Turbe i džamija Nedžasija, koji su prethodno bili podvrgnuti opsežnoj restauraciji 2019. godine, oštećeni su tokom građanskog rata koji je izbio u regiji između 2020. i 2022. godine.

Turska agencija za saradnju i koordinaciju (TİKA) uspješno je završila radove na obnovi i popravci turbeta i džamije Nedžasija u selu Nedžas, u regiji Tigray u Etiopiji, poznatom kao jedno od prvih naselja afričkih muslimana. Nadžaši ili Negus zapravo je titula Ašama ibn Abdžara, kršćanskog kralja Abesinije, koji je spasio prve muslimane od progona u Meki tokom Prve hidžre (615. godine).

Turbe i džamija Nedžasija, koji su prethodno bili podvrgnuti opsežnoj restauraciji 2019. godine, oštećeni su tokom građanskog rata koji je izbio u regiji između 2020. i 2022. godine.

Među radovima na obnovi koje je pokrenula TIKA, popravljeni su kupola turbeta, minaret džamije te zidovi i drveni elementi višenamjenske dvorane. Osim toga, otklonjena su i oštećenja uzrokovana klimatskim uvjetima kojima je postojeća konstrukcija bila izložena.

Ovaj projekat osigurao je očuvanje historijskog i kulturnog naslijeđa, Nedžasijevog turbeta i džamije, te osigurao da će se ono prenijeti budućim generacijama. Pored očuvanja važnog dijela islamske historije u Africi, TIKA također doprinosi oživljavanju kulturnih vrijednosti jačanjem prijateljskih veza.

Muslimani su oduvijek štovali ovog kršćanskog “pravednog kralja” zbog njegove suosjećajnosti. Naime, poslanik Muhammed a.s. uvdjevši da ne može zaštiti svoje sljedbenike u Meki koji su bili progonjeni zbog vjerovanja da je “Bog Jedan”, i kada nasilje mušrika nad muslimanima nije pokazivalo nikakve znakove smirivanja, predložio im je da napuste Meku i potraže utočište u Abesiniji (Etiopiji), kojom je tada vladao kršćanski kralj po imenu Ašam ibn Abdžar, poznat kao pravedan i bogobojazan čovjek.

Slijedeći ovaj prijedlog, grupa muslimana, koju je činilo jedanaest muškaraca i četiri žene, napustila je Meku i otišla u Abesiniju. U grupi su bili Osman bin Affan, budući halifa muslimana, njegova supruga Rukaja, i Zubair ibin al-Avam, rođak Poslanika a.s. Za vođu ove grupe Poslanik a.s. je imenovao Osmana bin Mazoona, jednog od svojih glavnih ashaba.

Prva seoba se dogodila pete godine poslanstva – 615. godine nove ere.

Kralj Abesinije je primio muslimanske izbjeglice iz Meke u svoje kraljevstvo. Pružio im je utočište, a oni su uživali mir, sigurnost i slobodu ispovijedanja vjere pod njegovom zaštitom. Otprilike godinu dana kasnije, muslimani u Abesiniji čuli su glasine da su Kurejšije u Meki prihvatile islam. Ako je to istina, onda nije bilo razloga da žive u egzilu. Osjećali su nostalgiju za domom i odlučili su se vratiti u Meku.

Ali kada su stigli u Meku, otkrili su da ne samo da su glasine koje su čuli bile lažne, već i da su Kurejšije pojačale progon muslimana. Stoga su ponovo napustili Meku. Mnogi drugi muslimani su ih pratili.

Ova nova grupa sastojala se od 83 muškarca i 18 žena. Muhammed a.s. je imenovao svog rođaka, Džafera ibn Ebi Taliba, starijeg Alijinog brata, za vođu ove grupe. Ova druga migracija muslimana u Abesiniju dogodila se u šestoj godini poslanstva, što odgovara 616. godini nove ere.

Migracija muslimana u Abesiniju i njihov prijem na prijateljskom dvoru te zemlje uznemirili su Kurejšije. Strahovali su da bi muslimani mogli ojačati ili pronaći nove saveznike, a zatim se jednog dana vratiti u Meku da ih izazovu. Kako bi spriječili ovu potencijalnu prijetnju, kakvu su oni vidjeli, odlučili su poslati izaslanika na dvor kralja Abesinije kako bi ga pokušali nagovoriti da izruči muslimane Meki.

Muslimanske izbjeglice koje su očekivale da će biti ostavljene na miru, bile su iznenađene dolaskom izaslanstva iz Meke u abesinijski glavni grad, koje je predvodio Amr bin Aas. Amr je donio bogate poklone za kralja i njegove dvorjane kako bi im se dodvorio.

