Donosimo bilješke Adnana Hodžića, terenskog koordinatora Nacionalne koordinacije Bošnjaka u Hrvatskoj, o godini pokreta, zajedništva i konkretnih rezultata. Od iftara i kulturnih centara do novog izdavaštva i udžbeničke politike. Tekst dokumentira kako je ideja Bošnjaci zajedno postala stvarnost. Bez političkih privilegija i naslijeđenih fotelja, iz terena je izrasla nova generacija bošnjačke politike – ona koja ne glumi državu u državi, nego živi vlastitu zajednicu. Hodžićev glas je proistekao iz naroda i definira novu epohu bošnjačkog djelovanja u Hrvatskoj

Piše: Adnan Hodžić, terenski koordinator Nacionalne koordinacije Bošnjaka u Republici Hrvatskoj

Nisam od pera. Ali jesam čovjek od puta. Iza mene su desetine hiljada kilometara. Autobusi, kombiji, automobili, dvorane, svečane sale, ali i podrumi. Pozivi, spiskovi, beskrajni razgovori. Više ljudi nego dana. Više sastanaka nego ručkova. I sve to zbog jedne stvari: da se Bošnjaci u Hrvatskoj konačno čuju i povežu. Da prestanu preživljavati na listi za čekanje.

Bio sam na iftarima u Zagrebu, Karlovcu, Puli, Gunji, Splitu, Vodnjanu, Dubrovniku… Bilo je mjesta gdje su Bošnjaci po prvi put čuli da imaju nekoga svoga — ne samo ime i funkciju saborskog zastupnika, nego čovjeka koji im dolazi, sluša ih i vraća im se. Lica s tih skupova ne zaboravljam: osmijesi što pomiješani sa suzama. Ljudi koji nisu mogli vjerovati da neko dolazi bez da traži, bez da uzme, bez da nestane. Ljudi koji kažu: „Otkako nam obećaju, ovo je prvi put da je neko ispunio i još nam se vratio da nam podnese izvještaj.“

I to je za mene politika. Ne vlast. Nego povjerenje. Ne funkcija. Nego služenje vlastitom narodu. Jer kad ti narod otvori vrata na izborima, ne bi trebao ulaziti da bi sjedio, ulazi se da bi radio. Da doneseš nešto što nije tvoje, nego njihovo. I kad odeš, da ostane neki trag. Ne tvoj, nego njihov.

Moje ime je Adnan Hodžić. Terenski sam koordinator Nacionalne koordinacije Bošnjaka u Republici Hrvatskoj – „Bošnjaci zajedno“. Nisam doktor nauka. Nisam politički govornik. Ali sam čovjek koji zna kako izgleda kad dođe saborski zastupnik u mjesto gdje Bošnjaci nikada nisu imali nikoga svoga. I kako izgleda kada prvi put izgovorimo: ovo je naš prostor, ovo je naš glas.

I pritom ne mislim na govorancije i mahanje zastavama. Mislim na nešto stvarnije; na osjećaj da pripadaš nečemu što ima budućnost i čega se ne sramiš. Na ključeve koje predamo zajednici. Na prostorije gdje više niko ne pita “šta mi ovdje tražimo”, nego gdje znamo da smo svoj na svojemu.

Ja sam samo jedan od Bošnjaka u Hrvatskoj koji je nešto sanjao. Nisam sjedio po odborima, nisam imao babu da mi postavi zlatnu stolicu, onu koju neki nasljeđuju generacijama, pa nam još traže da ih poštujemo zbog toga. Moj put nije silazak s pozicije, nego uspon s terena.

A taj “prostor”, o kojem govorimo, nisu kvadrati ni kvake. To su naši kulturni centri. Mjesta koja moraju biti prostori žive kulture, kako je jasno rekao predsjednik Nacionalne  koordinacije, Bermin Meškić. I mi to svi znamo. Ne znače nam ništa centri koji su prazni. Nismo ih gradili za fotke, nego za ljude. Da se okupljamo, učimo, slavimo Bajram, govorimo bosanski, čuvamo se i razvijamo.

Kupili smo ih. I to ne san — nego zbilju: centar u Labinu, u Sisku, u Vojniću, uskoro u Gunji, Zagrebu, Puli, Dubrovniku… Otvorili smo prostor u centru Zagreba. Imamo ono što nikada ranije nismo imali.

Ali ništa od toga ne pripada meni. Ne pripada ni saborskom zastupniku Arminu Hodžiću. Ne pripada ni Berminu Meškiću. Pripada Bošnjacima u Hrvatskoj. I samo onda će to sve trajati — kad pripada narodu, a ne funkciji.

Na putovanjima srećemo i naše majke, sestre i žene, one koje su prve dočekale, a posljednje tražile išta za sebe. I njima dugujemo nuditi radost u prostorijama koje smo otvorili.

Ova godina nije bila samo godina sastanaka i otvaranja. Bila je godina pokreta. Godina u kojoj je ono “Bošnjaci zajedno” iz stomaka postalo nešto što razumijemo i volimo. Nismo ga mi smislili kao slogan. To je bio osjećaj. A onda smo shvatili da je to jedini način. Ne može se bez zajedništva. I ne može se bez politike.

