Kako je univerzitetska profesorica biologije, formirana u jugoslavenskom obrazovnom i ideološkom okviru, postala jedna od najradikalnijih političkih figura bosanskog rata? Istraživački rad historičara Edina Omerčića, objavljen u novom broju „Historijskih traganja“, analizira političku i ideološku transformaciju Biljane Plavšić, od jugoslavenstva i akademske karijere, preko etnonacionalističkog radikalizma, do ratne odgovornosti i naknadnog narativa „pokajanja“. Posebna pažnja posvećena je njenom javnom govoru, u kojem se nasilje prikazuje kao historijska nužnost, a „drugi“ se postupno uklanjaju iz sfere političkog i moralnog subjekta

Biografija Biljane Plavšić dugo je, barem naizgled, pripadala jednoj sasvim drugačijoj društvenoj i intelektualnoj tradiciji od one s kojom će se kasnije gotovo potpuno poistovjetiti. Prije nego što je postala jedno od najprepoznatljivijih političkih lica bosanskog rata, a potom i osuđena ratna zločinka, Plavšić je decenijama djelovala unutar okvira jugoslavenskog obrazovnog i naučnog sistema. Taj rani period njene karijere ne predstavlja tek biografsku fusnotu, nego ključ za razumijevanje dubine i prirode njene kasnije ideološke transformacije.

Kao univerzitetska profesorica biologije, Plavšić je pripadala sloju obrazovanih stručnjaka koji su u socijalističkoj Jugoslaviji uživali visok društveni ugled. Naučni rad, akademski autoritet i institucionalna pozicija davali su joj legitimitet koji je daleko prevazilazio granice učionice. U tom kontekstu, njeno javno djelovanje nije bilo obilježeno otvorenim nacionalizmom niti političkim radikalizmom. Naprotiv, u ranim fazama karijere, Plavšić se uklapala u dominantni jugoslavenski diskurs, koji je, barem formalno, počivao na idejama bratstva i jedinstva, sekularizma i nadnacionalnog identiteta.

Međutim, raspad jugoslavenskog političkog i ideološkog okvira krajem osamdesetih godina otvorio je prostor za duboke lomove, ne samo u društvu nego i u biografijama pojedinaca. U tom prelomnom trenutku, Plavšić ne ostaje pasivni posmatrač. Naprotiv, ona ulazi u politiku kao aktivna sudionica procesa koji će rezultirati radikalnom nacionalizacijom javnog prostora u Bosni i Hercegovini. Taj ulazak nije bio slučajan niti spontan: bio je to svjestan izbor, praćen postupnim, ali odlučnim napuštanjem jugoslavenskog identiteta.

Posebno je važno naglasiti da ideološki zaokret Biljane Plavšić nije imao formu naglog raskida, već proces postepene reartikulacije vlastitog identiteta. Jugoslavenstvo, koje je ranije predstavljalo okvir njene profesionalne i društvene afirmacije, zamijenjeno je narativom ugroženosti srpskog naroda, historijske nepravde i potrebe za „nacionalnim buđenjem“. Taj diskurzivni pomak nije bio neuobičajen u kasnosocijalističkoj Jugoslaviji, ali je kod Plavšić imao posebnu težinu zbog njenog akademskog statusa.

Upravo tu se nalazi jedna od ključnih tačaka njene transformacije: Plavšić nije bila političarka bez biografije, niti marginalna figura u potrazi za moći. Ona je u nacionalističku politiku ušla kao profesorica, naučnica i intelektualka, noseći sa sobom simbolički kapital znanja i autoriteta. Taj kapital bit će kasnije upotrebljen kao sredstvo legitimizacije političkih stavova koji će imati direktne i pogubne posljedice.

Ulaskom u Srpsku demokratsku stranku početkom devedesetih, Plavšić se jasno svrstava uz projekat etničke podjele Bosne i Hercegovine. No, njena uloga u tom projektu nije bila puka formalnost. Ona vrlo brzo postaje jedna od najglasnijih i najradikalnijih zagovornica politike koja Bosnu i Hercegovinu vidi isključivo kao prostor etničkog razgraničenja. U tom procesu, raniji jugoslavenski identitet ne samo da biva napušten, nego se retroaktivno diskvalificira kao zabluda, slabost ili čak prijetnja.

Retorika koju Plavšić počinje koristiti u tom periodu pokazuje jasan raskid s dotadašnjim ideološkim okvirima. Nacionalizam se ne pojavljuje kao privremena politička taktika, nego kao sveobuhvatni svjetonazor, u kojem su etničke razlike predstavljene kao prirodne, duboko ukorijenjene i nepremostive. Posebno je problematično što se u toj retorici često poziva na navodne biološke i kulturne razlike, čime se politički sukob prevodi u sferu navodne prirodne nužnosti.

