Turska je već započela proces povratka više od tri miliona sirijskih izbjeglica sa svoje teritorije. Egipat planira isporučivati plin Siriji, a Katar najavljuje dostavu plina putem arapskog plinovoda koji prolazi kroz Jordan. Jordan, osim prodaje električne energije Siriji, planira i tranzit prema Libanu

„Previše mi se sviđa. Zato mu toliko i dajemo, znaš? Previše. Previše mi se sviđaš“, rekao je američki predsjednik Donald Tramp tokom posjete Rijadu u maju, zasipajući saudijskog prijestolonasljednika Mohammeda bin Salmana komplimentima.

Bin Salman nije odgovorio istom retorikom, ali zna mnogo o darivanju. Najveći i najznačajniji poklon bio je njegov plan da tokom Trampovog mandata uloži više od bilion dolara u Sjedinjene Države. Zauzvrat je saudijski princ „dobio“ istorijsko rukovanje između Trampa i sirijskog predsjednika Ahmeda al-Sharaa, uz obećanje da će ukinuti sankcije Siriji koje su na snazi od 2011. godine.

U ponedjeljak je Tramp ispunio to obećanje, potpisavši izvršnu uredbu kojom se ukidaju sankcije „entitetima ključnim za razvoj Sirije, funkcionisanje njene vlade i obnovu društvenog tkiva zemlje“, kako je navedeno u saopćenju Ministarstva finansija SAD, koje je bilo zaduženo za sprovođenje tih mjera. Ukidanje sankcija omogućit će Siriji da otpočne dugoočekivani proces ekonomske obnove, te da potpisuje ugovore sa stranim zemljama i investitorima koji su do sada bili spriječeni da djeluju u toj zemlji osim u okviru humanitarne pomoći.

To će omogućiti i povratak miliona sirijskih izbjeglica u domovinu. Konzervativne procjene govore da će Siriji biti potrebno između 250 i 300 milijardi dolara za obnovu ekonomije. Dio tih sredstava doći će iz Saudijske Arabije, Katara, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Turske, dok će ostatak osigurati međunarodne finansijske institucije putem grantova i kredita u narednim decenijama.

Sirija se tako pozicionira kao nova „zemlja prilika“ na Bliskom istoku, i to ne samo za al-Sharaa.

Turska je već započela proces povratka više od tri miliona sirijskih izbjeglica sa svoje teritorije. Egipat planira isporučivati plin Siriji, a Katar najavljuje dostavu plina putem arapskog plinovoda koji prolazi kroz Jordan. Jordan, osim prodaje električne energije Siriji, planira i tranzit prema Libanu.

Irak i Liban razmatraju ponovno otvaranje naftovoda Kirkuk–Sirija–Tripoli, dok Liban namjerava vratiti više od 1,5 miliona sirijskih izbjeglica, oživjeti komercijalne drumove s Jordanom, Sirijom i zaljevskim zemljama te obnoviti bankarsku infrastrukturu u Siriji.

U međuvremenu, strane naftne kompanije, uglavnom američke, žele razvijati naftna polja u sjevernoj Siriji, koja su trenutno pod kontrolom kurdskih snaga. Prema sporazumu između al-Sharaa i kurdskog komandanta Mazlouma Abdija, ta će polja biti vraćena državi.

Ova ekonomska ekspanzija, zasad još uvijek u teoriji, mogla bi naići na brojne izazove, posebno u vezi sa sporazumima koje Sirija bude sklapala s Izraelom – i sa ulogom koju u tome ima Turska.

Otkako je pao režim Bashara al-Assada, turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan insistira na tome da Izrael prekine vojne operacije u sirijskom zračnom prostoru i povuče se s teritorije koju je zauzeo u istočnom Golanu i južnoj Siriji. Premda su Turska i Izrael uz posredovanje Azerbejdžana uspostavili vojni koordinacijski mehanizam, tenzije nisu nestale.

Turska, koja je postala ključni faktor u predsjedničkoj palači u Damasku, već pomaže al-Sharaa u izgradnji nacionalne vojske. Ankara planira i gradnju vojno-industrijskih pogona u Siriji i značajna ulaganja u infrastrukturu.

