Bašagić nam je pokazao da se može biti plemić i demokrata, tradicionalist i modernista, a iznad svega uspravan čovjek koji svom narodu daje više nego što od njega uzima. Njegova zvijezda ne prestaje sjati ni devedeset godina nakon što je Mirza Safvet zauvijek sklopio oči

Devetog aprila 1934. godine, Sarajevo je utonulo u tišinu. Ostalo je bez čovjeka koji nije bio samo pjesnik, historičar ili političar, već personifikacija čitavog jednog vreena. Safvet-beg Bašagić, poznat pod svojim pjesničkim pseudonimom Mirza Safvet, bio je onaj most preko kojeg su bosanski muslimani kročili iz orijentalno-islamskog srednjovjekovlja u moderni evropski kulturni krug. Njegova smrt u 64. godini života označila je kraj pionirske ere bošnjačkog nacionalnog preporoda, ali su temelji koje je postavio ostali čvrsto ukopani u tlo bosanskohercegovačke historije.

Bašagićev životni put bio je određen stalnim balansiranjem između aristokratskog naslijeđa i demokratskog imperativa, između ljubavi prema orijentalnoj mudrosti i nužnosti zapadnog obrazovanja. Rođen 1870. godine u Nevesinju, u porodici koja je baštinila duboku tradiciju i ugled, rano je osjetio tektonske promjene koje je donio dolazak Austro-Ugarske monarhije.

Dok je konzervativna sredina s podozrenjem gledala na “švapske škole”, mladi Bašagić je u onome što je nazivao “švapskim stilom življenja” vidio jedini put opstanka svog naroda. Njegov sukob s autoritetima u sarajevskoj gimnaziji, posebno onaj s profesorom matematike, nije bio tek plod mladalačkog bunta, već manifestacija pjesničkog uma koji se gušio u krutim okvirima, ali je istovremeno žudio za širinom znanja koju su te institucije nudile.

Njegovo obrazovanje u Beču, gdje je studirao orijentalne jezike i historiju, bilo je presudno. Tamo Bašagić postaje jedan od rijetkih Bošnjaka s akademskom titulom u vremenu kada je nepovjerenje prema modernom sistemu školovanja bilo toliko da je tek devet njegovih sunarodnjaka imalo fakultetsku diplomu. Upravo ta intelektualna izolacija motivisala ga je da postane neumorni prosvjetitelj. On nije bio kabinetlija; on je bio organizator koji je razumio da kultura bez institucija ne može opstati. Osnivanjem lista Behar 1900. godine, a potom i društva Gajret 1903., on je stvorio platforme za stvaranje nove inteligencije koja će Bosnu voditi kroz oluje 20. stoljeća.

Doprinos Safvet-bega Bašagića historiografiji Bosne i Hercegovine ne može se mjeriti samo brojem stranica koje je ispisao, već težinom istina koje je prvi izrekao. Njegovo djelo „Kratka uputa u prošlost Bosne od 1463. do 1850.“, objavljeno 1900. godine, bilo je revolucionarni čin. U vremenu kada su susjedni nacionalizmi pokušavali asimilirati bosansku prošlost, Bašagić je hrabro zastupao tezu o kontinuitetu i djelimičnoj državnoj samostalnosti Bosne pod osmanskom vlašću. On je Bosnu vidio kao “državu u državi”, aristokratsku zadrugu koja je prkosila i Istoku i Zapadu, čuvajući svoj specifični individualitet.

Njegova doktorska disertacija, odbranjena u Beču 1910. godine pod naslovom „Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti“, bila je kruna njegovog naučnog rada. Njome je svijetu, ali i samim Bošnjacima, pokazao da njihov doprinos svjetskoj civilizaciji nije bio samo u sablji i ratovanju, već u vrhunskoj književnosti, filozofiji i teologiji pisanoj na orijentalnim jezicima. Radovi poput monografije o Gazi Husrev-begu ili djela „Glasoviti Hrvati Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj Carevini“ služili su kao ogledalo u kojem je narod, dugo vremena kulturno dezorijentisan, mogao ponovo vidjeti svoje dostojanstvo.

Politički angažman Safvet-bega bio je logičan nastavak njegovog kulturnog rada. Kao predsjednik Bosanskog sabora, on se našao na samom čelu naroda u najkritičnijim trenucima sloma jedne velike monarhije. Ipak, Bašagić nikada nije dozvolio da ga dnevna politika udalji od njegove primarne misije, očuvanja duha. Čak i kada su ga, pod apsurdnim izgovorima, otpuštali s profesorskih pozicija, on je nastavljao svoj rad u tišini Zemaljskog muzeja ili u svojoj bogatoj biblioteci, shvatajući da su knjige i rukopisi trajniji od mandata i vlada. Njegov otkup dragocjenih orijentalnih rukopisa na sarajevskim Telalima, koji su kasnije postali dio svjetske kulturne baštine pod zaštitom UNESCO-a, čin je vizionara koji spasava memoriju čitave jedne civilizacije od zaborava i vlage.

Kao pjesnik Mirza Safvet, Bašagić je u bosanski jezik unio miris perzijskih ružičnjaka i dubinu sufijske mudrosti. Njegov prijevod 227 rubaija Omera Hajjama, rađen direktno s perzijskog originala, ostaje do danas neprevaziđen spomenik prevodilačke vještine. On nije samo prevodio riječi; on je prevodio atmosferu, filozofiju prolaznosti i hedonizma koja je tako bliska bosanskom senzibilitetu. Bašagić je u Hajjamu prepoznao srodnu dušu, obojica su bili na udaru kritika uskogrude uleme i obojica su tražili istinu izvan dogmatskih okvira.

Posljednjih petnaest godina Bašagićevog života bile su obilježene teškom bolešću koja ga je prikovala za postelju. Ipak, ta fizička nepokretnost nije ugasila njegov duh. Njegov dom u Hrgića ulici ostao je centar okupljanja onovremene intelektualne elite. Prijatelji poput Edhema Mulabdića i Ademage Mešića svjedočili su o čovjeku koji je, uprkos patnji, zadržao aristokratsku ljubaznost i nevjerovatno pamćenje. Njegova dženaza, kojoj je prisustvovalo više od pet hiljada ljudi, bila je najjasniji pokazatelj šta je on značio svom narodu. Od ministara i banova, do učenika medresa i običnih građana, svi su došli da odaju počast čovjeku koji im je vratio historiju i podario modernu književnost.

Ukopan u haremu Gazi Husrev-begove džamije, pored svog prijatelja Ali-bega Firdusa, Bašagić nastavlja bdjeti nad gradom koji je toliko volio. Njegova ostavština nije samo u knjigama i stihovima, već u samoj ideji moderne Bosne koja se ne odriče svog istočnog srca dok korača prema zapadnom horizontu. Bašagić nam je pokazao da se može biti plemić i demokrata, tradicionalist i modernista, a iznad svega uspravan čovjek koji svom narodu daje više nego što od njega uzima. Njegova zvijezda, kako je to na dženazi rekao Edhem Mulabdić, ne prestaje sjati ni devedeset godina nakon što je Mirza Safvet zauvijek sklopio oči.