Kada je kralj primio izaslanika Kurejšija, rekao je da muslimani u Abesiniji nisu izbjeglice od progona, već bjegunci od pravde i zakona, te ga je zamolio da ih izruči Meki. Kralj je, međutim, želio čuti i drugu stranu priče prije nego što donese bilo kakav sud, te je pozvao Džafera ibn Ebi Taliba r.a. na sud da odgovori na optužbe protiv muslimana. Džafer r.a. je iznio vrlo pamtljivu odbranu. Slijedi sažetak njegovog govora na sudu Abesinije kao odgovor na pitanja kršćanskog kralja:

„O kralju! Bili smo neuki ljudi i živjeli smo kao divlje životinje. Jaki među nama živjeli su pljačkajući slabe. Nismo se pokoravali nijednom zakonu niti priznavali nikakav autoritet osim grube sile. Obožavali smo idole od kamena ili drveta i nismo znali ništa o ljudskom dostojanstvu. A onda nam je Bog, u svojoj milosti, poslao svog Poslanika koji je i sam bio jedan od nas. Znali smo za njegovu istinoljubivost i njegov integritet. Njegov karakter je bio uzoran, a on je bio najplemenitiji od Arapa. Pozvao nas je na obožavanje Jednog Boga i zabranio nam je da obožavamo idole.“

Džafer r.a. je nastavio: „Potaknuo nas je da govorimo istinu i da štitimo slabe, siromašne, ponizne, udovice i siročad. Naredio nam je da pokažemo poštovanje prema ženama i da ih nikada ne klevećemo. Poslušali smo ga i slijedili njegova učenja. Većina ljudi u našoj zemlji su i dalje mušrici i negodovali su zbog našeg prelaska na novu vjeru, koja se zove islam. Počeli su nas progoniti i upravo smo, da bismo pobjegli od njihovog progona, tražili i pronašli utočište u vašem kraljevstvu.“

Kada je Džafer r.a. završio svoj govor, kralj ga je zamolio da pročita neke stihove, koji su bili

objavljeni Poslaniku muslimana. Džafer r.a. je pročitao nekoliko ajeta iz sure Merjem, 19. poglavlja Kur'ana. Kada je kralj čuo ove ajete, rekao je da je njihov izvor isti kao i izvor Evanđelja. Zatim je izjavio da je uvjeren u njegovu istinitost i dodao, na veliku žalost Amra bin Aasa, da muslimani mogu slobodno živjeti u njegovom kraljevstvu koliko god žele.

Ali Amr bin Aas mu je smislio novu taktiku, koja bi, bio je uvjeren, preokrenula situaciju protiv Džafera r.a. Sljedećeg dana se, stoga, vratio na dvor i rekao kralju da bi on (kralj) trebao odustati od svoje zaštite muslimana jer su odbacili božansku prirodu Krista i tvrdili da je on smrtnik kao i drugi ljudi.

Kada ga je kralj upitao o ovome, Džafer r.a. je rekao: „Naš sud o Isau r.a. je isti kao i sud Boga i Njegovog Poslanika, tj. Isa r.a. je Božji sluga, Njegov Poslanik, Njegov Duh i Njegova naredba data Merjemi, nevinoj djevici.“

Kralj je rekao: „Isus je upravo ono što ste rekli da jeste i nije ništa više od toga.“ Zatim se obratio muslimanima i rekao: „Idite svojim kućama i živite u miru. Nikada vas neću predati vašim neprijateljima.“

Odbio je izručiti muslimane, vratio je poklone koje je donio Amr bin Aas i otpustio njegovo izaslanstvo.

Džafer r.a., sin Ebu Taliba r.a. i brat Alije r.a., dakle rođak Muhameda a.s., bio je čovjek uvjerljive elokvencije i vrlo privlačnog izgleda. Stajao je pred kraljem Abesinije i s revnošću i snagom izlagao doktrine islama. Kralj, koji je bio nestorijanski kršćanin, smatrao je ove doktrine toliko sličnim u mnogim aspektima doktrinama svoje vjere i toliko suprotnim grubom idolopoklonstvu Kurejšija, da ih je, umjesto da se odrekne bjegunaca, još više uzeo u svoju naklonost i zaštitu.

Muslimani su proveli mnogo godina u Abesiniji i tamo živjeli u miru. Trinaest godina kasnije – 7. godine po Hidžri (628. godine) – vratili su se, ne u Meku, već u Medinu. Njihov dolazak se poklopio s osvajanjem Hajbera od strane muslimana.

Džafer ibn Ebi Talib r.a. bio je vođa svih muslimana koji su migrirali u Abesiniju 615. i 616. godine. Bio je jedini član klana Banu Hašim koji je otišao u Abesiniju s ostalim izbjeglicama. Svi ostali članovi Banu Hašima ostali su u Meki.