Nurija Pozderac se rodio 15. januara 1892. godine u Cazinu, od oca Murat-age Pozderca. Murat-aga je imao tri žene i sa njima ukupno 24 djece, 12 muških i 12 ženskih. Sa prvom ženom Fatimom Omanović je izrodio četvero: sinove Mehu i Nuriju, te kćerke Zulejhu i Fatu. Sa drugom sedmero, a sa trećom trinaestero djece.

Bošnjačka politička scena je iznjedrila mnoge političare koji su svojim znanjem, zalaganjem i mudrošću znali kako da premoste izazove svoga vremena. Političari iz bošnjačkog naroda su većinom pripadali onim strujama za koje se u današnjem vremenu kaže da su stajali na pravoj strani historije.

Jedan od onih bošnjačkih političara koji zauzimaju značajno mjesto je i Nurija Pozderac koji će postati između ostalog i potpredsjednik AVNOJ-a.

Nurija Pozderac se rodio 15. januara 1892. godine u Cazinu, od oca Murat-age Pozderca. Murat-aga je imao tri žene i sa njima ukupno 24 djece, 12 muških i 12 ženskih. Sa prvom ženom Fatimom Omanović je izrodio četvero: sinove Mehu i Nuriju, te kćerke Zulejhu i Fatu. Sa drugom sedmero, a sa trećom trinaestero djece. Godine 1903. je završio osnovnu školu, poslije koje završava nižu gimnaziju u Bihaću, nakon koje odlazi u Sarajevo, gdje sa bratom Alijom, koji je bio isto godište kao i on, ali od druge majke, upisuje učiteljsku školu koju završava 1915. godine, kada se vraća u Cazin. Interesantno je da je u Cazinu još od 1857. godine postojala medresa u koju su se uglavnom upisivala djeca viđenijih Cazinjana i Krajišnika, ali se Nurija i njegov brat Alija, kao prvi Bošnjaci iz tog dijela Cazinske krajine upisuju u učiteljsku školu u Sarajevu.

Iste godine odlazi u Grac na vojno školovanje i obuku, gdje dobija čin poručnika, a potom zajedno sa bratom Alijom odlazi u Galiciju, gdje 1916. godine biva ranjen i on i brat. Obojica su bili smješteni u istoj bolnici odakle su, kao ruski zarobljenici prebačeni u Kijev, gdje ostaju šest mjeseci. Nakon toga Alija je prebačen u Vladivostok na daljnje liječenje, gdje se poslije pridružuje pripadnicima Oktobarske revolucije, a Nurija srpskim dobrovoljcima, gdje se angažuje u prikupljanju dobrovoljaca za Solunski front, jer se kao ranjenik nije mogao priključiti dobrovoljačkim jedinicama. Po proboju Solunskog fronta dolazi u oslobođeni Beograd, te poslije liječenja 1919. godine odlazi u rodni Cazin.

Razlaz sa JMO

Ženi se sa Devletom Šehović-Veletanlić, kćerkom uglednog trgovca hadži Husein-age iz Bosanskog Novog, sa kojom je izrodio četvero djece, kćeri: Sadetu, Seidu i Eminu, te sina Seada. Aktivno se uključuje u politički rad već 1919. godine. Naime, ukazom kralja, a na prijedlog koalicione vlade, Nurija postaje član Privremenog narodnog predstavništva Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. U aktivni politički rad se uključuje u okviru Jugoslovenske muslimanske organizacije (JMO), a na prijedlog lidera te stranke dr. Mehmeda Spahe, koji mu je tom prilikom bio gost u njegovoj kući u Cazinu. Tako će Nurija kasnije postati jedan od najistaknutijih članova i funkcionera (JMO). Na prvim izborima, među 24 poslanika te stranke, bio je izabran i Nurija, koji je od svih poslanika za skupštinu tadašnje Kraljevine osvojio najviše glasova, preko 5.000. U njoj ostaje sve do 1929. godine. Kasnije je, 1937. godine postao njen sekretar, 1938. potpredsjednik i senator. Poslije okupacije Jugoslavije, za razliku od većine istaknutih članova i funkcionera njegove JMO (dr. Džafer-beg Kulenović, Ferid-beg Cerić, Ferid Krupić, Adem-aga Mešić i drugi koji se priključuju uz NDH), ogorčen je na svoje dojučerašnje partijske saradnike u JMO.

