Fatih ne širi samo carstvo oružjem. On reorganizira Balkan i povezuje ga s istokom kroz infrastrukturu, trgovinu i religiju. Islam se u Bosni i Albaniji ne širi samo kroz vojnu silu, već i kroz administraciju, pravdu i porezne olakšice. Ortaylı ističe kako su se već u 15. stoljeću Srbi, Bugari i drugi narodi integrirali u osmanski sistem i postali njegovi aktivni sudionici – kao vojnici, trgovci, pisari i diplomati.

U Turskoj je objavljena opsežna biografija sultana Mehmeda II. Fatiha, poznatog i kao Mehmed Osvajač. Autor biografije, ugledni turski historičar prof. dr. İlber Ortaylı iznosi niz originalnih tumačenja o Fatihovoj ulozi u historiji intelektualnim kapacitetima i viziji koja je Osmansko Carstvo pretvorila u istinsku imperiju. U knjizi “Fatih Sultan Mehmed: Doğu’nun ve Batı’nın Efendisi”, Ortaylı ne piše samo o osvajanju Carigrada, već i o temeljnim transformacijama koje je taj događaj donio u pogledu civilizacije, kulture, vojne organizacije i carskog identiteta.

Ortaylı već na samom početku pojašnjava kako izraz “Gospodar Istoka i Zapada” nije njegova vlastita kovanica, već potječe od uglednog britanskog orijentaliste Bernarda Lewisa koji ga je isprva upotrijebio za Adnana Adivara, istaknutog turskog intelektualca. Ortaylı tu formulaciju preuzima kako bi opisao Fatihovu sveobuhvatnu kulturnu, političku i vojnu ulogu. Mehmed II. bio je čovjek dvaju svjetova – duboko ukorijenjen u islamskoj orijentalnoj tradiciji, ali istodobno obrazovan u klasičnom helenističkom i latinskom duhu, čime je utjelovio jedinstveni spoj Istoka i Zapada.

Fatih Sultan Mehmed ne pripada samo vojnoj historiji kao osvajač Carigrada 1453. godine, već i intelektualnoj historiji. Bio je poliglota koji je govorio arapski, perzijski, turski, latinski, grčki i talijanski. Posebno je znakovito njegovo poznavanje klasičnog grčkog, jezika koji čak i mnogi evropski humanisti renesansnog doba nisu savladali. Čitanje Ilijade, zanimanje za antičku filozofiju i pokroviteljstvo nad umjetnicima i naučnicima svjedoče o iznimnom intelektualnom kapacitetu.

Ortaylı ga naziva „autodidaktom renesansnog tipa” – vladarom koji je samostalno stjecao znanje i oblikovao vlastitu misao. Bio je veliki kolekcionar umjetnina, zaljubljenik u slikarstvo i arhitekturu, ali i vrstan vojni strateg i reformator.

Fatih je bio pokrovitelj umjetnosti, kako islamske tako i helenističke baštine. Naručivao je portrete po uzoru na talijansku školu, a njegova ljubav prema arhitekturi vidi se u gradnji kompleksa poput Kule Kıztaşı, kompleksa Fatihove džamije te obnavljanju i prilagodbi brojnih bizantskih crkava koje su prenamijenjene u džamije – primjerice, Vefa Kilise džamije, Kalenderhane džamije i Gül džamije.

Jedan od najupečatljivijih poteza bila je pretvorba Aja Sofije u džamiju, ali uz očuvanje njezine arhitekture i simbola, čime je Fatih poslao snažnu poruku poštovanja prema antici. Uspostavio je jedinstven sklad između muslimanske, bizantske i opće mediteranske arhitektonske baštine.

Posebno se ističe i njegova zbirka kineskog porculana – danas najveća izvan Kine – koju je čuvao u novoizgrađenom Kiosku s pločicama (Çinili Köşk), čime je dokazao svoju svijest o globalnim umjetničkim tokovima.

Ortaylı u svojoj knjizi tezu o obnovi Rimskog Carstva razvija u duhovnom i pravnom smislu. Po njegovom mišljenju, Fatih nije bio samo muslimanski sultan koji je osvojio kršćanski grad, nego graditelj “Trećeg Rima”. Prvi Rim bio je poganski, drugi kršćanski, a treći – osmanski i muslimanski. Carigrad, sada Istanbul, postao je simbol nove imperijalne kozmopolitnosti.

Temeljne odrednice Rima – administrativni aparat, vojna organizacija, pravni sistem i multietnički karakter – ne samo da su očuvane, nego su u Fatihovo doba osvježene i prilagođene novim uslovima. Ortaylı tvrdi da je to bio početak jednog novog ciklusa koji će trajati 450 godina, sve do kraja Osmanskog Carstva.

Fatih je, naprimjer, uspostavio novi sistem uprave: Divan-i Hümayun je reorganiziran, a sistem zemljišne raspodjele (timarski sistem) usavršen. Osnovane su elitne pokrajine (mümtaz eyaletler), a osigurana je fiskalna i vojna stabilnost.

