Sarajevo i Banja Luka imali su organizirane kafane prije Pariza (1671) i Beča (1683), što svjedoči o Bosni kao mostu između orijentalne i evropske civilizacijske sfere, gdje su kulturni obrasci s Istoka nalazili plodno tlo i prije nego što su se ukorijenili u središnjim dijelovima Evrope.

Prema dostupnim historijskim izvorima, prije svega zapisu Ibrahima Pečevije, prva zabilježena kafana na prostoru današnje Bosne i Hercegovine otvorena je 1591/92. godine, što potvrđuje ranu prisutnost specifične urbane kulture okupljanja i društvene interakcije u osmanskom kontekstu. Nije, međutim, pouzdano utvrđeno da li je starija ona u Banjoj Luci ili u Sarajevu, ali su ova dva grada bez sumnje pioniri kahvedžijskog rituala u Evropi.

O važnosti ove prakse svjedoči zakladni dokument (vakufnama) iz 1617. godine, u kojem se kao svjedok potpisuje prvi poznati banjalučki kafedžija – hadži Husein, što dodatno potvrđuje institucionalizaciju ovog fenomena u urbanom tkivu ranonovovjekovne Bosne. Ono što je osobito značajno u poređenju sa širim evropskim kontekstom jeste činjenica da su Sarajevo i Banja Luka imali organizirane kafane čak prije Pariza (1671) i Beča (1683), što svjedoči o Bosni kao mostu između orijentalne i evropske civilizacijske sfere, gdje su kulturni obrasci s Istoka nalazili plodno tlo i prije nego što su se ukorijenili u središnjim dijelovima Evrope.

Sam čin prženja kahve u Osmanskom Carstvu bio je pod strogim državnim monopolom, što govori o ekonomskoj i političkoj važnosti ove robe. Privatnim licima, uključujući i kafedžije, nije bilo dozvoljeno samostalno pržiti kahvu, već se ta djelatnost obavljala isključivo u državnim pržionicama poznatim pod nazivom tahmis. Država je prihode od ovih pržionica izdavala u zakup najvišem ponuđaču putem sistema iltizama, što je predstavljalo jedan od načina fiskalne eksploatacije popularnih i široko konzumiranih proizvoda. Tako se, prema podacima iz 1866. godine, banjalučki tahmis iznajmljivao za iznos od 6.500 groša godišnje, što jasno ukazuje na značaj potrošnje kahve u tom gradu.

Među gradovima s najvećom potrošnjom kahve u sklopu Bosanskog ejaleta isticali su se Sarajevo, Bijeljina i Banja Luka. Zanimljivo je napomenuti da su stanovnici ovih gradova gotovo bez izuzetka konzumirali cjelokupne propisane količine kahve prije isteka fiskalne godine, što potvrđuje ukorijenjenost ispijanja kahve u svakodnevici i kulturi življenja. Kada bi došlo do nestašice, upotrebljavali su se lokalni surogati poput prženog nohuta (slanutka) ili leblebije, koji su se pržili i mljeli u pokušaju da se što vjernije imitiraju okus i miris omiljenog napitka.

Poznati bosanski učenjak Hasan Kafi Pruščak u svome djelu Temelji mudrosti o uređenju svijeta, završenom 1597. godine u Pruscu, spominje kahvehanu kao nepotrebnu novotariju i mjesto puno iskušenja. Mada je Pruščak pisao općenito o stanju u Osmanskoj Imperiji, u svom naučnom radu Alija Dilberović navodi da bi ova njegova konstatacija mogla ukazivati da je u tom periodu došlo do povećanja broja kafana i u našim krajevima, ali i da je u određenim krugovima postojao jedan negativan stav prema ovoj novoj društvenoj pojavi, baš kao što je postojao i u ostalim dijelovima islamskog svijeta nakon pojave prvih kafana.

No, njihovo širenje izgleda nije ništa moglo zaustaviti. One su se sasvim sigurno počele prvo pojavljivati u većim gradovima ejaleta, a kasnije i u manjim gradovima i mjestima. Najviše su otvarane u glavnim ulicama, u trgovačkim čaršijama, pored bezistana i dućana, po mahalama, a gotovo svaki han imao je posebnu prostoriju koja je služila kao kafana. Sarajevski ljetopisac Mula Mustafa Bašeskija naveo je da je u požaru u kojem je 1788. izgorio dobar dio Sarajeva nestalo i 50-60 kafana. Antun Hangi je koncem XIX stoljeća zapisao da u Bosni i Hercegovini ima mnogo kafana i da je skoro svaka deseta, dvadeseta kuća kahva.

Iz Sarajeva potječe jedini sačuvani hronogram o gradnji jedne kafane. Hronogram je sačuvan u jednoj rukopisnoj zbirci, a u naslovu pjesme se kaže da je to tarih o gradnji Ejub-efendijine kahve u gradu Sarajevu:

Ser defter kadijski, Ejub-efendija,

Oživio je ovo lijepo mjesto u gradu.

Prijatelji za raspoloženje ne mogu naći ljepše kafane,

I tako odličnici (ešraf) ovoga grada imaju svoje mjesto.

Nerkesijo, reci kronogram mjestu koje uveseljava,

Ko god je vidi reći će: Tako mi Boga, lijepo mjesto. (1033 – 1623/24)

Ona je podignuta u trećoj deceniji XVII stoljeća, no nije poznato gdje se nalazila. Autor hronograma je divanski pjesnik iz Sarajeva Muhamed Nerkesi. Kafana je bila okupljalište uglednih građana Sarajeva.