Nurija se vraća u Cazin, gdje se angažira na sprječavanju međunacionalne i međuvjerske mržnje u Bosanskoj krajini, te zaustavljanju već započetih zvjerstava nad Srbima, Jevrejima i Romima, a naročito na sprječavanju odlaska Krajišnika-muslimana u ustaše. On uspostavlja tijesnu saradnju sa Narodno-oslobodilačkim pokretom, što će rezultirati, nakon oslobođenja Bihaća i Cazina, njegovim izborom za rukovodioca Narodno-oslobodilačkog pokreta u ovom kraju, odnosno, njegovim izborom za prvog predsjednika Narodno-oslobodilačkog odbora Cazin.

Kao što je poznato, Bošnjaci Cazinske krajine su još od osmanskog vremena bili u srpskom (pravoslavnom) okruženju. Sa Hrvatske strane to su Kordun, Banija, Lika, krajevi u kojima su ustaše vršile masovne zločine i ubistva nad Srbima, te ih u najvećem broju mrtve prebacivali i bacali u masovne jame na bosanskoj, odnosno krajiškoj teritoriji, na područje Bihaća, te gotovo cijelom pograničnom dijelu Cazinske krajine prema Hrvatskoj. Bilo je nekoliko stratišta Srba u Maljevcu (danas granični prelaz prema Hrvatskoj), pograničnom dijelu prema Cetingradu u Hrvatskoj, u kojem su ustaše sa fesovima na glavama ubili veliki broj Srba i pobacali ih u jame na bosanskoj strani, dajući do znanja neobaviještenima da su to uradili Bošnjaci sa šireg dijela Bosanske krajine. Zbog učešća jednog dijela krajiških Bošnjaka u ustašama u prvoj godini Drugog svjetskog rata, krajiški Bošnjaci su se našli u jako delikatnoj situaciji, pa je zbog tih i takvih događaja za tada veliki dio slobodne teritorije nazvan Bihaćka Republika (“48.000 m2 što je bio najveći dio slobodne teritorije u bivšoj Jugoslaviji, za koju su i Nijemci tvrdili da se radi o novoj komunističkoj državi, koja se širila u dužini od 250 km, širinom od 100 km”) uloga Bošnjaka za daljnju sudbinu NOB-e bila važna i značajna. U takvoj situaciji Bošnjaci su imali samo dva izbora: priključiti se ustašama i novostvorenoj državi NDH i time rizikovati svoj biološki opstanak i budućnost zbog opasnosti od masovne osvete suprotne srpske strane, ili se priključiti NOB-u i u zajedničkoj borbi sa ostalim antifašistima protiv neprijatelja i domaćih izdajnika tražiti svoj spas i budućnost. Zahvaljujući mudroj i jedino racionalnoj i ispravnoj odluci dotadašnje vodeće političke ličnosti iz tog kraja, rahmetli Nurije Pozderca, oni su, vodeći se njegovim primjerom i ličnim pozivom uključili u NOB-u, odnosno u partizane.

Pripremajući se za Prvo zasjedanje AVNOJ-a u Bihaću Tito je 12. 11. 1942. godine Izvršnom Komitetu Kominterne poslao obavijest navodeći: “Odlukom Vrhovnog štaba formirana je VIII divizija u Hrvatskoj i Bosni, te da se u drugim pokrajinama formiraju brigade i da se naše divizije više ne zovu partizanske, već Narodnooslobodilačka vojska. Mi ćemo sada obrazovati nešto kao vladu, a zvat će se Narodni komitet oslobođenja Jugoslavije. U komitetu će biti predstavljene sve narodnosti Jugoslavije iz raznih ranijih partija. Komitet će ovih dana izdati proglas narodima Jugoslavije.”

Bilo je to Prvo zasjedanje AVNOJ-a, na kojem će svoje pravo javno priznanje i promociju kao narodni tribun i vođa antifašista i rukovodilac Narodno-oslobodilačke borbe Cazinske krajine, biti Nurija Pozderac. Tog 26. i 27. novembra u Bihaću Nurija je izabran za potpredsjednika Prvog zasjedanja AVNOJ-a, prve vlade nove i buduće Jugoslavije, čime je postao prvi Bošnjak sa najvišom političkom i izvršnom funkcijom u toj novoj zajednici jugoslovenskih naroda, Jugoslaviji. Pristupanje Nurije Pozderca Narodno-oslobodilačkom pokretu i njegov izbor u tadašnji najviši organ je po prvi put u povijesti odredilo sudbinu Bošnjaka kao pripadnika priznatog, ravnopravnog i konstitutivnog naroda u budućoj demokratskoj državnoj zajednici Bosne i Hercegovine, članu buduće federativne Jugoslavije, što dokazuju i zvanična usvojena dokumenta sa tog zasjedanja. O tome, jedan drugi krajiški velikan, književnik Skender Kulenović piše: “Odlazak Nurije u partizane značilo je preokret za Muslimane Cazinske krajine, a posebno njegovim izborom za potpredsjednika AVNOJ-a, jer ih je Nurija lično pozvao, poslije čega se njihov broj u partizanima povećao deset puta… Junačka smrt Nurije Pozderca za vrijeme Pete neprijateljske ofanzive nije kod Muslimana njegovog kraja mogla da izazove preokret u korist neprijatelja…. naprotiv, krv Nurijina bila je, i biće još više, i za njegove Krajišnike novi neodoljivi poziv za pojačanu borbu.”

