Aktivno je učestvovao i u rekonstrukciji spomenika uništenih tokom rata, posebno simboličnih građevina poput Starog mosta u Mostaru. Svoje arhive je dijelio tokom obnove mosta, jer one nisu bile samo arhive akademika, već i sjećanja, svjedočanstvo i savjest

Machiel Kiel je običan dječak iz skromnog holandskog sela pretvorio u životnu misiju čuvanja bogate, višeslojne baštine Osmanskog carstva i Balkana, ostavljajući za sobom neprocjenjivo naslijeđe historije, umjetnosti i kulturnog pamćenja.

Njegovo jedinstveno istraživanje, obilježeno izvanrednim radom i ogromnom posvećenošću, tragovi koje je ostavio u arhivima širom Evrope, posebno u Osmanskim arhivama, te svjetlo koje je bacio na nebrojene historijske izvore, nisu samo akademska dostignuća; oni su rezultat duboke posvećenosti i neumornog truda.

Već u osnovnoj školi, učitelj je primijetio Kielevu borbu sa slovima. Od malih nogu bio je svjedok razaranja i siromaštva koje je donio Drugi svjetski rat. Čitanje mu nije bilo lako, ali želja za učenjem nikada nije nestala. Nije mogao nastaviti srednju školu, pa je strpljivo koračao neravnim stazama života. Godinama je radio kao zidar za svog oca, navikavajući se na kamen, malter i strpljenje. Možda upravo zato, kao neko ko je duboko zaljubljen u osmansku arhitekturu, naučio je govoriti jezikom kamena i slušati što zidovi imaju za reći, prije svih drugih.

Jednog dana otkrio je da u Nizozemskoj oni koji govore tri jezika mogu upisati univerzitet bez ispita. Ponovo je zgrabio život kroz jezike koje je poznavao. Radio je, uporno se borio i uspio. Nakon tih dana, više nije bio samo zidar, već hroničar historije, zapisivač pamćenja kamena.

Već je znao njemački, engleski i francuski, ali je uz veliki trud naučio turski, srpski i bugarski kako bi razumio geografiju koja mu je osvojila srce. Nije učio samo jezike, već i historiju država, dušu naroda, pamćenje gradova i jezik kamena.

Uprkos teškom djetinjstvu, nikada nije odustao. Vlastitim radom otvorio je vrata koja mu je život zatvorio i doktorirao na Univerzitetu u Amsterdamu. Zatim je započeo akademski put koji ga je vodio od Utrechta do Harvarda, od Moskve do Istanbula. Svaki univerzitet i svaki grad koji je posjetio svjedočili su njegovoj posvećenosti nauci i umjetnosti. Kiel nije bio samo akademik u potrazi za znanjem, već i mudrac koji prati prošlost i čovjek velikog srca posvećen očuvanju umjetničkih vrijednosti.

Posvetio je svojih 87 godina života kamenju, historijskim zgradama i tragovima historije koji su bili pred nestajanjem. Tražio je sjećanje Osmanskog carstva u svakoj geografiji, mjestu, selu i gradu. Ponekad bi zapisivao fontanu s tekućom vodom u samotnom planinskom selu, staru tekiju na vrhu brda, ili kamenje na minaretu seoske džamije koje prkosi vremenu; ponekad su to bile ruševine hamama u centru grada. Sve što bi vidio, fotografisao je i dokumentovao. Ali još važnije, svoje znanje je nesebično dijelio sa kolegama, posebno mladim akademicima.

Danas, fotografije, zapisi i sjećanja koje je ostavio, tihi su svjedoci njegovog puta nauke, umjetnosti i odanosti.

Jednog dana, vođen velikom znatiželjom, u torbu je stavio staru kameru i krenuo na put. Njegovo putovanje vodilo ga je ka Balkanu i Anadoliji, gdje je prevrtao kamenje i ruševine, tihe svjedoke prošlosti. I to putovanje postalo je legenda koja je oblikovala ne samo njegov život, već i našu historijsku svijest, štiteći kulturne i umjetničke vrijednosti.

Godine 1967., u dobi od 29 godina, Machiel Kiel putuje u Albaniju kako bi fotografisao osmanske spomenike koje je Enver Hoxha počeo uništavati. Tim prvim akademskim putovanjem u zemlju u kojoj se niko nije usuđivao istraživati, označio je početak doživotne avanture. Kiel je tu avanturu živio cijeli život, ostajući vjeran svojoj akademskoj integritetu.

