Minhen je danas očita historijska paralela sa susretom u Anchorageu na Aljasci – sastankom između Donalda Trumpa i Vladimira Putina, dok je predsjednik Ukrajine Volodimir Zelenski ostao isključen, čekajući ishod u svom kabinetu u Kijevu. Isto kao što je čehoslovački premijer bio ignorisan 1938, tako je i sada lider zemlje o čijoj sudbini se odlučuje gurnut na marginu.

U ranim satima 30. septembra 1938. godine, u jednoj od luksuznih soba minhenskog hotela Regina Palace, britanski premijer Neville Chamberlain pažljivo je spremio u džep dokument koji je upravo potpisao, koristeći nalivpero pozajmljeno od njemačkog asistenta.

Adolf Hitler, s druge strane, ostavio je svoju kopiju nemarno na stolu, da je i ne pogleda.

Kada su se nekoliko minuta kasnije pozdravljali, Chamberlain je rekao njemačkom diktatoru kako se nada da će ovaj papir označiti „početak nove ere“ između njihovih naroda. Hitler, s podrugljivim osmijehom, odgovorio je: „Ljudi će ovo brzo zaboraviti.“ Nekoliko sati poslije, stigavši na londonski aerodrom Heston, Chamberlain je mahao pomenutim papirom pred okupljenim novinarima, objavivši: „Ovo je mir našeg vremena.“

Taj „mir“ značio je sramotnu predaju čehoslovačke regije Sudeti Hitleru, nakon što je Njemačka već anektirala Porajnje, Austriju i Saarsku oblast. Tokom cijelih pregovora, čehoslovački premijer Milan Hoda i njegov ambasador uopće nisu bili pozvani za pregovarački sto; držali su ih u drugoj prostoriji. Hoda će kasnije reći: „To je bila najgorča noć u mom životu.“

Hitler je aneksiju Sudeta pravdao zaštitom tamošnje njemačke manjine, navodno progonjene. Samo nekoliko mjeseci kasnije, u martu 1939, ušao je u ostatak Čehoslovačke – iako se obavezao da to neće učiniti. U septembru iste godine, zajedno sa Sovjetima, podijelio je Poljsku i izazvao Drugi svjetski rat – najveći oružani sukob u historiji čovječanstva.

Chamberlainova strategija bila je umiriti Hitlera, dati mu teritorije u nadi da će biti zadovoljan. Rezultat je bio suprotan: pokazana slabost Zapada samo je ohrabrila diktatora na potpunu invaziju Evrope. Winston Churchill tada je rekao: „Dali su vam da birate između rata i sramote. Izabrali ste sramotu, i dobit ćete rat.“

Minhen je danas očita historijska paralela sa susretom u Anchorageu na Aljasci – sastankom između Donalda Trumpa i Vladimira Putina, dok je predsjednik Ukrajine Volodimir Zelenski ostao isključen, čekajući ishod u svom kabinetu u Kijevu. Isto kao što je čehoslovački premijer bio ignorisan 1938, tako je i sada lider zemlje o čijoj sudbini se odlučuje gurnut na marginu.

Na zatvorenom sastanku, bez postignutog sporazuma, govorilo se o „razmjeni teritorija“, kako to naziva Trump. Pored toga, razgovarano je o postepenom povratku Rusije u međunarodnu trgovinu energentima i njenom ponovnom uključivanju u globalni finansijski sistem.

Trump traži „brzi mir“, vjerovatno i sanjajući Nobelovu nagradu o kojoj često govori. Ali takav potez zapravo nagrađuje agresora. Putin, kao Hitler 1938, ne dobija samo međunarodnu legitimnost, već i dragocjeno vrijeme za konsolidaciju moći.

Iako nije ostvario ni osnovne ciljeve iz 2022. – zauzimanje Kijeva, rusifikaciju cijele Ukrajine i svrgavanje Zelenskog – Putin sada ubire plodove politike čekanja. Sastanak s američkim predsjednikom u trenutku kada ga Međunarodni krivični sud optužuje za ratne zločine, sam po sebi je ogromna pobjeda za Kremlj.

Trumpov pregovarač, biznismen Steve Witkoff, govorio je o razmjenama teritorija kao da su kolekcionarske sličice. Ali tragedija je u tome što se ne radi o razmjeni, jer su sve sporne oblasti međunarodno priznate ukrajinske – i to čak i od strane Rusije, u Memorandumu iz Budimpešte 1994, kada je Moskva priznala granice Ukrajine u zamjenu za odustajanje od nuklearnog arsenala.

Kao i Hitler nekad, Putin danas ne nudi nikakve realne garancije. Umjesto toga, obećava da će unijeti odredbu u ruski ustav koja bi mu „zabranila“ novu invaziju na Ukrajinu. Vjerovati u to jednako je apsurdno kao vjerovati Hitleru da će stati na Sudetima.

Još jedan Putinov trijumf je isključenje Evrope iz pregovaračkog procesa. Za Trumpa, Evropska unija nije saveznik nego konkurent, pa je evropski glas ostao jedva čujan šapat. Aljaska je, u tom smislu, podsjećala na Jaltsku konferenciju 1944, gdje su se Roosevelt i Staljin dogovarali o sudbini kontinenta – samo što tada barem Churchill nije bio isključen.

Od početka invazije Putin koristi brutalnu silu da prisili svijet na priznanje njegovih aneksija. Kao i u Moldaviji i Gruziji, tako i u Ukrajini pokušava kombinovati oružje i pregovore kako bi ograničio suverenitet države i legitimitet njene vlasti.

John Bolton, bivši Trumpov savjetnik za nacionalnu sigurnost, susret u Aljasci nazvao je „strateškom pobjedom Putina“, upozorivši da je „loš dogovor za Ukrajinu gori od nikakvog“. Američki kongresmen Brian Fitzpatrick bio je još direktniji: „Nagraditi Putina za invaziju i genocid u Ukrajini znači poslati poruku svim diktatorima svijeta da se zločin isplati. Nikada, ni sada ni ubuduće, ne smijemo nagrađivati loše ponašanje.“

Od januara, dok traje ovaj pregovarački proces, Putin je samo kupovao vrijeme – mijenjao uslove, pomjerao ciljeve, testirao strpljenje Evrope i igrao se s Trumpovom ambicijom.

Putin želi pregovarati, ali ne želi mir. Ako bi mir zaista bio postignut, Ukrajina bi krenula putem u EU i konačno se udaljila od Rusije – nešto što je Kremlju neprihvatljivo. Zato će svaki dogovor ostati krhak, nepravedan i privremen.

Istoričar James Holland, jedan od vodećih stručnjaka za Drugi svjetski rat, upozorava na opasnost ulogе Donalda Trumpa: „Imamo posla s narcisom koji misli da je uvijek u pravu, ne čita, ne poznaje historiju, stalno mijenja mišljenje i ne poštuje institucije ni političke norme. To je izuzetno opasno, jer demokratija zavisi od normi i presedana isto koliko i od glasova.“

Zato se ono što je dogovoreno – ili samo najavljeno – u Aljasci već sada može nazvati „mirom našeg vremena“. A upravo je ta rečenica u Minhenu otvorila vrata najvećem ratu u historiji.

IZVOR: El Mundo