Proglas

Na Prvom zasjedanju AVNOJ-a usvojena je rezolucija u kojoj su utvrđeni osnovni principi i ciljevi NOB-a zasnovani na zajedništvu, bratstvu i jedinstvu svih naroda Jugoslavije ujedinjenih u zajedničkoj borbi protiv fašizma i domaćih izdajnika i predstavljenih u njegovom Predsjedništvu i Izvršnom odboru, kao nekim vidom privremene vlade. Isto tako utvrđen je Proglas narodima Jugoslavije pod naslovom “Braćo svih naroda i vjera … narodi Jugoslavije”, navedenim ovim redom: Hrvati, Slovenci, Muslimani, Crnogorci, Makedonci i Srbi, gdje se za Muslimane konstatuje sljedeće:

BRAĆO MUSLIMANI!

Vi ste na svojim leđima osjetili svu oštrinu ustaških zločinstava, izvršenih protiv Srba u Bosni i Hercegovini i Sandžaku onda kada su krvožedne četničke bande počele da kolju vašu djecu i žene i da pale vaša sela i domove. Vođstvo Jugoslovenske muslimanske organizacije (JMO) varalo vas je u danima najtežih nevolja i nesreće koje ustaše izazvaše svojim pokoljem srpskog življa. Danas već Muslimani znaju gdje im je mjesto u zajedničkoj borbi s onima koji se bore za ravnopravnost, bratstvo i vjersku snošljivost.

Bosanci i Hercegovci, samo ujedinjeni i složni, preko svojih narodnooslobodilačkih odbora, a u redovima Narodnooslobodilačke vojske, možete sebi ostvariti jednu ljepšu i zajedničku budućnost. Muslimani ne smiju više biti roba, o koju će se nadmetati velikosrpski pljačkaši… pokvarenjaci i izrodi, sve zbog toga da bi mogli vladati jedni ili drugi. Vama svima i Srbima i Hrvatima i Muslimanima potrebna je iskrena i bratska saradnja da bi Bosna i Hercegovina kao jedinica u našoj bratskoj zajednici, mogla napredovati na zadovoljstvo svih bez razlike na vjeru i stranku.

Takođe u dijelu ovog Proglasa koji se odnosi na Srbe, pored ostalog se kaže: “Vi ste najteže osjetili fašističku politiku istrebljivanja naših naroda, baš na vas je pala sva težina posljedica velikosrpske ugnjetačke politike svih jugoslovenskih režima. Pozivamo vas da odlučno udarite protiv fašističkih osvajača, protiv četničkih i ustaških izdajica i da ne dopustite da grobari vaše slobode, oni koji su poklali vaše najbolje sinove sa fašističkim okupatorom, istrebljuju sada hrvatski narod. Dižite se svi na oružje, u veliki oslobodilački rat protiv okupatora za slobodu i bratsku zajednicu Srbije, Crne Gore, Hrvatske, Slovenije, Bosne i Hercegovine i Makedonije…”

Dakle, već Rezolucijom Prvog zasjedanja AVNOJ-a održanog 26. i 27. novembra 1942. godine u Bihaću, kao i Proglasom narodima Jugoslavije bilo je predviđeno ujedinjenje i organiziranje savezne države sa šest posebnih jedinica (nacionalnih država, osim Bosne i Hercegovine) među kojima je nedvosmisleno navedena i Bosna i Hercegovina kao zajednička federalna jedinica tri ravnopravna naroda. Time su po prvi put, nakon što su Osmanlije i sultan Fatih ukinuli državnost i nezavisnost Bosne, na jednom zvaničnom skupu iznijete ideje i mišljenja i pokrenuti konkretni razgovori i dogovori o njenom ponovnom zaživljavanju. To su bili prvi zvanični pokušaji za njeno ponovno i konačno obnavljanje i utemeljenje kao zasebne autonomne jedinice i osnovna pretpostavka za ono što će se dogoditi na Prvom zasjedanju ZAVNOBIH-a u Mrkonjić Gradu i Drugom zasjedanju AVNOJ-a godinu dana kasnije u Jajcu, kada su predstavnici svih naroda Bosne i Hercegovine donijeli povijesnu odluku o ponovnom obnavljanju Bosne i Hercegovine kao države, doduše prvo zasebne federalne jedinice u Jugoslaviji, a kasnije Ustavom iz 1974. godine suverene republike i države.

