudić, dok su iz Slobode prešli Mantula, Glavočević, Tošić, Pecelj, Novo, Strinić, Đuka Lovrić i Alajbegović.

Željezničar je u tom periodu uspio privući Franju Lovrića, najboljeg fudbalera Slobode, ali će ga ubrzo vratiti Torpedu.

Dana 3. novembra 1946. Torpedo je debitovao na stadionu “Šesti april”, pobijedivši Bratstvo Travnik sa 6:0. Tim je nastupio u sastavu: Hodžić, Vlajčić, Šarenkapa, Mantula, Pauković, Glavočević, Tošić, Pecelj, Novo, Fizović, Strinić. Golove su postigli Novo (2), Fizović (2), Strinić i Glavočević.

Prvi dio sezone Torpedo je završio kao trećeplasirani, odmah iza Borca i Veleža. Tokom zimske pauze klub se dodatno pojačao: stigli su golman Đuka Rebac, centarhalf Suad Švraka, polutka Vojislav Jovetić i centarfor Mile Novaković, a suspenzija je istekla i Đuri Lovriću.

Na proljeće 1947. Torpedo je nizao pobjede: 5:0 protiv tuzlanske Slobode, 10:0 protiv Jedinstva i remi s Borcem u Sarajevu. Sezonu je završio drugi, odmah iza Veleža, i tako izborio plasman u Savezni kvalifikacioni kup.

U Kupu je Torpedo najprije eliminisao Sutjesku, ukupnim rezultatom 8:3, uz ključnu pomoć dvojice pojačanja iz Željezničara, Franje Lovrića i Mile Rajlića. Uslijedio je duel s Dinamom iz Pančeva, kojeg je Torpedo savladao ukupnim rezultatom 5:3, i tako se plasirao u veliko finale protiv Sloge Novi Sad.

Prva utakmica igrana je u Sarajevu krajem septembra 1947., pred oko 5.000 gledalaca na stadionu “Šesti april”. Gosti su poveli, ali je Torpedo preokrenuo i slavio sa 5:1, zahvaljujući golovima Franje Lovrića, te po dvama Rajlića i Novakovića. Revanš u Novom Sadu završen je 3:3, rezultat dovoljan da Sarajevo po prvi put dobije klub u Prvoj saveznoj ligi.

Historijski prvi gol Torpeda postigao je Nerćes Novo, u duelu s Bratstvom iz Travnika, a klub je svega godinu dana nakon osnivanja ušao među fudbalsku elitu Jugoslavije.

Dana 5. oktobra 1947. godine, na dan utakmice protiv Spartaka, održana je sjednica Fiskulturnog društva Torpedo. Na prijedlog novinara i urednika “Oslobođenja” Mirka Ostojića, članovi su jednoglasno izglasali promjenu imena kluba. Novi naziv bio je jednostavan, ali simboličan – Sarajevo. Tog dana rođen je klub koji će postati sinonim za grad i simbol bosanskohercegovačkog fudbala.

IZVOR: Semir Zilić: „Bordo vremeplov“