Time se zatvara krug između njene akademske prošlosti i političke sadašnjosti. Naučni jezik, ili barem njegov privid, postaje alat političke propagande. Biologija, disciplina kojom se profesionalno bavila, implicitno se koristi kao metaforički okvir za razumijevanje društva, nacija i sukoba. Takav diskurs omogućava dehumanizaciju „drugih“, jer ih ne prikazuje kao političke subjekte s pravima, nego kao biološki ili kulturno strano tijelo.

Do početka rata u Bosni i Hercegovini, Plavšić je već u potpunosti internalizirala taj novi identitet. Profesorica i naučnica ustupila je mjesto političarki čiji javni govor više nije imao nikakve veze s univerzalističkim vrijednostima znanja i obrazovanja. Umjesto toga, njen diskurs postaje jedan od ključnih elemenata simboličke pripreme za rat, diskurs u kojem su granice između politike, ideologije i nasilja gotovo potpuno izbrisane.

Kada je rat u Bosni i Hercegovini započeo, Biljana Plavšić više nije bila tek politički akter u nastajanju. Ona je već imala jasno definisanu ulogu u političkom i simboličkom aparatu koji je proizvodio i opravdavao nasilje.

Plavšić se u ratnom periodu profilira kao jedna od ključnih figura rukovodstva bosanskih Srba. Njene javne izjave nisu bile neutralne ili administrativne; naprotiv, one su bile snažno ideologizirane i često ekstremne. U njima se nasilje ne prikazuje kao tragična posljedica raspada države, nego kao nužan i opravdan proces. Rat se ne opisuje kao politički poraz, već kao „historijski trenutak istine“, u kojem se navodno ispravljaju dugotrajne nepravde.

Takav način razumijevanja rata jasno se vidi u javnim istupima i razgovorima koje je Biljana Plavšić vodila već uoči otvorenog oružanog sukoba. U razgovoru s Radovanom Karadžićem iz augusta 1991. godine, ona otvoreno razmatra ideju „svesrpskog referenduma“, čiji bi ishod nužno vodio razgradnji bosanskohercegovačkog suvereniteta i stvaranju jednonacionalne srpske države. U tom trenutku, Plavšić više ne govori iz pozicije političkog pluralizma ili kompromisa, nego iz perspektive istorijske nužnosti, u kojoj se političke odluke opravdavaju „voljom naroda“ i potrebom da se isprave navodne višedecenijske nepravde. Nasilje koje će uslijediti ne pojavljuje se u tom diskursu kao katastrofa, već kao logičan nastavak političkog procesa kojem se, prema njenom shvatanju, više nije moglo stati na put.

Tokom samog rata, taj diskurzivni okvir biva dodatno radikaliziran. Plavšić se, kako sama kasnije priznaje, „u potpunosti predala govorenju o nevinim srpskim žrtvama“, stvarajući narativ u kojem je srpska strana predstavljena isključivo kao egzistencijalno ugrožena. U takvoj slici svijeta, međunarodna zajednica se pojavljuje kao neprijatelj, a svaka informacija o zločinima nad nesrbima se odbacuje bez provjere. Nije bila riječ o neznanju nego o svjesnom poricanju, koje omogućava da se nasilje ne samo prešuti, nego i opravda kao čin samoodbrane. Upravo u toj „opsesiji da više nikada ne postanemo žrtve“, kako Plavšić sama kaže, ona prepoznaje trenutak u kojem se moralna granica briše i u kojem se počinjeni zločini prestaju doživljavati kao zločini, a postaju dio navodno pravedne i neizbježne borbe.

Posebno zabrinjava način na koji Plavšić u tom periodu koristi jezik dehumanizacije. „Drugi“, prvenstveno Bošnjaci i Hrvati, u njenom diskursu prestaju biti politički subjekti i postaju prijetnja, smetnja ili čak biološka anomalija. Takav govor ne samo da normalizira nasilje, nego ga i moralno oslobađa odgovornosti. U tom narativu, zločin nije zločin, već čin samoodbrane, historijske nužnosti ili čak moralne obaveze.

Za nju Bošnjaci i Hrvati prestaju biti zajednice s pravima i postaju prepreka realizaciji srpskog nacionalnog projekta, što se vidi u potpunom napuštanju ideje političkog kompromisa i insistiranju na teritorijalnom „objedinjavanju“ srpskog naroda. Istovremeno, patnja nesrba biva potisnuta svjesnim poricanjem informacija o zločinima i potpunim fokusom na narativ o „nevinim srpskim žrtvama“, čime se drugima uskraćuje čak i status žrtve. Sukob se pritom prikazuje kao egzistencijalna borba za opstanak, u kojoj su „drugi“ implicitno označeni kao nosioci prijetnje, a nasilje dobija oblik preventivne nužnosti. U takvom okviru, zločini prestaju biti shvaćeni kao politički i moralni činovi, te se kroz hijerarhiju patnje i kolektivnu viktimizaciju moralno amnestiraju i pretvaraju u navodno opravdanu reakciju na historijsku ugroženost.