Za Bošnjake je to posebno značajno i zbog toga što je među prvima u tome učestvovao, kao potpredsjednik Prvog zasjedanja AVNOJ-a, pored još trojice vijećnika Bošnjaka (Osmana Karabegovića, Avde Hume i Omera Osmića) i Nurija Pozderac, koji je bio predsjedatelj drugog dana zasjedanja ovog povijesnog skupa. Drugo je pitanje, što se ove nedvosmislene odredbe i odluke o Bošnjacima i Bosni i Hercegovini jedno vrijeme poslije rata nisu u potpunosti provodile, a posebno kada je u pitanje priznanje bošnjačke (muslimanske) nacije i status Bošnjaka kao konstitutivnog i državotvornog naroda u Bosni i Hercegovini. Prostor nam ne omogućuje da to opširnije elaboriramo, ali u najkraćem se može zaključiti da je pitanje priznanja Bošnjaka, što zbog nečinjenja i nezalaganja njihovih najistaknutijih predstavnika u saveznim organima za ta važna pitanja za njih, što zbog njihove nacionalne i političke nemoći, a s druge strane političke premoći njihovih protivnika i oponenata, ostavljeno za kasnija vremena.

Posljednja bitka

Upravo su Nurija i Hamdija Pozderac te najvažnije karike u genezi i kontinuitetu konačnog rješavanja tih pitanja, jer je njihovo rješavanje, u teorijsko-nacionalnom i državotvorno-političkom smislu započeto sa Nurijom na Prvom zasjedanju AVNOJ-a, a završeno sa Hamdijom i njegovim hrabrim i nesebičnim angažovanjem na konačnom rješavanju bošnjačkog nacionalnog pitanja krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina, stavovima i odlukama najviših partijskih tijela o tom pitanju, popisom 1971. godine, kada je omogućeno Bošnjacima po prvi put da se nacionalno izjasne, te na kraju Ustavom Bosne i Hercegovine i Jugoslavije iz 1974. godine, za koji je on, kao tadašnji predsjednik Skupštine Bosne i Hercegovine, najzaslužniji. Nažalost, 1986. godine kao potpredsjednik Predsjedništva Jugoslavije i Predsjednik Ustavne komisije, Hamdija će zbog svojih časnih, hrabrih i principijelnih stavova i zalaganja na očuvanju toga Ustava, a time i Bosne i Hercegovine i Bošnjaka kao nacije, biti otjeran sa političke scene, a nedugo poslije toga i u stvarnu smrt.

Na Drugom zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu 29. novembra 1943. godine, Tito je pored ostalog rekao i sljedeće: “U toku tih velikih borbi, naročito u toku V ofanzive, mi smo pretrpjeli velike gubitke. Pale su hiljade najboljih sinova naših naroda. Među njima se nalaze i članovi Izvršnog odbora antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja, Nurija Pozderac, Veselin Masleša, Simo Milutinović i nekoliko članova AVNOJ-a. To su teški i nenadoknadivi gubici.”

Već 25. septembra 1944. godine, Predsjedništvo AVNOJ-a, na prijedlog Vrhovnog komandanta Josipa Broza Tita je donijelo odluku da se za zasluge učinjene za oslobođenje naroda Nurija Pozderac odlikuje ordenom Narodnog oslobođenja.

Neposredno poslije historijskog Prvog Zasjedanja AVNOJ-a, tačnije 22. decembra 1942. godine Tito je sa članovima Izvršnog odbora AVNOJ-a posjetio Cazin gdje je održan zbor na kojem je učešće uzeo i Tito, koji je, obraćajući se prisutnima, izgovorio čuvene riječi: “Ja sam Josip Broz, Hrvat iz Kumrovca u Zagorju, a Tito je moj revolucionarni pseudonim”. Poslije zbora Tito je sa svojim saradnicima obišao poznatu cazinsku (danas čaršijsku džamiju) te bio, sa svojim najbližim saradnicima, gost na ručku kod Nurije u njegovoj kući.

Tokom Pete neprijateljske ofanzive, 8. juna 1943. godine, Nurija Pozderac ranjen je u šumi kod katuna Duži na planinskoj visoravni Vučevo iznad Sutjeske. Njegove ozljede bile su preteške, pa je četiri dana kasnije, 12. juna 1943. godine, preminuo u toku premještanja partizanskih formacija i ranjenika na slobodne teritorije na Dragoš-Sedlu.

Alaga Dervišević, “Nurija i Hamdija Pozderac – najistaknutije političke ličnosti Cazinske krajine i Bosne i Hercegovine”