Prije pada, Konstantinopolj je bio grad iscrpljen neprestanim ratovima, krizama i talijanskom dominacijom. Ortaylı podsjeća kako je gradska uprava bila u rukama Italijana – osobito Mlečana i Đenovljana– koji su kontrolirali trgovinu, pa i samu odbranu grada.

Zanimljivo je da su se branitelji 1453. više oslanjali na talijanske najamnike nego na bizantsku vojsku. Fatih, svjestan važnosti simbola, odlučuje grad ne razoriti, već ga obnoviti i ponovo učiniti središtem svijeta. Njegovo pitanje Lukasu Notarasu, posljednjem velikodostojniku Bizanta – „Zašto ste se opirali i izazvali pustošenje?“ – otkriva političku zrelost i stratešku orijentaciju ka mirnoj integraciji.

Istanbul je obnovljen kao islamska metropola, ali uz zadržavanje i reinterpretaciju rimsko-bizantske baštine. Uvođenje muslimanskog elementa nije značilo brisanje prethodne povijesti, već njenu integraciju i preoblikovanje u novu imperijalnu sintezu.

Ortaylı konstatira da se osvajanje Carigrada u muslimanskom svijetu – posebno među konkurentskim turskim dinastijama poput Akkojunlija – često prešućivalo ili čak omalovažavalo. U islamskom diskursu je važno ko ima ulogu “čuvara svetih mjesta” (Hadim al-Haramayn), a osvajanje Carigrada davalo je sultanu autoritet da se nametne kao predvodnik muslimanskog svijeta, bez potrebe za otvorenim takmičenjem.

Fatih toga postaje svjestan i pažljivo koristi izraze koji naglašavaju njegovu ulogu zaštitnika, a ne tiranina. Osiguranje hodočasničkih puteva, zaštita različitih religijskih zajednica i pravna sigurnost bili su ključ njegovog autoriteta u muslimanskoj zajednici.

Ortaylı ističe kako je Fatih svjesno gradio Istanbul kao caput mundi – „glavu svijeta“ – u kojem će se zrcaliti ambicije novog poretka. Njegova koegzistencija tradicije i moderniteta, duhovnosti i moći, prošlosti i budućnosti, čini Istanbul paradigmom osmanske državne filozofije.

U tome se i ogleda veličina Mehmeda II. – nije bio samo osvajač teritorija, već graditelj ideje, stvaratelj prostora u kojem su vjera, znanje, zakon i estetika dobili novu harmoniju. U osvit modernog doba, Fatihov Istanbul predstavljao je duhovno središte koje se smjelo mjeriti s Rimom, Bagdadom, Kairom i Firenzom – i nadživio ih u trajanju i dubini utjecaja.

U konačnici, kako zaključuje Ortaylı, Fatih Sultan Mehmed nije samo lik iz prošlosti. On je temeljni arhetip osmanskog pogleda na svijet, simbol jedne epohe u kojoj su mač i knjiga, molitva i znanost, zakon i vizija zajedno oblikovali povijest. Istanbul koji je stvorio nastavio je živjeti stoljećima, a duh njegove renesanse i danas se osjeća među kamenim kulama, medresama, kapijama i starim kvartovima koji svjedoče o jednom zlatnom dobu islamske i svjetske civilizacije.

Fatih ne širi samo carstvo oružjem. On reorganizira Balkan i povezuje ga s istokom kroz infrastrukturu, trgovinu i religiju. Islam se u Bosni i Albaniji ne širi samo kroz vojnu silu, već i kroz administraciju, pravdu i porezne olakšice. Ortaylı ističe kako su se već u 15. stoljeću Srbi, Bugari i drugi narodi integrirali u osmanski sistem i postali njegovi aktivni sudionici – kao vojnici, trgovci, pisari i diplomati.

Balkan pod Osmanskom vlašću nije bio ni kolonija ni okupirana teritorija, već prostor u kojem su se stvarale nove forme suživota. Osmanski pravni sistem (šerijat i kanun) pružao je okvir sigurnosti koji je zamijenio feudalne nestabilnosti prethodnih stoljeća.

Fatih Sultan Mehmed nije bio samo osvajač. Bio je obnovitelj carstva, intelektualac renesansnog profila, pokrovitelj umjetnosti, graditelj civilizacije i strateg nove epohe. Njegovim djelovanjem počinje ono što Ortaylı naziva “imperijalno doba” Osmanskog Carstva – doba u kojem se spajaju Istok i Zapad, antika i islam, vojska i kultura, moć i znanje.

Njegova biografija, koju Ortaylı donosi s iznimnom dubinom i poznavanjem, daleko nadilazi uobičajene narative o osvajanju i ratovanju. To je priča o preobrazbi svijeta – iz jedne epohe u drugu – u kojoj je Mehmed II. odigrao ključnu i nezamjenjivu ulogu. (IZVOR: Atlas Tarih)