U medijima se sve više govori i o mogućem priključenju Sirije tzv. Abrahamovim sporazumima, kroz privremene sigurnosne dogovore s Izraelom, što izaziva zabrinutost u Ankari. Turska strahuje od trajnog izraelskog prisustva u Siriji i normalizacije odnosa s druškom manjinom koja pretežno živi na jugu Sirije, kao i od jačanja veza između Izraela i Kurda na sjeveru.

Bivši turski diplomata za izraelski „Haaretz“ ističe da Erdogan „shvata da bi mogao izgubiti poziciju jedinog gospodara Sirije“ i da je trenutno primoran tolerisati Trampovu politiku koja promoviše dogovor između Sirije i Izraela.

Očekuje se da Turska za to dobije kompenzaciju: povratak u program razvoja aviona F-35 iz kojeg je isključena 2020. godine. Ovu mogućnost je potvrdio i američki ambasador u Ankari Tom Barak, Trampov specijalni izaslanik za Siriju i Liban.

Turska nudi SAD-u da ona preuzme borbu protiv Islamske države u Siriji, čime bi se eliminisala potreba za podrškom kurdskim snagama. Ipak, Trampova administracija trenutno fokusira napore na postizanje sigurnosnog sporazuma Sirije s Izraelom i potencijalno priključenje Damaska Abrahamovim sporazumima.

„Times of Israel“ objavio je da su pregovori o prekidu izraelskih udara na Siriju u „naprednoj fazi“, a neimenovani vojni zvaničnik kazao je da je „širenje sporazuma apsolutni prioritet“.

U isto vrijeme, Sirija se transformira i unutar svojih granica. Na plaži sjeverno od Latakije, blizu turske granice, kupači se obazrivo osvrću prije nego skinu odjeću. Od juna, sirijske vlasti zahtijevaju da žene na javnim plažama nose burkini, a muškarci duge hlače. Ipak, u privatnim klubovima i resortima, nova pravila ne važe – odraz politike koja spaja konzervativne vjerske norme i liberalni kapitalizam s arapskim akcentom.

Novi islamistički kabinet Ahmeda al-Sharaa, naslijedio je državu iscrpljenu sankcijama koje su sprječavale ne samo uvoz robe, nego i bilo kakvu investiciju osim iz Irana, Rusije ili kroz švercerske kanale. Za samo sedam mjeseci, Damask je dočekao šeike iz Emirata, prvi SWIFT transfer u 14 godina, te delegacije iz Turske, Zapada i Zaljeva željne i profita i političkog uticaja.

Katar i Saudijska Arabija otplatili su više od 15 milijardi dolara javnog duga Sirije i osigurali sredstva za isplatu plata državnim službenicima. U maju je tursko-katarski konzorcij UCC Holding potpisao ugovor vrijedan sedam milijardi dolara za isporuku električne energije cijeloj zemlji. Francuska i UAE osigurali su 1,5 milijardi dolara za obnovu luka u Tartusu i Latakiji.

Za neke analitičare, poput Artura Brisa sa Instituta za razvoj menadžmenta u Lausannei, ovo je znak da Sirija ide prema modelu Emirata – ekonomiji zasnovanoj na uslugama, stranim investicijama i islamu kao pravnom temelju. Za investitore, kaže Benjamin Fève iz konsultantske firme Karam Shaar Advisory, stabilnost je važnija od političkog sistema. „Privatni sektor može funkcionisati i u diktaturi, dokle god su sigurnost, valuta i zakon pod kontrolom.“

Međutim, sirijsko društvo i dalje je ranjivo. U martu su sukobi u obalnim provincijama između pristalica bivšeg režima i islamističkih milicija odnijeli više od 1.000 života. U aprilu je režimska vojska napala druška sela južno od Damaska, uz više od 100 mrtvih. Uprkos tome, al-Sharaa je dobio Trampovu potvrdu – izvršna uredba o ukidanju većine sankcija potpisana je krajem maja.

Iako Sirija nema naftne rezerve poput Saudijske Arabije, a njena infrastruktura je razorena, njen položaj i geostrateška vrijednost čine je atraktivnom za one koji žele novi uticajni centar na Mediteranu. „Siriji treba vlastiti model, koji nije kopija Zaljeva, već odraz njene unutrašnje raznolikosti i stvarnih potreba“, zaključuje Fève.