Kako je upoznavao tursku umjetnost, arhitekturu i kulturne vrijednosti, sve više se strastveno vezao za višeslojnu kulturnu baštinu ogromne Osmanske teritorije. Njegovo duboko poštovanje prema tursko-islamskim artefaktima činilo ga je ne samo naučnikom, već i hrabrim čuvarom ove civilizacije.

Kielev životni rad, hiljade fotografija, stotine radova, knjiga i članaka, konferencije i simpozijumi, nisu samo akademski doprinosi; oni su rezultat velike borbe da se sačuva kultura koja je bila pred nestajanjem. Posebno, 127 članaka koje je napisao za Encyclopedia of Islam, izdanu od strane Religijske fondacije Turske, neprocjenjivi su u otkrivanju i dokumentovanju osmanske baštine u Evropi.

Njegov život protekao je u praćenju prošlosti, kao da putuje kroz tunel vremena. Skromno je govorio: „Ja sam seljak, rođen u malom selu u Nizozemskoj.“ Bio je mudri putnik koji je dolazio iz malog sela i slušao historiju u uskim ulicama Istanbula, Skoplja, Soluna, Sarajeva i Mostara. Nikada ne bi pisao o mjestu koje nije posjetio ili vidio. Govorio je da neće napisati ni jedan red bez osjećaja duha kamena, zgrade ili susjedstva.

Aktivno je učestvovao i u rekonstrukciji spomenika uništenih tokom rata, posebno simboličnih građevina poput Starog mosta u Mostaru. Svoje arhive je dijelio tokom obnove mosta, jer one nisu bile samo arhive akademika, već i sjećanja, svjedočanstvo i savjest.

Cijeli život je posvetio tome da iz tame izvuče osmansku civilizaciju koju su zapadni historičari, posebno, zanemarivali. „Protiv toga se borim svojim perom“, rekao je jednom. I zaista, svojim perom, znanjem, odanošću i elegancijom, nastojao je da učini pravdu ovoj kulturi.

Kiel je bio čovjek srca, koji je nastojao razumjeti ne samo arhitektonsku baštinu Osmanskog carstva, već i svakodnevni život turskog naroda, kulturne tragove u provincijama, džamije, hanove, fontane i tekije – naš živi memorijal. Međutim, sa istom preciznošću je dokumentovao i baštinu hrišćanskih zajednica u Anatoliji i na Balkanu.

Više nas nije s nama. Ali fotografije koje je snimio, podaci koje je prikupio, žive dalje.

Ostavio je hiljade fotografija Arheološkom institutu Holandije u Istanbulu. Na tim kadrovima nisu bile samo tvrđave, džamije, mostovi, fontane, tekije, škole i minareti, već i napušteni turski kvartovi Balkana, zaboravljene ulice, tužne osmanske građevine – tragovi cijele civilizacije koja je prkosila vremenu. Danas, gledajući njegove fotografije, moguće je pratiti sudbinu osmanskih spomenika posljednjih 60 godina.

Po Kielevom prijedlogu, u septembru 2011. godine, Nizozemski institut za istraživanje Turske (NIT) pokrenuo je ne samo projekat digitalnog arhiva, već i inicijativu spašavanja kulturnog pamćenja. Fotografski arhiv osmanske arhitekture koji je Machiel Kiel stvorio između 1960. i 1990. godine, strpljivo, s radom i dubokim osjećajem za historiju, digitalizovan je i učinjen dostupnim.

Ovaj arhiv je možda jedini preostali vizuelni zapis stotina građevina koje su od tada srušene, uništene ili neprepoznatljive. Svaki kadar koji je snimio nije samo fotografija; to je tihi memorijal jednog doba, civilizacije i geografije.

Danas, više nego ikada, sve te slike dostupne su javnosti i istraživačima u cijelosti. Više nisu samo dio akademskog arhiva; postale su rijedak zapis o nestajućoj prošlosti. Kroz oči Machiela Kiela ponovo možemo vidjeti osmanske tragove u Evropi.

Ova dragocjena baština, iako danas brižljivo sačuvana, zaslužuje da se prenese i u budućnost. Machiel Kiel nam je pokazao novi način razumijevanja kamena. A sada, nakon života čvrstog i trajnog poput kamena, najprikladniji omaž njemu je jasan: elegantan, dostojanstven i iskren grob u osmanskom stilu.

Jer on nikada nije bio stranac ovoj civilizaciji, već voljeni saputnik.

IZVOR: Daily Sabah