Predsjednik Sabora Stjepan Mesić, učinilo nam se, prilično je vremena posvetio trezvenim i pravim, osvješćujućim temama u vezi hrvatsko-bošnjačkog sukoba, pa smo poželjeli umetnuti i svoj osjećaj duboke tuge i nelagode, ukratko: nezavidnog položaja – u procjepu.  Netko je tiho rekao, emotivni Amir ili trezveni dr. Nedžat: Ali mi, gospodine predsjedniče, ne možemo spavati zbog tog sukoba

Iz kabineta predsjednika Hrvatskog sabora, gospodina Stjepana Mesića, odgovoreno nam je da će gospodin predsjednik primiti izaslanstvo Kulturnog društva Muslimana Hrvatske „Preporod“, kako smo se tada zvali, dana 24. kolovoza. 1993. godine. U zakazano vrijeme predsjednik nas je dočekao u saborskom salonu. Dok se rukovao s nama, predstavio sam mu prijatelje s kojima sam došao – dr. Nedžata Pašalića, redovnog profesora Fakulteta elektrotehnike i računarstva Sveučilišta u Zagrebu i Amira Bukvića, dramskog umjetnika i člana ansambla zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta. Iz velike koverte izvadio sam i darovao predsjedniku prve tiskane brojeve našega časopisa Behar i nekoliko objelodanjenih knjiga sa impresumom našega Preporoda.

Zahvaljujem na pokazanoj volji i spremnosti da nas primi, a glavni razlog našega dolaska je predstavljanje programske orijentacije Preporoda, te nekih administrativnih nejasnoća oko registracije Nacionalne zajednice Muslimana Hrvatske. Kao pripadnici nacionalne manjine i hrvatski državljani koji u izuzetno visokom broju sudjeluju u odbrambenim strukturama Republike Hrvatske, snažno smo tada doživljavali osjećanje nelagode u sjenci hrvatsko-muslimanskog sukoba u Bosni i Hercegovini. „Podržavali smo i podržavano zajednički otpor protiv srpsko-crnogorskog agresora, a ne sukob među istinskim i nevinim žrtvama – Hrvatima i Muslimanima“, tada smo objasnili mesiću.

KOMU KORISTI HRVATSKO-MUSLIMANSKI SUKOB?

„Kome koristi hrvatsko-muslimanski sukob?“, upitao se Stjepan Mesić i tako se, in media res, usmjerismo, neplanski, u tom pravcu. Odmah je i odgovorio: „Hrvatsko-muslimanski sukob koristi samo agresoru, koristi samo Srbima i tu ne treba puno mudrovati. Svaki poginuli Musliman i svaki poginuli Hrvat, ranjeni Musliman ili ranjeni Hrvat, koristi samo agresoru.

„Je li moguće pomirenje? – neko je od nas upitao. Predsjednik je rekao: „Da, mada se ljudi nakon tih međusobnih razaranja, međusobnih ubijanja, pitaju – je li moguće? Moguće je ako se krivnja individualizira, ako se točno precizira mjesto gdje je došlo do tragičnih posljedica, tko je kriv, tko je dao nalog, tko je zločin izvršio. Ako se krivnja individualizira, onda nisu krivi Muslimani i Hrvati, nego je kriv onaj pojedinac koji odgovara opet strogo individualno. Nažalost, bojim se da se radi suprotno. Umjesto da se individualizira krivnju, ona se još više potencira i za nju se traži kolektivna odgovornost.

AGRESOR – TKO LI ONO BI?

I Hrvati i Muslimani bili su žrtve srpske agresije. Srpski je agresor imao, bavio sam se redovito analizama u vrijeme kada su se ti događaji odvijali pred našim očima, za prvi zadatak krenuti sa 2.500 vojnika na Sloveniju. No, ona u to vrijeme ima 35.000 teritorijalaca, što logično nije moglo dovesti do pozitivnog ishoda za JNA. Agresoru je dakle bio interes da se Slovenci homogeniziraju i da odu iz Jugoslavije. Kada je započeo rat u Hrvatskoj, rekao sam da je to još malo prema onom što će biti u Bosni i Hercegovini, jer je cilj čitave te agresije bila Bosna i Hercegovina.

Što su govorili politički čimbenici onog vremena? Ako dođe do rata, rekli su, mi se nećemo miješati. Drugim riječima, ohrabrili su Miloševića da ide u rat. I zato je rat bio toliko brutalan i krvav, posebno u Bosni i Hercegovini, budući da agresor nije vjerovao da može snositi posljedice. Ni jednom Englezu ni Amerikancu nije padalo na pamet da traži od svojih predsjednika da u Drugom svjetskom ratu sjednu s Hitlerom za isti stol. A onda je ta svjetska zajednica tjerala sve koje je srpska armija tako brutalno uništavala, da pregovaraju sa svojim agresorom.

Sve su to bile teme razgovora sa Stjepanom Mesićem, uz naglašavanje da se Jugoslavenska vojska pretvorila u dvije srpske armije, jedna u tzv. SR Jugoslaviji, a druga u BiH i u nekim dijelovima Hrvatske.

Predsjednik Sabora pokušavao je poentirati: „Mislim, Muslimana i Hrvata što se tiče, trebaju ovim trenutkom zaustaviti međusobne sukobe, pokazati jedni drugima maksimalnu toleranciju, a kasnije stvari rješavati na jedan civilizirani način, jer su i dovedeni u sukob voljom drugoga. Svojom voljom moraju izaći iz sukoba. Ljudi najčešće polaze od posljedica. Sukobi Hrvata i Muslimana su posljedice srpske agresije i oni su jedna logična pojava, kada se na jednom malom prostoru guraju dvojica za taj prostor, kao što je bilo i u Hitlerovu logoru. Međusobno su se tukli Židovi i Poljaci, i Cigani, i svi koji su bili u logoru za koricu kruha.“

ALI MI NE MOŽEMO SPAVATI

Predsjednik Sabora Stjepan Mesić, učinilo nam se, prilično je vremena posvetio trezvenim i pravim, osvješćujućim temama, pa smo poželjeli umetnuti i svoj osjećaj duboke tuge i nelagode, ukratko: nezavidnog položaja – u procjepu.

Netko je tiho rekao, emotivni Amir ili trezveni dr. Nedžat: Ali mi, gospodine predsjedniče, ne možemo spavati zbog sukoba Muslimana i Hrvata…

„Pa gledajte, ne trebate mene uvjeravati – rekao je predsjednik Mesić. Muslimani su bili na strani Nezavisne države Hrvatske ili na strani NOB-e, ali nitko nije bio na strani četnika. Prema tome, pođimo od Drugog svjetskog rata gdje su bili Muslimani, a otprilike tu su se našli i sada. Ista situacija. Nema ni jedne postrojbe Muslimana na strani četnika. Nema. Budimo realni“, odgovorio je, pomalo neizravno, uvaženi sugovornik, gospodin Stjepan Mesić

Najmanje dva sata je trajao naš susret u salonu Sabora. Nadajmo se da će u novoj knjizi sve nekoć zabilježeno naći svoje mjesto. Ipak, za kraj skraćene priče, dok smo stajali prije odlaska, naš je domaćin rekao:

„Kao što rekoh, gospodo, ponovit ću na rastanku: Muslimani i Hrvati, oni bi trebali ovim trenutkom zaustaviti međusobne sukobe… U sukobu su voljom drugoga. Svojom voljom moraju izaći iz sukoba.“