Jer kad kreneš u izradu udžbenika, to je obrazovanje. Ali kad ti neko omogući da ga napraviš, to je domen politike i za to ti treba tvoj saborski zastupnik. Kad imaš nastavnicu, to je kadar. Kad imaš dijete koje uči bosanski, to je budućnost. A sve to zajedno — to je ideja o opstanku.

Zato nismo krenuli samo u simbolične projekte, nego u strukturne promjene. Albanci su u Hrvatskom saboru bili devet godina. Mi, tek godinu dana. A već imamo nastavničko-stručni tim za udžbenike koji vodi naša dr. Ermina Ramadanović. Znate li za nju?

Ona je, među ostalim, koautorica Hrvatskog pravopisa, stručnjak najvišeg ranga koja radi u Institutu za hrvatski jezik. Neko koga bismo u drugim vremenima možda i otjerali svojim nepodnošljivim osjećajem za stalno stvaranje unutarnjeg nereda i haosa. Ali sada, ne. Sada je prepoznala sebe u našim aktivnostima, a i mi smo konačno naučili da prepoznamo svoje najbolje ljude. Ne da im postavljamo zamke, da ih obezvrijeđujemo, nego da im otvorimo vrata. Da im pokažemo da mogu djelovati bez da gledaju beskrajne svađe, jalove rasprave i nepovjerenje u našim organizacijama.

Kada je Koordinacija krenula u program udžbenika, osjetio sam to kao prelomni trenutak. Kao da smo nadmašili sebe. Ili barem prijašnje sebe. To ne smijemo zaboraviti. To znači da sazrijevamo. I da to sada treba sačuvati, graditi, širiti. Ne zbog funkcija, ne zbog islikavanja. Nego zbog djece koja će tek učiti o sebi na svom jeziku. I znati — neko je prije njih napravio taj iskorak.

Bili smo u Krajini. Bili smo u Banjoj Luci. U Sarajevu. Znam kako gori srce kad iz Zagreba idemo u Bosnu. I znam koliko je to put — i bukvalno, i metaforički. Jer nova bošnjačka politika nije samo u Hrvatskoj. To je putanja koja spaja ono što je historija pokušala rastrgati. Spaja instituciju s licem, sjever s jugom. Spaja pamet s terenom. Na tim putovanjima nismo nosili samo sebe. Nosili smo naše knjige. Naše novopokrenuto izdavaštvo Nacionalne koordinacije. Naslove koji su važni ne samo za Bošnjake u Hrvatskoj, nego i za Bosnu samu. Nosili smo i ovaj naš časopis, Bosna — jedini tiskani bošnjački list na svijetu koji drži do standarda. I ne sramimo se to reći.

Ponosni smo na to. A tek smo krenuli.

Nosimo poruku: nismo zaboravili ko smo i gdje pripadamo. I ne dolazimo praznih ruku. Dolazimo sa sadržajem, s trudom, s identitetom koji nije samo deklaracija, nego plod rada i međusobnog povjerenja. Želim reći da svi osjećamo šta je naš korijen, šta je naša matica, otkuda crpimo i nacionalnu i duhovnu snagu. Država Bosna i Hercegovina.

Mi nismo savršeni. Imamo pogrešaka. I o tome je govorio predsjednik Nacionalne koordinacije Bermin Meškić na Bajramskom sijelu u Zagrebu gdje se okupilo preko 600 ljudi. Ne da se pravda već da se istakne da smo ljudi, da je ovo jedan proces u kojemu mi ne možemo preko noći ispraviti desetljeće zanemarivanja. Ponekad ne stignemo sve. Ponekad se i porječkamo. Ali se ne raspadamo. Jer smo naučili da se ustaje kad se padne. I da se dalje može samo ako niko ne misli da je veći od zajednice.

Mi smo oni koji vjeruju u ono što smo istakli kao svoj simbol i svoje ime — Bošnjaci zajedno. To je i obaveza koju imamo prema onima koji tek dolaze. Da nećemo ponovo postati stranci jedni drugima. Da nećemo opet gledati kako drugi pišu našu priču. Da ćemo se držati zajedno, ne zato što smo plagijati jedni drugima, nego zato što znamo da bez zajedništva nema ni opstanka ni napretka.

Mladi su tu. I nisu tu da čekaju. Tu su da rade. I da se ne izvine zbog toga što znaju, što imaju energiju, i što ne pitaju za dozvolu da se pomjere granice mogućeg. Ako neko ima problem s tim, nije problem u nama.

Nova bošnjačka politika u Hrvatskoj? To je kad ne tražiš dozvolu, kad ne zamuckuješ dok izgovaraš svoje ime. To je kad ti Nacionalna koordinacija nije krov ni tutor već motor. Kad ne glumiš državu u državi, kad ti saborski zastupnik ne kaže „država sam ja“, nego živiš zajednicu. I kad znaš da nema natrag.

Zato ostajemo zajedno. I idemo dalje.