Stari grad Velika Kladuša, izuzetne kulturno-historijske vrijednosti, danas se nalazi u izrazito lošem stanju. Oštećenje krovišta predstavlja prijetnju njegovom daljnjem urušavanju. Sanacija kule predstavlja tek prvi korak u širem planu revitalizacije kompleksa Starog grada.

U cilju zaštite i obnove jednog od najznačajnijih kulturno-historijskih spomenika na području Unsko-sanskog kantona, danas je ozvaničeno finansiranje projekta sanacije dijela kompleksa Starog grada u Velikoj Kladuši. Ugovor kojim su osigurana sredstva potpisali su ministrica obrazovanja, nauke, kulture i sporta USK Denisa Osmankić i direktorica Kantonalnog zavoda za zaštitu kulturnog naslijeđa Midhada Midžić–Huremagić.

Riječ je o konkretnoj podršci sanaciji krovišta jedne od kula unutar tvrđave, teško oštećene u požaru izazvanom udarom groma u aprilu 2023. godine.

Stari grad Velika Kladuša, izuzetne kulturno-historijske vrijednosti, danas se nalazi u izrazito lošem stanju. Oštećenje krovišta predstavlja prijetnju njegovom daljnjem urušavanju. Sanacija kule predstavlja tek prvi korak u širem planu revitalizacije kompleksa Starog grada.

Stari grad u Velikoj Kladuši potiče iz srednjovjekovnog perioda i predstavlja prepoznatljiv simbol ovog grada.

Izgrađen na kupolastom uzvišenju iznad rječice Graborske, dominira okolnim pejzažom, a čvrsti bedemi i kamene kule svjedoče o njegovoj postojanosti i dugotrajnosti.

O porijeklu imena Kladuša ne postoje pisani podaci, ali prema narodnom predanju, ime je dobio po mitskom gospodaru koji se zvao Kladar. Grad se u srednjovjekovnim hronikama, pod nazivom Cladosa, prvi put pominje 1280. godine.

Historijski izvori navode kako je u 13. vijeku utvrđeni grad pripadao knezovima Babonjićima Blagajskim, tadašnjim ugarskim vazalima, dok se nešto kasnije kao njegovi gospodari pominju hrvatski feudalci Frankopani Slunjski.

Srednjovjekovni dio grada imao je kružnu osnovu opasanu visokim bedemima ispunjenim zemljom, tako da je imao ulogu gotovo neosvojive tabije. Unutar zidova nalazila se branič kula specifične osnove.

Okrugla kula imala je jedan oštar ugao orijentisan prema najslabijoj tački mogućeg napada neprijatelja na grad.

Bitno je naglasiti da Kladuška utvrda i podgrađe tokom srednjeg vijeka nisu pripadali bosanskoj državi ni u jednom periodu, ovaj prostor bio je sastavni dio Ugarskog kraljevstva. Godine 1314. kao vlasnik grada spominje se Radoslav Babonić Blagajski.

Osmanlije su više puta pokušavale osvojiti grad u napadima usmjerenim ka zapadu, što im je naposlijetku i uspjelo 1633. godine, te su mu kasnijim građevinskim aktivnostima dali sadašnji izgled.

Dugo je ovo bila najzapadnija tačka u prodoru Osmanlija na zapad i pogranična oblast koja je bila podložna stalnim upadima i sukobima neprijateljskih vojski. Srednjovjekovne hronike datirane 20. novembra 1641. navode kako su u Starom gradu živjeli harambaša Mujo Hrnjica s braćom te Mustafa Kozličić.

Oni su često organizovali vojne pohode, a njihovi podvizi opjevani su u brojnim epskim junačkim pjesmama. Gradom je upravljao dizdar, a kao posljednji upravitelj navodi se Huseinaga Alagić, čiji su preci vladali ovim prostorima 150 godina.

Austrougari su osvojili Veliku Kladušu 1878. i period njihove vladavine karakteriše urbanizacija i industrijalizacija ovih prostora.