U kasnijim istupima i memoarskim zapisima, Plavšić sama priznaje da je bila upoznata s navodima o „surovim i neljudskim postupcima protiv nesrba“, ali da je te informacije svjesno odbijala provjeriti. Umjesto toga, potpuno se posvetila narativu o „nevinim srpskim žrtvama“, u kojem su svi drugi zločini postajali nevidljivi ili nevažni.

Nakon završetka rata i njenog hapšenja, slučaj Biljane Plavšić ulazi u novu fazu, onu sudsku. Pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju u Haagu, Plavšić priznaje krivicu za zločine protiv čovječnosti. Taj čin je u javnosti dočekan kao iznenađenje, a u nekim krugovima i kao moralni iskorak. Međutim, analiza njenog ponašanja nakon presude pokazuje da priznanje krivice ne znači nužno i dubinsko suočavanje s vlastitom odgovornošću.

Plavšićkino priznanje bilo je selektivno i ograničeno. Iako je formalno prihvatila presudu, ona nikada nije u potpunosti preispitala ideološke osnove svog ratnog djelovanja. Naprotiv, u kasnijim javnim istupima i memoarskim zapisima, Plavšić nastoji redefinirati vlastitu ulogu, predstavljajući se kao žrtva okolnosti, pogrešnih savjeta ili tuđih manipulacija. Rat se u tim narativima ponovo pojavljuje kao tragična, ali neizbježna epizoda, a ne kao rezultat konkretnih političkih odluka.

Poseban fenomen predstavlja konstrukcija slike „pokajnice“. U određenom trenutku, naročito u zapadnim medijima, Plavšić je predstavljana kao primjer moralnog priznanja i individualne odgovornosti. Međutim, takva slika pokazuje se kao problematična kada se uporedi s njenim kasnijim istupima nakon izlaska iz zatvora. Umjesto jasnog i nedvosmislenog odbacivanja ideologije koja je dovela do zločina, Plavšić se postupno vraća narativima koji relativiziraju rat i opravdavaju političke ciljeve zbog kojih je nasilje počinjeno.

Najizraženiji oblik tog ideološkog kontinuiteta vidi se u njenom okretanju svetosavlju kao završnoj tački vlastite političke i moralne biografije. U tom okviru, rat se reinterpretira kao dio šireg nacionalnog i duhovnog stradanja, a odgovornost se premješta s konkretnih političkih odluka na apstraktne historijske sile. Svetosavlje se pojavljuje kao ideološki zaklon, koji omogućava da se zločin ne negira otvoreno, ali se istovremeno liši svoje političke i moralne težine.

Time se zatvara ideološki krug koji je započeo napuštanjem jugoslavenstva. Od univerzalističkog, sekularnog okvira socijalističke Jugoslavije, preko etnonacionalističkog radikalizma devedesetih, Plavšić dolazi do religijski obojenog nacionalizma, u kojem se politika, identitet i moral stapaju u jedinstvenu, neupitnu cjelinu. U tom svijetu, nema prostora za istinsko preispitivanje vlastite odgovornosti, jer je sve već unaprijed opravdano višim, „nacionalnim“ ili „duhovnim“ razlozima.

Slučaj Biljane Plavšić predstavlja ogledni primjer kako se znanje, akademski autoritet i moralni diskurs mogu staviti u službu nasilne politike. Njena transformacija pokazuje da intelektualna biografija sama po sebi ne garantira etičko djelovanje, te da obrazovanje ne predstavlja prepreku radikalizaciji, već ponekad i njen snažan katalizator.

U konačnici, Plavšić ne ostaje upamćena kao profesorica niti kao političarka u uobičajenom smislu. Ona ostaje simbol jedne duboke moralne i ideološke katastrofe, u kojoj su riječi prethodile zločinima, a „pokajanje“ nikada nije preraslo u stvarno odbacivanje ideologije koja je te zločine omogućila. Upravo u toj činjenici leži trajna historijska važnost njenog slučaja, ne kao izuzetka, nego kao upozorenja.

IZVOR: Edin Omerčić: „Biljana Plavšić: Profesorica, političarka, ratna zločinka i ‘pokajnica'“, Historijska traganja, Univerzitet u Sarajevu – Institut za historiju,